Otkad je svijeta, ljudi žude za čudima

Utakmica Europskog prvenstva u rukometu, odigrana u Krakovu između Poljske i Hrvatske, bila je, u preciznom smislu te riječi, čudo. Osim u teologiji, u svetim pričama i hagiografijama čuda su moguća u fikcionalnoj književnosti, u svijetu bajki, i u igri. Igrači, međutim, ne igraju zbog čuda, oni igraju da pobijede ili da odigraju svoju igru. Ali mi koji ih gledamo, kibiceri, navijači i foteljaši ispred televizijskih ekrana, igrom smo opčinjeni uglavnom zato što iščekujemo čudo. Mi bismo da doživimo nešto što će nas iznutra obasjati i na trenutak, kroz igru, uvjeriti kako naš svijet nije do kraja dovršen i potrošen, jer čuda još uvijek postoje.

U tome nema velike razlike između one ljudske mase, u kojoj je, kažu, bilo pet tisuća ljudi, što ih je Mesija nahranio s pet kruhova i dvije ribice, i nas današnjih kojima se, istina rijetko i sve rjeđe, pred očima zbivaju neka čuda niže vrste. Recimo, čuda nastala iz sportske igre. Naime, ni evanđelist Matej, koji je izvještavao o Isusovoj menzi, a pretpostavljamo ni svi oni koji su tom prilikom nahranjeni, nisu pali u zanos, niti su ovo smatrali čudom, zato što su bili gladni, pa ih je On nahranio, jer da je samo glad bila u pitanju njima bi, zapravo, bilo i svejedno jesu li ribice dvije ili ih je dvadeset tisuća. Oni su se ishavijestili i povjerovali u Mesiju iz drugog, mnogo važnijeg razloga: iz žudnje za čudom i čudotvorcem. (Istina to je Isusa u nekim drugim prilikama znalo uzrujati, kao što bi uzrujalo i ine proroke, mesije, Božje poslanike u ovoj i drugim religijama i sustavima vjerovanja: za Isusa i za sve njih čudotvorstvo je, kao čarobnjaštvo, bilo nedostojno misije, trivijalan način impresioniranja mase.)

Ali vratimo se onoj utakmici za ulazak u polufinale Europskog prvenstva u rukometu. Prethodno su se rezultati hrvatskih suparnika spleli na tako nevjerojatan način da se nakon poraza protiv Norveške i potpune havarije protiv Francuske stekla mogućnost, posve teorijska, matematička i nemoguća, da Hrvatska prođe u polufinale. Samo je trebala pobijediti Poljsku s jedanaest golova razlike. A ta Poljska je, znali su svi koji su gledali prethodne utakmice, reprezentacija približno jednake snage i dara kao i Hrvatske. I sve bi se to još trebalo dogoditi u Krakovu, na gostujućem terenu, pred prepunom dvoranom domaćih navijača.

Prije utakmice su u studiju RTL-a razgovarali rukometni eksperti, bivši reprezentativci, i jedan od njih smjelo je prognozirao hrvatsku pobjedu, ali bi volio da to bude sa četiri razlike, pa da i Francuska uđe u polufinale. Barem mi se čini da je tako rekao, jer sam slušao s pola uha, kao što sam i u utakmicu ušao s pola oka, ne očekujući doista ništa drukčije i veće od onoga što sam vidio na prethodnim utakmicama. Ali mora da je u meni, ipak, tinjala nada u čudo, jer zašto bih inače i gledao igru? Pritom, ne mora to čudo biti hrvatska pobjeda od jedanaest razlike. Mnogo je mogućih čuda u svakoj igri. Većinu njih niti ne očekujemo prije nego što se stvarno dogode.

Otpočetka je utakmica krenula na sasvim neočekivan način. Prebacio sam program s RTL-a na Radio televiziju Slovenije, jer mi je, kad god je moguće, zanimljivije slušati neutralne komentatore, pogotovu one koji na igru ne gledaju kao na rat. Ništa nije od toga pogrešnije. U ratu nema čuda, i to je ono zbog čega nijedna igra ne može biti rat. Čak ni ona igra, recimo šah, koja je postavljena kao stilizacija i metaforizacija ratovanja. Rat ukida sve čuda. Zato igra ničim nije toliko ugrožena kao ratobornim komentatorima i bojovnim navijačkim pjesmama. To razbija iluziju i tjera nas od televizijskih ekrana da čuda tražimo negdje drugdje.

Slovenski komentator bio je u nevjerici. Potom je bio očaran i zadivljen. Tim više što je bio neutralan – premda ni to nije bezrezervna i potpuna neutralnost, budući da slovenski sportski komentatori uvijek barem malo navijaju za Hrvate, ili ih doživljavaju više svojima nego, recimo, Poljake. Od prve minute hrvatski su igrači, i to svi, kako se gledatelju činilo, slobodno prolazili kroz poljsku obranu, šutirali iz daljine, s krila, iz centra, i sve im je ulazilo u gol. Bili su to udarci koje poljski vratar, kao, činilo se, i ni jedan drugi vratar, nije mogao braniti. Na polovici prvog poluvremena bilo je skoro pa izvjesno da će Hrvatska dostići tih jedanaest golova razlike. A to je čudo nad čudima. Naravno, u granicama ove igre.

Sve što se dalje zbivalo pred našim očima bilo je ispunjenje tog čuda. Istina, ono je moralo biti puno ljepše i istinskije u Krakovu, u dvorani punoj crveno-bijelih, poljskih navijača. U Zagrebu, kao i u bilo kojem drugom našem gradu, ugođaj čuda bio je, kao i u svim prigodama kada Hrvati u nečemu pobjeđuju, dramatično narušen pucnjavom. Puca se u nas i kad je čudo i kad je obična pobjeda. Tako da se, sudeći po slušnim senzacijama, za vrijeme krakovskog čudotvorstva u Novom Zagrebu događao rat.

Novine će poslije pisati da su Hrvati porazili, zgazili, uništili, te sve u svemu do kraja ponizili Poljake. Ali je u nekom okviriću u dnu stranice primijećeno i nešto drugo: iako je poljska reprezentacija tako dramatično izgubila – jer ni čuda ne može biti bez drame – njihovi se navijači nisu prestali radovati, niti su prestali navijati i pjevati svoje mahom neborbene pjesme. Nije im bilo na kraj pameti da zvižde svojim reprezentativcima. Umjesto toga su pljeskali hrvatskim. I ne samo da nisu bili poraženi, zgaženi, uništeni, te sve u svemu do kraja poniženi, nego su se i sami uživjeli u čudo. Naše su novine zaključile kako su Poljaci kulturni. Nitko nije ništa o tome rekao, ali svi smo lako mogli zamisliti što bi se događalo da je situacija bila obrnuta, da se utakmica igrala, recimo, u Bjelovaru (toj davnoj metropoli hrvatskog rukometa), u Splitu ili u Zagrebu, da je dvorana bila puna domaćih navijača, a da je Hrvatska gubila četrnaest razlike. Publika bi u najmanju ruku bila neraspoložena prema svojim pulenima. Onako i onoliko neraspoložena kao narod što dočekuje vojsku koja je izgubila rat. Ili, možda, izdala domovinu, predala se bez bitke, kukavički uzmakla.

Ali nisu Poljaci takvi zato što su kulturni. A ruku na srce, jesu snagom i autonomnošću svoje kulture neusporedivi u odnosu na Hrvate i druge južnoslavenske narode. Ovom prilikom oni samo drukčije gledaju na stvari. Za njih je rukomet igra, a ne rat ili neki drugi oblik nacionalnog samoostvarenja. U igri za njih nema ni poraženih ni poniženih, nego samo onih koji su izgubili utakmicu. Bilo bi im drago da su njihovi pobijedili, ali ni ta pobjeda ne bi bila veća od igre.

Na kraju je od svih ekstatičnih komentara o velikoj nadmoći “kauboja”, i o tome kako se zgazilo i ponizilo Poljsku važnije bilo to maleno hrvatsko čuđenje nad “kulturnim” ponašanjem poljskih navijača. Daj Bože da barem jedan hrvatski navijač shvati o čemu je tu riječ.

Uslijedilo je polufinale, utakmica sa Španjolskom. Prvih petnaestak minuta bilo je kao i s Poljskom. Hrvatska je povela četiri razlike, njezini igrači bili su izrazito dominantni, Kopljar je, poput praškog Golema, bio za tri glave veći od nesretnih Španjolaca, a televizijski gledatelj je imao dojam da je ovo samo nastavak utakmice protiv Poljaka. Taman se u Novom Zagrebu zapucalo, kada je nastupio preokret. U nekoliko minuta dogodilo se da Španjolci izjednače i povedu, i da više nijednog trenutka do kraja utakmice njihova pobjeda ne dođe u pitanje. Hrvatski igrači više nisu igrali onako. A nisu igrali ni loše. Samo su se nekako smanjili, onemoćali, vratili se u okvire igre, i od čudotvoraca postali obični rukometaši. Istina, sjajni rukometaši, ali to nije dovoljno.

Čudo u Krakovu potrajalo je ukupno sedamdeset pet minuta. Sve što se dalje zbivalo, uključujući i utakmicu za treće mjesto, bilo je obično i nije izlazilo izvan okvira igre. Tako i treba biti, jer čudo mora ostati izuzetak.

Naš problem se, čini mi se, sastoji u tome što ne želimo prihvatiti da je igra samo igra. Kao što na drugom mjestu i u drukčijem kontekstu dopuštamo igru tamo gdje joj nije mjesto. Recimo, u onom što se naziva društvenom zajednicom. Sučeljavanje neistomišljenika ne bi smjelo biti društvena igra, jer čim postane igra, prestaje se ticati mišljenja. Igra zamjenjuje dijalog, koji, pak, nije igra, premda zna biti vrlo zabavan i vatren. Iz dijaloga ne nastaju čuda, osim ako vam nije čudo što ljudi razgovaraju. U nas ne razgovaraju, u nas se ili slažu jedni s drugima, ili vrijeđaju i diskvalificiraju one s kojima ne bi da razgovaraju. I tako se onda rađa ono iz čega više nema izlaza. Iako rat nije igra, ponekad se dogodi da nastane kao posljedica neadekvatne društvene igre ili igre s društvenom zajednicom. Takav rat je građanski rat. S pucanjem ili bez pucanja svaki građanski rat završava s malo pobjednika i mnogo poraženih. A nakon što vrijeme prođe, ni šačica pobjednika iz građanskog rata nisu više pobjednici. I onda iz osjećaja zajedničkog poraza nastupa pomirenje. Tužni finale jedne duboko pogrešne igre u kojoj nikakvo čudo nije bilo moguće. Samo rat.

Lijepo je bilo to čudo u Krakovu, različito od svega što nam se svakodnevno zbiva. Zato i jest čudo.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: