Bajka o Različitima i Istima

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, bio jedan jalijaš i mahalski kriminalac, nazovimo ga Ćelo, što je reketario sve radnje u kvartu, a kako ni u koga nije imao povjerenja, uposlio on gluhonijemog Sulju da mu po mahali skuplja pare. Biva, niti će išta čuti, niti će išta okolo pričati.

I šta - prvi dan skupio Suljo deset hiljada maraka, ali kad ih je vidio onako na gomili, omililo mu se i odluči da ih sakrije u nenin podrum. Ćelo, međutim, brzo shvatio da mu fali deset milja, pa doveo Muju, što je znao jezik gluhonijemih, da ispita malo Sulju gdje su pare. Objasnio Mujo znakovnim jezikom što šefa zanima, a Suljo stao mahati rukama i vrtjeti glavom. "Kaže da nema pojma", preveo Mujo, a Ćelo onda izvadio pištolj, prislonio ga Sulji na čelo, pa se obratio Muji: "Pitaj ga jel se sad sjetio!" Mujo rukama i prstima preveo Sulji, a ovaj se odmah panično razmahao i sve priznao, znakovnim jezikom objasnivši Muji da su pare u neninom podrumu, u kutiji od cipela u starom frižideru. Mujo ga koncentrirano gledao, pa kad je završio, okrenuo se Ćeli.

"Kaže da nema pojma o čemu pričaš", objasnio mu kratko. "I da misli da ti nemaš muda da povučeš obarač."

Vulgarno mi je i prvoloptaški, jasno, pao taj Kožin vic na um kad sam pročitao potpuno nevjerojatnu priču iz sarajevske osnovne škole Osman Nakaš, u koju je ove jeseni krenuo mali gluhonijemi dječak Zejd Ćoralić, i u kojoj su problem Zejdove drugačijosti riješili tako što su njegove drugarice i drugovi iz Prvog 2 razreda, svi do posljednjeg, uključujući i učiteljicu Sanelu Ljumanović – naučili znakovni jezik gluhonijemih.

Svi su se roditelji složili s prijedlogom Zejdove majke i učiteljice Sanele, i angažirali učiteljicu znakovnog jezika da njihovu djecu nauči jezik Zejdove tišine. Učiteljicu, naravno, ne plaćaju ni škola, koja nema tih para, ni država, koja nema tih ambicija: plaćaju je sami roditelji, ili barem oni koji to mogu, dogovorivši se da se nikad ne sazna koji mogu, a koji ne.

Priču o Zejdu i Prvom 2 razredu sarajevske osnovne škole Osman Nakaš objavili su, naravno, Amerikanci. Priča o Zejdu i njegovom razredu u Bosnu je tako stigla tek na kraju, nakon što su je prenijele sve svjetske agencije, novine, portali i društvene mreže, kad je priča već sedam puta obišla svijet i kad više nije imala gdje.

Dobre vijesti, jebiga, čak i kad iz Bosne dolaze, u Bosnu stižu posljednje, a bolje vijesti iz Bosne od rata se nije javilo ni čulo. Ne bi, eto, ni sad, da Zejdovi drugovi nisu naučili jezik nejavnih i nečujnih.

I drugdje u svijetu, istina, priča o mališanima koji su iz otvorenih dječjih srca - ali i otvorenih umova svojih roditelja - naučili znakovni jezik, kako bi rastvorili i srce, um i svijet svog gluhonijemog prijatelja, bila bi mala velika priča o solidarnosti, dječjoj a ljudskoj, ali u Bosni i Hercegovini priča o Zejdu mnogo je više od istinite bajke o ljudskosti i solidarnosti. Malo je u tom svijetu, tamo iza sedam brda i sedam dolina, zemalja poput Bosne, u kojoj se ta mala velika, poučna i istinita priča pripovijeda kao bajka, a piše kao ustav.

Mali Zejd odrasta kao drugačiji u zemlji u kojoj je svatko u nekom trenutku, na nekom mjestu, drugačiji. On je manjina u zemlji u kojoj je svatko u nekom trenutku, na nekom mjestu, manjina. U toj zemlji svega, eto, ima, samo nema mjesta ni trenutka u kojemu bi Zejd bio većina.

U toj zemlji, da ovo nije bajka, razred bi lako riješio problem Zejdove drugačijosti. U njoj, naime, Isti ne uče jezik Drugačijih, niti Većina uči jezik Manjine. U njoj je na Manjini Drugačijih da uče jezik Većine Istih. Ako pak ne mogu, oni idu van iz razreda, u škole i domove za Drugačije.

U toj zemlji, kad bi nekome palo na pamet predložiti Većini da uči jezik Manjine, bio bi optužen za podrivanje temeljnih demokratskih vrijednosti i uspostavu terora Manjine nad Većinom. U toj zemlji, naime, demokracija je kad većina ima samo prava, a manjina samo obaveze.

U toj zemlji, da ovo nije bajka, i oni poput Zejda znali bi riješiti problem svoje drugačijosti. Ne bi im, da ovo nije bajka, na pamet padalo upisivati se u školu Istih i miješati s onima koji ne razumiju jezik Drugačijih. Tražio bi Zejd televiziju na znakovnom jeziku i svoj entitet, općinu, kanton i federaciju gluhonijemih, tamo gdje bi Drugačiji bili Isti. Ne bi se gluhonijemi miješali niti sa slijepima.

Mali Zejd Ćoralić sa svojim je roditeljima, učiteljicama, drugaricama i drugovima – shvatili ste – srušio sam državni poredak Bosne i Hercegovine, sve kanone na kojima je taj sistem građen i na kojima dvadeset godina počiva. Ideja da većina nauči jezik manjine, da bi je shvatila, razumjela i naučila suživjeti s njom, protivi se svakom pojedinačnom smislu dejtonske Bosne i Hercegovine, one u kojoj se čak i djeca što čuju i govore u školama dijele po jezicima koje čuju i govore. Priča o cijelom jednom školskom razredu koji je naučio jezik jednoga od njih takvoj je Bosni i Hercegovini najopasnija koju je ona ikad čula: ne postoji, naime, bosanski, hrvatski ili srpski znakovni jezik, nema ga ni engleskog ni arapskog ni turskog.

Najšokantnije je stoga to što četiri mjeseca nakon početka školske godine, suprotno svemu čemu nas uče arhitekti shaken-not-stirred Bosne i Hercegovine, nijedno od djece koja su naučila znakovni jezik nije postalo gluhonijemo! Sve Zejdove drugarice i drugovi isti su i isto što su bili u septembru, isti im je identitet i isti im je jezik, samo su, eto, bogatiji za još jedan jezik.

Zato sam se, eto, na priču o malom Zejdu i herojima iz Prvog 2 razreda osnovne škole Osman Nakaš vulgarno i prvoloptaški sjetio vica o gluhonijemom Sulji, iz zemlje u kojoj je hendikep manjine oružje većine, a slabost slabijeg snaga jačeg, i u kojoj priča o malim herojima iz osnovne škole Osman Nakaš može stotinu puta biti istinita, ali je ipak samo bajka. Zemlje iza sedam brda i sedam dolina, u kojoj se jednakost različitih shvata jedino kad je Različiti jednak lopov kao i onaj Isti.

I u kojoj na kraju, jasno, samo on najebe.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: