Ivo Štivičić, pisac hrvatskih autsajdera, domobrana i lopova

Kada se zrakoplov započne spuštati prema Plesu, pred očima putnika nagnutog nad ambisom svojih i tuđih zavičaja pojave se neobični, nimalo svakodnevni prizori: pješčare s geometrijski pravilnim akumulacijskim jezercima, što se dodiruju s vijugavom Savom, pusta neobrađena polja iz kojih se izdižu riječni nasipi, odavno napuštene barake, tajanstvene kuće na osami, možda birtije iz ovoga ili nekog drugog vremena, i sve to, prije nego što se pojave zagrebački i velikogorički neboderi, izgleda onako kako je izgledalo i 1941. U tih minut-dva putnik s visina zamišlja da se tu i živi kao 1941, u nekoj usporednoj stvarnosti, koja se samo u mašti dodiruje s ovom našom, u stvarnosti u kojoj žive ljudi koje mi nikada nećemo sresti. Taj svijet viđen s visina, i taj kratki fantazijski ekskurs – uvijek isti, kada se avion spušta na Pleso – posvećen je velikome hrvatskom piscu Ivi Štivičiću. On je, naime, udesio da putnik tako žudno gleda kroz prozorčić i da prizore zagrebačke periferije i savskih pješčara vidi na upravo ovakav način i iz godine 1941. Štivičić i jest veliki pisac najprije po tome: veliki su u književnosti oni koji označe naš pogled na svijet, a još su i veći oni koji prizorima i slikama daju smisao, sadržaj i fabulu upisujući svoju legendu u beslovesne i besmislene fragmente kaosa. Veliki pisci iz kaosa stvaraju svijet, i to je životna koliko i književna činjenica.

Najviše što je učinio bila je televizijska dramska serija “Kuda idu divlje svinje”, čije snimanje se odvilo od rujna 1970. do proljeća 1971. Štivičić je napisao scenarij, a režirao je Ivan Hetrich. Od premijernog prikazivanja, započetog u srijedu 28. travnja 1971, svih sljedećih četrdeset pet godina serija izaziva onu vrstu oduševljenja i nevjerice karakterističnih za knjige, romane i filmove za koje se čini da su nastali ni iz čega i da se na njih nije ništa nastavilo, nego stoje kao zasebna čuda u našem emocionalnom i estetskom svemiru. Bilo je u povijesti Televizije Zagreb i drugih velikih dramskih serijala, bilo ih je još i više na beogradskoj televiziji, te ponešto i na Televiziji Sarajevo, ali sve su to bile igre mentaliteta ili folklora, povijesne i životne reminiscencije, ili igrane adaptacije znamenitih i manje znamenitih književnih djela, koje se opet tiču mentaliteta i folklora, a samo je “Kuda idu divlje svinje” priča po sebi, koja bi se, iako je krajnje lokalna, mogla snimati u Francuskoj ili Poljskoj. Ona je bila i ostala vrhunac zagrebačke i jugoslavenske televizijske dramaturgije, platforma na kojoj je potom mogao nastajati cijeli jedan književni i filmski svijet, a nije nastalo ništa. Bila je to gesta čistoga književnog dara Ive Štivičića, i bio je to kraj jugoslavenskoga novog vala – čije su vrhunce predstavljali međunarodno uvažavani i nagrađivani filmovi Živojina Pavlovića, Bate Čengića, Puriše Đorđevića – koji u Zagrebu, do Štivičićeve serije, i nije imao istaknutijeg predstavnika.

U središtu priče je sukob dvije krijumčarske bande, koji se odvija na zagrebačkoj periferiji u prve dvije ratne godine. Na jednoj je strani okretni i površni Crni Roko – kojega igra Ljubiša Samardžić – a na drugoj mračni i temeljiti Veriga, jedan od onih kriminalaca koji ulijevaju strahopoštovanje, igra ga Jovan Ličina. Svud okolo su policijski žbiri i komunistički agenti – čijeg vođu, nadimka Čaplja, igra Adem Čejvan – tako da se pouzdano i ne može znati tko je na kojoj strani i tko za koga radi. Vlada potpuna nesigurnost, kako za aktere tako i za gledatelja, atmosfera granice i ničije zemlje, kada se, zapravo, i ne zna tko gospodari teritorijem. Negdje u pozadini, oku nevidljiv i nedosegnut, vrije veliki grad, u kojemu se igraju kazališne predstave, prikazuju izložbe, poslanici osovinskih zemalja predaju vjerodajnice, Židovi se sele iz sjevernoga u južni dio grada, a zatim u Jasenovac… Ali to se periferijske ekipe ne tiče.

Jedna od ključnih figura priče, tipski lik Štivičićeve dramaturgije, oružnički je podnarednik Mile Vrbica. Probisvijet bez savjesti i obaveze prema moralu i pravnoj državi, ništarija s filozofskim utemeljenjem, pomaže bandi Crnoga Roka i povezuje dva naoko odvojena svijeta. Mile Vrbica, igra ga Fabijan Šovagović, od onih je naših ljudi koji se savršeno uklope u sve okolnosti, ničemu i nikome ne pružaju otpor i dopuštaju da se u njima, na njihovim licima i postupcima, savršeno zrcali velika povijest.

U seriji “Kuda idu divlje svinje” nema junaštva, moralne pouke, osude zla ni pohvale dobru. Nema ni jasne diferencijacije između dobrih i zlih, tako da je, pogotovu iz današnje perspektive, nevjerojatno da je takvo što moglo biti napisano i snimljeno samo dvadeset pet godina po svršetku Drugog svjetskog rata. Učini li nam se da su, naročito u ratu, ljudi živjeli i djelovali u skladu s našim povijesno ovjerenim i potvrđenim pojmovima o fašizmu i antifašizmu, dovoljno je samo obratiti se svijetu Štivičićeve serije pa vidjeti koliko je krivo argumente vlastite epohe primjenjivati na onu prethodnu i koliko je lasno tuđom alatkom mlatiti po trnju… Ali nije moralna i ideološka indiferentnost ono što gledatelja privlači ovoj seriji, i što je danas čini boljom i aktualnijom nego što je bila prije četrdeset pet godina. Suprotno tome, “Kuda idu divlje svinje” je poput onih znamenitih rasprava o moralu i čovjekovoj naravi u kojima se nikome ne sudi i nikoga ne uzdiže, nego se svijet prikazuje onakav kakav zaista jest. Svaki Štivičićev lik, a u seriji je barem dvadeset dovršenih sudbina, ima svoj razlog i svoje opravdanje. Nitko tu nije sam po sebi zao niti dobar.

Ovaj pisac nikada nije napisao roman. Nije čak ni knjigu priča. Sve što je Ivo Štivičić radio svelo se na dramaturški zanat, i to onaj televizijski. Jedva da ga je bilo i u kazalištu. Bio je poput kakvoga starog molera, s kapom načinjenom od starih novina, koji noću obilazi labirinte na Prisavlju, i kreči zidove potamnjele od duhanskog dima ili zamrljane nečijim zlobnim potplatom. U svemu tome nije bilo ničeg uzvišenog, niti je uzvišen način na koji je Štivičić otišao s televizije: bez zlatnoga sata, ordena i plakete, bez nagrade za životno djelo, titule akademika – koju bi ovakvim svojim radom zaslužio i u svakoj zaostalijoj zemlji – otišao je kao kakav demodirani i rasklimani komad socijalističkog namještaja, umirovljen je kao stari gnjavator, nedorastao novom dobu i njegovim protagonistima. Jest, otišao je baš kao antagonist. Ubio ga je u pojam višak talenta.

Sredinom siječnja 2016, u doba godine kada ne izlaze knjige, Hena com objavio je “Antologijske drame” Ive Štivičića, četiri televizijska dramska teksta, koje je napisao između 1965. i 1982. U toj obostrano autsajderskoj gesti, piščevoj i nakladnikovoj, koja neće biti zabilježena ni u jednim novinama, niti će joj biti posvećena ijedna emisija na Štivičićevoj bivšoj televiziji, ničega nema što bi u današnjoj Hrvatskoj zaokupilo bilo čiju pažnju. Ova je knjiga toliko uzaludna da bi se čovjek najradije smijao od jada. I pomalo sažalijevajući Uzeira Huskovića, vlasnika Hena coma, koji neće imati kome da proda ama ni pedeset primjeraka “Antologijskih drama”. Ali autora ne, njega ne možemo sažalijevati. Talentu se može zavidjeti, može ga se i prezirati – kao što se to u nas obično i čini – ali ga nije moguće sažalijevati.

Silno je zadovoljstvo u čitanju sva četiri Štivičićeva teksta. On piše onako kako to rijetki dramski pisci i scenaristi čine: tako da ga se, kao, recimo, i Dušana Kovačevića, kao Matu Matišića, čita onako kako se čita romaneskna proza. Istovremeno, njegove su drame mala škola dramaturgije – i to one elementarne, najjednostavnije. Sve preko toga je nadogradnja, talent u dijalogu, svojevrsna šizofrena sposobnost kreiranja karakternih polifonija.

Ivo Štivičić je tematski vrlo sveden i opsesioniran pisac. Propalica iz savskih vrbika, mistifikator ljudskih naravi, koji je od rodnih Rešetara stvorio cijelo jedno čovječanstvo, pisac koji je domobranima i domobranskim sudbinama podigao najveći spomenik u povijesti hrvatske književnosti. Na kraju ili na početku, on je posljednji preživjeli krležijanac. Ali za razliku od drugih, koji su od Krleže baštinili ideje ili još i češće njegovu raskošnu retoriku, Štivičić je preuzeo ono što nije nitko drugi: sklonost autsajderima, sklonost domobranskim sudbinama, kao najvišem karakternom izrazu hrvatske pučke sudbine. O tome su na svoj čudan način govorile i Divlje svinje. Ali kasno je za to. Došli smo do kraja. S neba iznad zagrebačkih ravnica vidi se još samo Ivo Štivičić.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: