Alberto Giacometti: Kipar koji je uobličio figuru našega stoljeća

Početak je rujna 1921. Dvadesetogodišnji Alberto Giacometti putuje u planinsko selo Madonna di Campiglio, koje će desetljećima kasnije biti svjetski poznato skijalište. Suputnik mu je Peter van Meurs, ugledni nizozemski arhivist, šezdesetjednogodišnjak. U nedjelju navečer, 4. rujna, dok su u zajedničkoj sobi u prenoćištu, Van Meurs dobiva srčani napad, i umire. Taj osjećaj bespomoćnosti Giacomettija će doživotno obilježiti. Dok je živ, ne može spavati bez upaljenog svjetla. Užas te noći s Peterom van Meursom ne slabi i ne blijedi u sjećanju, nego se usijeca u njegovo umjetničko djelo, traži svoj izraz i formu, i tražit će je sve dok je ne nađe.

Rodio se 10. listopada 1901, među planinama, u selu Borgonovo, u najvećem švicarskom kantonu Grigioni (Graubünden). Otac Giovanni potimpresionistički je slikar. Mati Annetta potomak protjeranih talijanskih protestanata. Rođak Augusto cijenjeni je simbolistički slikar. Atmosfera poticajna za umjetnost i intelektualni razvoj. Alberto od rana slika i kipari, roditelji ga potiču da eksperimentira u izboru životnog puta. Uči na školi za umjetnost i obrt u Ženevi. Otac ga vodi na Venecijanski bienale, ali mu je to putovanje važnije zbog otkrića Tintoretta po venecijanskim galerijama i crkvama. Potom u Padovi nailazi na Giotta, u Firenci, u arheološkom muzeju, otkriva čudo egipatske umjetnosti… Nakon svih tih čuda, i brzih promjena raspoloženja, interesa i stilskih formacija, u siječnju 1922. upisuje crtanje i kiparstvo na pariškoj umjetničkoj akademiji.

U veljači 1928. nastupa na izložbi “Talijanski umjetnici u Parizu”, vaja portrete bližnjih i ljubavnica, posjećuje bordele – to će mu do kraja života ostati temeljno erotsko utočište – eksperimentira s kubizmom i plemenskom umjetnošću. Probija se među književne, filozofske i umjetničke krugove, i izaziva senzaciju svojim pločastim skulpturama. Druži se s Hansom Arpom, Joanom Miróom, Maxom Ernstom, Picassom. Blizak s nadrealistima, naročito s Louisom Aragonom i Georgesom Batailleom, posjećuje ga André Breton i predlaže mu da se priključi njegovom pokretu. Giacometti rado sudjeluje u nadrealističkim demonstracijama i soarejama, s ostalima potpisuje pamflet protiv “Međunarodne kolonijalne izložbe”, objavljuje u Bretonovom časopisu “Nadrealizam u službi revolucije”, ali u duši on nije nadrealist. Nakon očeve smrti, godine 1933, kleše nadgrobnik na groblju u Borgonovu, a zatim pokušava stvoriti svoju posljednju nadrealističku skulpturu: šuplju kocku, u kojoj je upisano: 1+1=3.

Od jeseni 1933. u Parizu radi izrazito realistične, naturalne ljudske glave. Za nadrealiste to je ravno izdaji. Nemaju razumijevanja prema dugom Giacomettijevom istraživanju samoga sebe, potrazi za svojim istinskim umjetničkim izrazom i identitetom. Za takvu vrstu potrage ljudi općenito nemaju razumijevanja. Svejedno u kojem smo povijesnom razdoblju.

Albertu Giacomettiju su trideset i dvije godine. Da ga sad zgazi tramvaj, jedva da bi bio fusnota u povijesti europske, francuske, švicarske ili talijanske umjetnosti. Ni sljedećih petnaest godina neće on biti ništa više od fusnote. Duge potrage za umjetničkim izrazom i za istinom o sebi pred poviješću umjetnosti, kao i pred trgovcima i galeristima, imaju svoju vrijednost i cijenu jedino u rijetkim slučajevima kada izraz i istina bivaju pronađeni. Samo dijelom to ima veze s talentom. Važne su i životne okolnosti, intelektualna znatiželja i kao gospodar svega: slučaj. Nijedan umjetnik dvadesetog stoljeća nije imao tako interesantan i uzbudljiv put prema otkriću sebe i svoje umjetnosti kao Giacometti.

Sredinom tridesetih druži se s genijalnim Francisom Gruberom i Baltusom, i upoznaje Sartrea, koji će biti njegov veliki promotor i vodič kroz francuski javni i društveni život. Početak Drugog svjetskog rata zatiče ga kod kuće, u Švicarskoj. Zajedno s bratom Diegom prijavljuje se u vojsku, ali ga odbijaju zbog noge koju je dvije godine ranije ozlijedio u prometnoj nesreći. Umjesto da sjede gdje im je mjesto, obojica odlaze u Pariz. Nekoliko dana pred njemačku invaziju zajedno s jednom prijateljicom odlučuju se za bijeg prema jugu. Ići će biciklima. Ovo bi bila sjajna epizoda za igrani film ili roman o Giacomettiju. Stižu do Moulinsa – što je tristotinjak kilometara od Pariza – gdje im Nijemci prepriječuju put i vraćaju ih nazad. U Parizu se sve do 1942. druži sa Sartreom, Simone de Beauvoir i Picassom, a onda se vrlo jednostavno, kao švicarski građanin, vraća kući.

Do kraja 1945. živi u Ženevi, gdje izrađuje sve manje i manje figure. Poslije u šali govori da bi se cjelokupno njegovo umjetničko djelo načinjeno u Ženevi moglo spakirati u nekoliko kutija šibica. I to je bio još jedan njegov kraj.

U veljači 1945. dogodilo se nešto što će dramatično utjecati na Giacomettijevu vizualnu percepciju, na njegovo umjetničko djelo, ali i na cjelokupnu povijest umjetnosti dvadesetog stoljeća. Sam je kraj rata, a on je u kinu. Njegov red je blizu platna. U jednom trenutku se osvrne, i u snažnom kontrasvjetlu filmskog projektora vidi ljude kakvi zapravo jesu: avetinjski tanki, izduženi, s velikim prostorom između njih, koji ih postepeno guta, glođe im tijela.

Nekoliko tjedana ranije Crvena armija oslobađa Auschwitz. Širom Europe raspuštaju se koncentracijskih logori, iz kojih izlaze, koračaju živi kosturi. Uskoro će se pojaviti njihove fotografije. Filmski propagandni odjeli pri jedinicama američke vojske snimaju filmove, koji se zatim emitiraju prije projekcije filma, u svim kinima oslobođene, antifašističke Europe. Sablasne figure ljudi, s kojih je spalo, nestalo, istopljeno sve ono što bi ih prispodobilo realističnom antropološkom prikazu europskog čovjeka, upisat će se u europsku memoriju i identitet, snažno i definitivno. Naše dvadeseto stoljeće završit će u ljeto 1993, kada na naslovnici Timea bude objavljena fotografija živih kostura iz koncentracijskog logora Manjača. U međuvremenu stvarni su se ljudi pretvorili u metafore.

Giacomettijeva vizija iz kina srodila se s figurama preživjelih koji koračaju prema izlazu iz logora. On prethodno nije vidio te ljude. Nije ih mogao vidjeti, na fotografijama ili na filmu. A u logoru nije bio. Za razliku od svoga dobrog poznanika, možda i prijatelja, Zorana Mušiča, koji će po izlasku iz logora crtati mrtve logoraše, poslagane jedne preko drugih, umiruća lica iz kojih će već u sljedećem trenutku ishlapiti život.

Izdužene, tanke figure, krajnje stilizirane ljudske anatomije, Giacometti će vajati i crtati do kraja života. To je ono za čim je tragao i što predstavlja bit njegova životnog, emocionalnog i duhovnog iskustva. Nije ih stvarao po modelu logoraša iz nacističkih koncentracijskih logora, ali se tako dogodilo da se putanja njegova života u jednom trenutku sjekla s putanjom strašne europske povijesti. Da nam je vjerovati u Boga, rekli bismo da je Bog progovorio kroz Giacomettija i stvorio njegove do metafizičke niti omršavljele figure. Pritom, bio bi to onaj isti Bog koji je omogućio Holokaust i stvorio logore.

Najvažniji susret u njegovu umjetničkom i društvenom životu zbio se 1954. Te godine sreće Jeana Geneta, skandalmajstora, dramatičara i genijalnog pisca. Čitao ga je, i sam je udesio ovo poznanstvo. U bliskosti dvojice muškaraca svega je bilo: intelektualne radoznalosti, uzajamnog divljenja, zasnovanog na radikalnoj razlici u temperamentima i umjetničkom izrazu. Moralo je u svemu tome biti i erotike. Genetu su se sviđali mladići, a Giacometti, premda heteroseksualac, nije ostajao ravnodušan. Premalo je onih koji su nam bliski da bismo gledali na spol.

Jean Genet je o umjetnosti i osobi Alberta Giacomettija napisao jednu vrlo kratku knjigu – od jedva pedesetak stranica – objavljenu 1979, pod naslovom “Atelje Alberta Giacomettija”. To je, možda, najuzbudljiviji tekst koji je jedan umjetnik napisao o drugom umjetniku. U njemu avangardist Genet otvoreno iskazuje nerazumijevanje prema insistiraju na novom i drukčijem, općenito na budućnosti kao kriteriju procjene umjetničkog djela, i kaže da je svako umjetničko djelo koje stvarno teži ka nečemu što je veliko i univerzalno okrenuto prošlosti, da zalazi tisućama godina u davninu, “u prapočetnu noć prepunu mrtvih, koji će se u tom djelu prepoznati”. Takve su Giacomettijeve figure.

Nijedna izložbena najava nije mi djelovala tako uzbudljivo kao najava Jasminke Poklečki Stošić da će u Umjetničkom paviljonu na jesen biti izložena djela Alberta Giacomettija. To će promijeniti Zagreb, i mene u Zagrebu. A još da se Jasminka razleti po izdavačima, da se dogovori s nekim, recimo sa Seidom Serdarevićem (Fraktura), oko kupovine autorskih prava i objave Genetove genijalne knjižice, pa će čudo blagovijesti biti spremno. Ne stiže Isus Krist, nego figure onih koji su mu bili najsličniji.

Nema ljepše novčanice od švicarskih sto franaka. Na aversu lijepo, umorno lice Alberta Giacomettija. Na reversu tanke, izmoždene brončane figure šetača. Umro je od srca, s navršenih šezdeset pet, jednoga siječanjskog dana prije pedeset godina. Posjetila ga je smrt Petera van Meursa.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: