Ante Vican: Mostarski glumac

Ima redatelja s darom za sporedne glumce. Znaju ih izabrati, i u tom izboru svoju publiku podsjetiti na neke druge, davne filmove, navesti nas da pomislimo – Bože, gdje li sam vidio ovog čovjeka ili, što je najbolje od svega, proizvesti u gledatelju dojam kako je riječ o naturščiku, a ne o profesionalnom glumcu. Veliki epizodni glumci, naime, umiju glumiti kao vječni epizodisti. Svaki je put za njih prvi put. Njima je dano da svoju glumačku masku sakriju još jednom, neobično efektnom, maskom anonimnosti. I još nešto: veliki epizodist će jednom, možda, zaigrati glavnu ulogu, koja ga, i to je istina, neće učiniti zvijezdom, niti ga trajno preporučiti za glavne uloge. Veliki epizodist je epizodist ne zato što je slabiji ili manje darovit od velikoga glavnog glumca, nego zato što likom, figurom, karakterom ili načinom pripada svijetu apartnih, malenih, sporednih. Za razliku od njega, glavni glumac nikada više neće odigrati epizodnu ulogu – osim ako ne naiđe na ludo odvažnog redatelja, sklonog više socijalnim nego umjetničkim eksperimentima. Glavni su zarobljeni u svom formatu. Zvijezda je zvijezda sve dok se ne ugasi.

Ovaj dugi, brbljivi uvod nastao je iz ničim izazvane jutrošnje pomisli na glumca Antu Vicana. Tako mi je iznenada došao pred oči, i jasno sam mogao evocirati njegov zveketavi glas, onu mostarsku intonaciju i naglasak, što su pokrili njegove zavičajne govore Imotskoga i Vinjana Gornjih, ispod kojih se čula i obalna Dalmacija, čijim je glasom govorio u brojnim svojim televizijskim i filmskim ulogama, među kojim će se publika najprije sjetiti Ivana Trogiranina, iz serije “Naše malo misto”. Odakle mi u ova siječanjska nedoba, usred neke sasvim osobne i osobene praznine i jada, baš Ante Vican? Nemam odgovora, osim što, možda, sporedni glumci u našem uspomeniku i životnom memoaru i služe tome da ih se tako sjetimo kad nam je prazno. Njihove filmske etide su poput naših životnih etida. Otrgnuti fragmenti smisla.

Onaj redatelj s darom za sporedne glumce, od kojeg započinje ova priča, je Zrinko Ogresta. U skoro svakome njegovom filmu se negdje iz drugog plana pojave neka skoro zaboravljena lica, bude ih u jednom ili dva kadra, jer je ostatak uloge zaginuo pod škarama montaže, ili u samo nekoliko scena odigraju epizodu koja zna biti veća i važnija od filma. Tako je u “Crvenoj prašini”, filmu iz 1999., Ante Vican odigrao ulogu svećenika – vara li me sjećanje, ili ga vidim u crnoj košulji i s kolarom – i za svoju doista malu rolu dobio je Zlatnu arenu za sporednu ulogu. Te godine je na festivalu u Puli Vican imao još jedan film. U Brešanovom je “Maršalu” igrao jednoga iz skupine otočkih entuzijasta. Bile su mu sedamdeset i tri, i bio je na vrhuncu svoje hrvatske popularnosti. Novine su ga bile pune, imao je lice, figuru, gestu koja se dobro uklapala u potrebe obiteljskih magazina i šarenih novinskih tv-priloga.

Ta njegova pojava, prostodušna i elementarna, bila je u suprotnosti s nutrinom i s onim što je Ante Vican bio u nekome svom prethodnom i usporednom životu. Naime, bio je veliki i prilično slavni kazališni glumac u Mostaru. Njegova slava desetljećima je dopirala i do Sarajeva i do dramskog programa sarajevske televizije, tako da je Ante Vican u tom paralelnom svemiru prije tridesetak godina bio slavan i veličan glumac, jedan od najupečatljivijih i najvećih koje je Bosna i Hercegovina imala u sedamdesetim i osamdesetim godinama minulog stoljeća. Pritom, u kazalištu nije bio epizodist, nije igrao male i sporedne uloge. Bio je glumčina, jedan od onih koji bi samom svojom pojavom osvajali i uosobljavali pozornicu, pružajući joj onu vrstu sadržaja i intenziteta kao što su to u Zagrebu, primjerice, činili Jovan Ličina, Fabijan Šovagović, Božidar Boban… Čuda su se nekada zbivala po provinciji i po provincijskim teatrima, a možda se događaju i danas, samo što smo mi lijeni i inertni pa nam se ne putuje u unutrašnjost (sjećate li se te lijepe riječi kojom se nekad ispravljala ružna riječ provincija – unutrašnjost?). A Vicanovo se čudo sastojalo u tome što je u teatru bio sve drugo od onog što je bio na filmu i televiziji. Na pozornici je, naime, bio velik i glavni, dok je u kinu bio sporedan i mali. To s umjetničke strane, možda, i nije neko čudo, ali jest s ljudske i karakterne. Kakvu li je plemenitu taštinu morao imati Ante Vican, pa da pristaje na to da bude epizodist, ako je negdje drugdje, u kazalištu, glavni?

Dugih i sretnih četrdeset godina Ante Vican bio je u braku s Danom Kurbalijom, također glumicom, rođenom 1925. u Drvaru, koja je u mostarsko kazalište ušla odmah poslije rata, i ostala u njemu praktično do smrti. Kao i on igrala je sve, uloge klasičnoga dramskog repertoara, lake komedije, suvremene komade – iz one suvremenosti šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina – bila je dobro utrenirana kako za smijeh tako i za suze. Drukčije se, bit će, u Mostaru, daleko od metropolitanskih pozornica, i nije moglo biti gumačkim prvakom. Igrali su sve, i bili su sve, Dana Kurbalija i Ante Vican.

Legenda koja se često ponavlja, pa onda mora biti i da je istinita, govori da je Ante Vican bio prvi glumac uopće koji je upisao i završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Od njegovih kolega, danas pokojnih zagrebačkih glumačkih velikana, slušao sam da je bio vrlo darovit i da je već kao dječarac zračio iskustvom. Ali čim je diplomirao, Ante Vican pokupio je svoje stvari, i bez pogovora se vratio u Mostar. Osjećao je obavezu: bio je stipendist mostarskoga Narodnog pozorišta. I drugi su bili stipendisti, ali, eto, ne bi se vraćali. Njegova obaveza potrajala je do kraja karijere, skoro i do kraja života. Katkad čovjeka obaveze i moranja vode sretnom i ispunjenom životu.

Jednom ga je kolega glumac Robert Pehar upitao zašto se vraćao iz Zagreba. Vican mu je, prema svjedočenju, odgovorio ovo: “Kamen. Oni nisu razumjeli što je kamen. Ja sam opčinjen kamenom, to je bila moja ljubav. Oni nisu mogli razumjeti što znači opčinjenost kamenom, što znači ta ljubav, a ja sam svom sinu zbog te opčinjenosti i ljubavi dao ime – Kamenko.” Sretan je što je i na ovakav način mogao obrazlagati svoje životne odluke.

Ako bismo ga s nekim baš i morali uspoređivati, bio bi to Jack Lemmon. Ili, možda, bolje i prigodnije, njegov zemljak s Dinarskog masiva, brat Hercegovac, Karl Malden. Njih dvojica su i fizički sličili. Pa iako je Mladen Sekulović ostvario svjetsku slavu, i njegov lik je globalna općekulturna činjenica, dok se za Antu Vicana već u Zagrebu slabo zna, i malo tko bi ga se imao po čemu i sjećati da nije Ogreste i Brešana (a prije njih Vrdoljaka i Grlića, kod kojih je također glumio), oni su glumci usporedivih talenata i karijera. Kao što se vrijednost nekog romana ne mjeri prijevodima na engleski – ili svejedno koji jezik – a još manje pojavljivanjem na bestseller listi New York Timesa, tako se ni glumci ne mogu mjeriti veličinom i obasjanošću pozornica na koje su izlazili, niti budžetima filmova u kojima su nastupili.

Siječnja 2004. Vican je usred predstave krivo stao, pao je na pozornici i slomio kuk. Vijest o ovom udesu objavile su sve naše novine: ne zato što se to dogodilo baš Anti Vicanu, nego zato što se dogodilo svejedno kojem glumcu, bilo gdje na svijetu, ili barem u obližnjim dijelovima svijeta. Bila je to, naprosto, bizarnost, i preko nje je ovaj veliki i dragi glumac još jednom provirio u javnost. Dvije godine kasnije, svibnja 2006. umire mu žena, i to je na neki način kraj. Posljednje godine života provodio je u staračkom domu u Grudama, gdje je i umro 21. ožujka 2014. Pokopan je s druge strane granice, u rodnim Vinjanima Gornjim.

Ove bi mu godine bilo devedeset. To neće nigdje biti notirano, neće njegovu obljetnicu slaviti kazališta i glumačke akademije, niti će Anti Vicanu u čast zastati vrijeme. Ali ako već postoje obljetnice, i ako smo u svom i u zajedničkim životima opčinjeni okruglim brojevima, kroz čije nule kao da uskačemo u neko prošlo vrijeme, onda neka ovo bude u slavu obljetnice jednoga Ante Vicana. Koji je bio jedini takav. Jedinstven pripadnik ljudske i glumačke vrste.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: