Koliko antifašizma?

Nevolja je s fašizmom, naime, što on nikad ne postavlja pitanje „koliko antifašizma“. Fašizmu je svaki pojedinačni antifašist jedan previše.

U ovom tekstu htio sam osvijetliti dva neodložna pitanja: mogućnost uspona krajnje desne politike i fašizaciju vladajuće kulture. Mislio sam braniti tezu da su ove dvije teze, svaka za sebe, na najrazličitije načine štetne, mučne, i da se uz njih nije moguće osjećati previše sigurno, ali da nisu uistinu opasne, međutim – isto tako – da nas moraju zabrinuti znakovi povezivanja tih dviju pojava.

Tim je riječima glasoviti slovenski sociolog kulture Rastko Močnik započeo svoju važnu raspravu „Koliko fašizma?“, s tezom kako „o fašizmu ne treba raspravljati na način 'da ili ne'“, jer je „u sadašnjim okolnostima fašizam stvar količine, stupnjeva, razmjera“, istražujući tako „količinu“, odnosno „stupanj“ na kojemu incidenti - koje kao fašističke samo neki vide dovoljno rano - postaju „strukturna pojava“ koju kao fašizam vide svi, ali, jebiga, dovoljno kasno.

Punih dvadeset godina otkako je objavljen taj, danas već čuveni esej, humanistička je inteligencija bezbrojnim raspravama, polemikama, okruglim stolovima, kazališnim predstavama i izložbama postavljala Močnikovo pitanje „je li razlika samo količinska?“, sve dok zanimljiv odgovor ovih dana nije ponudila – zagrebačka policija.

Na novinarski upit, naime, zašto nisu sankcionirani prosvjednici koji su zbog trodnevne suspenzije televizije Z1 demonstrirali nacističkim pozdravima, zagrebačka je Policijska uprava odgovorila sljedećim saopćenjem: „Na jučer održanom prosvjedu ispred Agencije za elektroničke medije u Jagićevoj ulici okupilo se između četiri i pet tisuća prosvjednika. Tijekom prosvjeda dio prosvjednika kraće vrijeme uzvikivao je 'Za dom spremni', ali zbog iznimno velikog broja prosvjednika osobe nisu identificirane, niti je utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.“

Demonstrante koji su kršili zakon javno uzvikujući nacističke pozdrave, zagrebačka Policijska uprava – shvatili ste - nije privodila zato što ih je bilo „iznimno mnogo“, odnosno previše za efikasnu identifikaciju i utvrđivanje osnova sumnje. Ukratko, na Močnikovo pitanje „koliko fašizma?“ hrvatska policija odgovara: „Previše.“

Svakako, nije prvi put da pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova „zbog iznimno velikog broja“ imaju poteškoća pri „identifikaciji“ fašista. Čak i više nego na demonstracijama u Jagićevoj ulici, „za dom spremni“ urla se, recimo, na nogometnim stadionima, i nije se teško – dobro, teško je, ali nije nerazumno – složiti kako je fizički nemoguće na tribinama izdvojiti svakoga tko uzvikuje nacistički pozdrav. Gdje je onda razlika, odnosno – da opet citiramo Močnikovu raspravu – „je li razlika samo količinska?“.

Nije nerazumno – dobro, nerazumno je, ali nije teško – složiti se kako je fašistoidno ponašanje na nogometnim tribinama pučki folklor, koliko god bio zloćudan, a koliko ponekad tek provokacija. Kao u slučaju famozne poljudske svastike, subverzivne i precizne po prilici kao i ona bomba u pretincu njujorške podzemne željeznice, kojom je Zvonko Bušić onomad upozoravao jugoslavensku policiju, a ubio američkog policajca. Desničarske demonstracije u Zagrebu, mada barem jednako masovne kao nogometne utakmice – posjećenost prosvjeda pred Agencijom za elektroničke medije, recimo, dvostruko je veća od posjećenosti Hrvatske nogometne lige – bile su, međutim, mnogo više od malignog pučkog folklora ili političke provokacije.

Te demonstracije, za početak, nije povela grupa frustriranih klinaca iz predgrađa, već braniteljske udruge kao ozbiljna društvena, čak institucionalna snaga, i to - još važnije - treći dan nakon što su postale dio vladajućeg političkog establishmenta. U prvom redu tih demonstracija, nadalje, nisu stajali tetovirani bilmezi s bengalkama, već sami nosivi stupovi novog establishmenta, od veteranske ikone Đure Glogoškog, glumca Božidara Alića ili HDZ-ova jasnogovornika Velimira Bujanca, pa do Ivana Tepeša, sâmog potpredsjednika hrvatskog Sabora iz redova vladajuće koalicije.

Konačno, nije tako politički legitimirani i parlamentarnom većinom ovjereni „dio prosvjednika“ – njih petsto, hiljadu ili dvije, svejedno – urlao „za dom spremni“ pred utakmicu sa Srbijom ili Maltom, već pred Agencijom za elektroničke medije: ne samo pred jednom državnom institucijom, već, još važnije, pred nezavisnim državnim tijelom za medijsku regulaciju.

U svakoj drugoj kombinaciji radilo bi se, kako reče Rastko Močnik, ili o „usponu krajnje desnice“, ili o „fašizaciji vladajuće kulture“: ili bi živalj s krajnjeg desnog ruba vladajuće političke kaste, predvođen samim potpredsjednikom parlamenta, urlao nacistički pozdrav slaveći pobjedu nad nogometnom reprezentacijom Srbije, Malte, svejedno, ili bi urlanjem nacističkog pozdrava nezavisnoj državnoj Agenciji za elektroničke medije, Vrhovnom sudu, svejedno, prijetili frustrirani tetovirani bilmezi iz predgrađa. Obe su varijante, nastavimo po Močniku, „svaka za sebe, na najrazličitije načine štetne, mučne“, ali „uistinu opasno“ postalo je onog trenutka kad smo posvjedočili „povezivanju tih dviju pojava“.

Onog dakle trenutka kad je fašizam počeo poprimati zlokobne obrise „strukturne pojave“, kad je policija na pitanje „koliko fašizma?“ odgovorila „previše“, a taj odgovor polako prestao značiti „previše ljudi za identifikaciju počinitelja i utvrđivanje osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela“, i počeo značiti - „previše osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela za utvrđivanje i identifikaciju počinitelja“.

Ovdje, naime, nije riječ o slobodnom i zlonamjernom tumačenju policijskog saopćenja, već o doslovnom citatu: „Zbog iznimno velikog broja prosvjednika(…) nije utvrđena osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja.“ Pojednostavljeno, fašista je na prosvjedu bilo previše da bi fašizam bio kazneno djelo.

Time je, makar podsvjesno – policijska podsvijest nije nešto s čim se zajebava - najavljen transfer zakonske odgovornosti s fašista na antifašiste, nakon čega će „dva neodložna pitanja“ društva biti mogućnost uspona lijeve politike i antifašizacija vladajuće kulture: umjesto Močnika ta će pitanja postavljati moćnici, a ključno će glasiti - „koliko antifašizma?“.

Zgodnu pokaznu vježbu iz distribucije i regulacije odgovornosti vidjeli smo već par dana kasnije, kad je predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika Slavko Juraga poslao prijeteće pismo članovima Društva, upozoravajući ih kako „svako ekstremno svjetonazorsko i političko istupanje u javnosti čine isključivo u svoje ime i na svoju osobnu odgovornost“.

Moguće pak nesporazume, izvedive iz činjenice da je na fašističkom skupu pred Agencijom za elektroničke medije zapažen govor održao i poznati glumac Božidar Alić – ponosni otac koji će potom šokirati javnost i snimkom vlastitog malodobnog sina kako se izjašnjava „za dom spreman“ – otklonio je sam Juraga. Napominjući kako „HDDU poštuje legitimno izabranu Vladu RH“ – ostajući vjeran šupačkoj tradiciji ceha, koji, citiram, „tijekom dvadesetpetogodišnjeg postojanja samostalne Republike Hrvatske nikada nije izražavao svoj stav o izabranom ministru kulture“ - predsjednik Društva pojasnio je kako pod „ekstremno svjetonazorsko i političko istupanje u javnosti“ ne misli, daleko bilo, na istupanje svog ozbiljno poremećenog i zadomspremnog člana, već na kolege što su se tih dana pridružili javnom apelu kulturnih radnika protiv novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, i one Močnikove „fašizacije vladajuće kulture“.

Juragino pismo prošlo je zaprepašćujuće nezapaženo, iako je bila riječ o do sad najotvorenijoj institucionalnoj prijetnji protivnicima fašizacije kulture i hrvatskog društva, koji od sada – ponavljam za osobe slabijeg sluha - „svako ekstremno svjetonazorsko i političko istupanje čine isključivo na svoju osobnu odgovornost“.

Odgovornost? Kakvu, zaboga, odgovornost?!

Ne, bez zajebancije, pitanje nije retoričko: zaista me zanima na kakvu odgovornost misli predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Čak i ona najmanja zaključiva iz njegova pisma – recimo, statutarna odgovornost pred HDDU-om, što bi značilo isključenje iz Društva zbog javnog antifašističkog istupa – dovoljno je strašna da bi nas nakon toga imalo iznenadilo kad postane i zakonska, odnosno kad antifašističkim protestom bude, kako ono, „utvrđeno počinjenje kaznenog djela ili prekršaja“. Što više ne bi značilo isključenje iz Društva, već isključenje iz društva.

Poznata je stvar da fašisti raspolažu brojnim i neobično maštovitim načinima isključivanja iz društva. A broj prosvjednika unutar glumačko-dramskog ceha svakako nije toliko „iznimno velik“ niti da počinitelji ne bi bili identificirani, niti da „osnova sumnje u možebitno počinjenje kaznenog djela“ ne bi bila neutvrđena.

Nevolja je s fašizmom, naime, što on nikad ne postavlja pitanje „koliko antifašizma“. Fašizmu je svaki pojedinačni antifašist jedan previše.

Pismo - zapravo depeša - predsjednika ceha dramskih umjetnika ispostavlja se tako kao radna skica „strukturne promjene“ o kojoj je pisao Rastko Močnik: najzad, nije slučajno pitanju „mogućnosti uspona krajnje desne politike“ kao drugo neodložno pridružio pitanje „fašizacije vladajuće kulture“.

Koliko dakle fašizma? Onoliko koliko treba da društvu bude jednostavnije isključivati one koji „izražavaju svoj stav“ nego one koji šute, a policiji lakše brojati, identificirati i hapsiti one što šute, nego one što urlaju „za dom spremni“.

Dakle, još samo malo.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: