Prst sudbine u šupku svemira


I samo je valjda veliki Albert Einstein mogao shvatiti tu deformaciju zakrivljenog prostor-vremena, u kojemu će biti relativni i moral i fašizam, i dobro i zlo - daleki onaj šum gravitacijskih valova iz 1941., kad se mala, nesretna Hrvatska sudarila sama sa sobom, zapevši milijardu svjetlosnih godina duboko u bezdanu između prostora i vremena...

Prst sudbine je uredio tu stvar, ili barem tako volimo vjerovati mi što stvari ne razumijemo, pa u njih vjerujemo. Što god da je bilo, valjat će nam upamtiti i zapisati taj historijski trenutak: četvrtak je bio, 11. veljače 2016. godine, podne.

Valjat će nam pamtiti taj trenutak, jer nikad u svih hiljadu i pol godina svoje pamćene historije nije mala, nesretna Hrvatska bila dalje od svoga prostora i vremena, nikad udaljenija od svoga svijeta i svoga vijeka: nikad bezdana provalija između Hrvata i ostatka ljudskoga roda nije bila šira i dublja nego toga hladnog zimskog podneva.

Četvrtak je, dakle, 11. veljače 2016. godine, podne. Sve svjetske televizije u svojim podnevnim vijestima objavljuju senzacionalnu vijest, a novinske agencije i internetski portali prenose je dalje planetom, dokle god ga ima da čuje: veliki međunarodni tim znanstvenika okupljenih na projektu LIGO – Laser Interferometer Gravitational-Wawe Observatory – uskoro će na konferenciji za novinare svijetu obznaniti otkriće stoljeća. Dežurne televizijske i reporterske ekipe već su stoga u Washingtonu, gdje se svakog trenutka očekuje da David Reitze, izvršni direktor opservatorija, svijetu svečano objavi kako su po prvi put u povijesti uspjeli detektirati - gravitacijske valove.

Veliko je uzbuđenje u studijima svjetskih televizija, u kojima fizičari i nobelovci pokušavaju jednostavnim rječnikom objasniti kako su gravitacijski valovi bili posljednja nepotvrđena pretpostavka opće teorije relativnosti, i kako njihovo otkriće dokazuje da je Albert Einstein bio u pravu kad je svojom slavnom teorijom - osmišljenom još pred Prvi svjetski rat i predstavljenom prije točno stotinu godina, davne 1915. - pretpostavio postojanje tih putujućih deformacija prostor-vremena.

Fizika i znanost više neće biti isti - ljudski je um golemim korakom bliže shvaćanju svemira i tajni njegova postanka – i sve svjetske televizije toga četvrtka u podne najavljuju uključenje u konferenciju za štampu u Washingtonu.

Sve, osim hrvatskih.

Četvrtak je, dakle, 11. veljače 2016. godine, podne. Hrvatska državna televizija u svojim podnevnim vijestima objavljuje senzacionalnu vijest, a internetski portali prenose je dalje Hrvatskom, dokle god je ima da čuje: novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović uskoro će se na konferenciji za novinare obratiti naciji. Dežurne televizijske i reporterske ekipe već su stoga na Markovu trgu, gdje se svakog trenutka očekuje da ministar Hasanbegović objasni otkriće zagrebačkog tjednika Novosti, koji je u arhivima pronašao njegovu dvadesetak godina staru fotografiju s ustaškom kapom i tekst iz opskurnih fašističkih novina Nezavisna Država Hrvatska, u kojemu je - pozivajući se na pjesnika Musu Ćazima Ćatića - ispisao odu nacističkom režimu iz Drugog svjetskog rata.

Veliko je uzbuđenje u studijima sve tri hrvatske nacionalne televizije, u kojima politički analitičari i povjesničari pokušavaju jednostavnim rječnikom objasniti je li riječ o nestašnom ustašluku ili ustaškom nestašluku, je li na ministrovoj glavi ustaška kapa ili je pod ministrovom kapom ustaška glava, i tko je uopće Musa Ćazim Ćatić, zlosretni bošnjački pjesnik što je umro prije točno stotinu godina, davne 1915., a kojega mladi Hasanbegović u časopisu Pavelićeva zeta osamdeset godina kasnije ni krivog ni dužnog predstavlja kao nadahnuće bratstvu i jedinstvu ustaške Hrvatske, preštampavajući njegovu pjesmu o „ljubavi i jedinstvu katolika i muslimana Hrvata“ objavljenu još pred Prvi svjetski rat u Hrvatskoj svijesti, časopisu budućeg Pavelićevog doglavnika Ademage Mešića.

Hrvatska više neće biti ista - hrvatski je um sada golemim korakom bliže shvaćanju NDH i tajni njenog postanka – i sve hrvatske televizije toga četvrtka u podne najavljuju uključenje u konferenciju za štampu na Markovu trgu.

Valjat će nam, eto, pamtiti taj trenutak, jer nikad u svih hiljadu i pol godina svoje pamćene historije nije mala, nesretna Hrvatska bila dalje od svoga prostora i vremena, nikad udaljenija od svoga svijeta i svoga vijeka: nikad bezdana provalija između Hrvata i ostatka ljudskog roda nije bila šira i dublja nego toga hladnog zimskog podneva, kad su svjetske televizije najavile konferenciju za novinare u Washingtonu, a cijelo čovječanstvo bez daha čekalo da prvi put čuje šum gravitacijskih valova na nemirnoj pučini prostor-vremena, jedinstveni odjek milijardu svjetlosnih godina dalekog sudara crnih rupa, dok hrvatske televizije za to vrijeme najavljuju konferenciju za novinare u Zagrebu, a cijela Hrvatska bez daha čeka da novi ministar kulture objavi svoj stav o nacizmu.

Točno, eto, stotinu nakon što je Albert Einstein na stranicama Sitzungsberichte Pruske kraljevske akademije znanosti u Berlinu objavio svoju Opću teoriju relativnosti, a Musa Ćazim Ćatić u Hrvatskoj svijesti svoju „pjesmu o ljubavi i jedinstvu katolika i muslimana Hrvata“, tunjavim je i mutavim Hrvatima Drugi svjetski rat i dalje uzbudljiva i izazovna budućnost.

Za kurac Hrvatima tako prošlo stotinu godina, najstrašnije i najveličanstvenije stoljeće ljudske povijesti proveli su s prstom u guzici: cijeli im dvadeseti vijek prošao ispred nosa dok su oni - poput onoga slavnog majmuna s YouTubea - dokono čačkali vlastiti šupak, pa strmopizdimice padali s grane držeći pred nosom svoj govnjivi prst.

I sve kako je mimo svijeta i vijeka bila te 1915. godine - kada su najbolji sinovi čovječanstva usred Velikog rata promišljali tajne svemira tako nepojamne da ćemo ih biti spremni dokučiti tek za stoljeće, a najbolji hrvatski sinovi za to vrijeme, usred dakle Velikog rata, pjevali bolećive pjesme „iz krvavih naših dana/kad je bilo i napretek ljudskog mesa za gavrana“ - Hrvatska je jednako mimo svijeta i vijeka i danas, stotinu godina kasnije, kad njeni najbolji sinovi sveudilj tunjavo objašnjavaju otkud im na glavi nacistička kapa „iz krvavih naših dana/kad je bilo i napretek ljudskog mesa za gavrana“, dok svijet veselo surfa na krijestama gravitacijskih valova, odjezdivši u međuvremenu i bukvalno milijardu svjetlosnih godina dalje.

Nepojamne su, rekoh, tajne svemira, teško ih je obujmiti pameću ovoga doba, ali još su nepojamnije i neobujmljivije tajne male, nesretne Hrvatske. I samo je valjda veliki Albert Einstein mogao shvatiti tu deformaciju zakrivljenog prostor-vremena, u kojemu će biti relativni i moral i fašizam, i dobro i zlo - daleki onaj šum gravitacijskih valova iz 1941., kad se mala, nesretna Hrvatska sudarila sama sa sobom, zapevši milijardu svjetlosnih godina duboko u bezdanu između prostora i vremena, pretvorivši se u malu, nesretnu crnu rupu, crnu jednu rupicu takoreći, sâm šupak svemira.

Pa sve otada dokono gurajući u njega prst vlastite sudbine.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: