‘Ravno do dna’ ili ljeto kada su se djeca učila radničkom životu

Ljeto 1981. provodio sam u poslu. Dizao sam se u četiri ujutro, da bih već u pola pet ispred stare tiskare Oslobođenja preuzimao svoj bunt novina, koje ću razdijeliti pretplatnicima. Moj “rejon” prostirao se od početka Kralja Tomislava ulice, pa do onih nebodera iznad stadiona Koševo. Posao bih obavio do pola osam-osam, ovisno o ispravnosti liftova, vremenskim prilikama i mom raspoloženju. Dobro sam zarađivao, skoro jednu cijelu majčinu plaću, i sve novce trošio sam na knjige, gramofonske ploče i novine. Zato sam se, uostalom, i zaposlio. Bilo mi je petnaest godina i bio je to moj prvi profesionalni angažman u novinarstvu. Često ga spominjem, iako bi vrijedilo o tome napisati nešto veće. Taj posao jedno je od važnijih formativnih iskustava: hodajući od vrata do vrata, od prezimena do prezimena, upoznavao sam ljude koji žive u mom gradu, sklapao njihove sudbine, razmišljao o podrijetlima, učio se razlici između neboderske čeljadi i dekadentnog, šarenog svijeta iz oronulih austrougarskih višekatnica, i tako na neki novi način razumijevao Sarajevo i sebe u Sarajevu. O tome sam pisao u knjigama “Rod” i “Sarajevo, plan grada”, svjestan kako mi je od svih porodičnih i javnih arhiva više vrijedilo to rano jutarnje ustajanje i tumaranje po zapišanim haustorima, koji vonjaju na loše mačje i pijane ljudske bubrege. Sretno je bilo to doba kada je petnaestogodišnjacima bilo moguće da se odmetnu od roditelja i roditeljskog džeparca i rade na vlastitoj duhovnoj izgradnji i samopoštovanju.

Tog ljeta, krajem lipnja, svirala je Azra u Domu mladih. Na taj se koncert moralo ići – a išlo se i na sve druge – pa makar se sutradan pred zoru budio kao prebijena mačka. Dvorana je bila prepuna, koncert je trajao više od dva sata, bez pauze između pjesama, bez uobičajenog uštimavanja gitara, izmjene puknutih žica, prčkanja oko pojačala, konferiranja s publikom, pričanja viceva… Od prve do posljednje, pjesme su se pretapale jedna u drugu, tako da nije bilo trenutka u kojem bi se izašlo van iz predstave i ceremonijala, makar da čovjek pođe do zahoda ili da pomisli koji je danas dan, koji mjesec, stoljeće. Danas, u sjećanju, bio je to potpuni doživljaj muzike, ritma, riječi, nizanih u stihove, parole i proglase, u mota i posvete svakodnevici, koja dan-danas izbiju u slučajnim prigodama, kada se uvijek drugi Džonijev stih pojavljuje kao opis, metafora, bit neke životne situacije, prizora, zvuka, slike. A kako je to bilo onda? Kako sam se, zapravo, osjećao na tom koncertu? Ne mogu reći, jer više ne znam i jer više ne poznajem dovoljno dobro onoga sebe iz 1981. da bih jasno sudio o njegovim osjećajima. Samo znam da taj koncert nisam zaboravio, da ga imam u ušima i u glavi. Te riječi u jasno sinkopiranom ritmu i melodiji sveti su tekst ovoga života. Bilo je boljih i važnijih tekstova, onih za koje bih prije stavio ruku u vatru, ali nijedan nije privatno svet poput duge dvosatne litanije, tog psalma nad psalmima grupe Azra.

Koncert je započinjao s “Uradi nešto”. Uradi nešto za svoju savjest, ne misli da si sam, kreni oštro uzmi stvar u ruke, zaboravi na strah. Toliko žena koje traže tvoju pomoć, toliko žena koje sanjare, toliko žena koje uzdišu tiho, ludnica je oko nas. Uradi nešto za svoju nervozu, smiri drhtanje, budi kao Valentino, ne kolebaj se. Nema vremena za bolju budućnost, nema vremena da predahneš, nema vremena da živiš još jednom, nitko više nije mlad. Tako je išla ta pjesma, tako i danas ide, bez navodnika i bez lomljenja rečenice u stihove, onako kako je čuje petnaestogodišnjak, kojemu je za koji mjesec pedeset, i koji danas, još više nego tada, kao odjek vlastitog života čuje ono: Pljuni na svoju facu i postani čovjek, nek’ se čuje i tvoja riječ. Pljuni na svoju facu, pljuni u oči, ne zabušavaj. Uradi nešto za samoga sebe, nešto veliko. Čuvaj muda, zauvijek i svuda, drmaj žestoko. Zatvori prolaz za trule moraliste, zatvori prolaz za rogonje, zatvori prolaz za feministe, zatvori prolaz za sve…

Što je Džoni imao protiv feminista, upitat će se danas netko mlad i neupućen. I uzalud će nam biti objašnjavati mu zvuk i znak četverosložne riječi u stihu, ili provokaciju upućenu svojima, kao najplemenitiju vrstu provokacije uopće. Naime, te 1981. svi koji su držali do sebe bili su feministi, svi koji su slušali ovu vrstu muzike, koja je, zapravo, bila i jedina vrsta muzike za naš kulturni i civilizacijski krug, ali što kada se feministi tako savršeno rimuju s trulim moralistima. Tri godine potom, ljeta 1984. na Ljetnoj pozornici na Ilidži, Džoni je iz pjesme izbacio feministe, pa je na očigled i ušičul svim onih pozornicima u civilu – koje smo zvali debeovcima, smatrajući kako je smisao Službe državne bezbjednosti da prati omladinu po koncertima – otpjevao: zatvori prolaz za komuniste, zatvori prolaz za sve… I čuo se uzdah mase, koji je nadglasao moćne zvučnike i pojačala, Džonijevu do daske distorziranu gitaru, oslobađajući publiku svakog opreza i obzira. Bila je to predstava, a dok predstava traje, čovjek je na slobodnom teritoriju. Vrijeme njezina trajanja vrijeme je slobode. Može li se ikome objasniti što je 1984. značio povik: zatvori prolaz za komuniste? Ne može. Osim da mu se kaže kako su komunisti tog ljeta bili ono što bi danas bili nacionalisti, kada bi još bilo Džonija, kada bi bilo ovakvih pjesama i predstava. Ali avaj, nacionalisti imaju dva sloga više od komunista… (U drugim će prilikama, sve do kraja karijere, Džoni feministe i komuniste zamijeniti – staljinistima. Ali i to je već bilo dovoljno provokativno.)

Posljednja pjesma na onom koncertu iz 1981, i posljednja pjesma na mnogim budućim Azrinim koncertima bila je “Obrati pažnju na posljednju stvar”. Usporena do neprepoznatljivosti, do gašenja reflektora i raspada ritma, izvodila je publiku iz predstave. Nakon nje bilo je uzalud pozivati Azru na bis. Nakon što dođe kraj, ne može biti novoga kraja: Džoni je išao ravno do dna, ali njegovo dno nije bilo duplo dno. Bez obzira na repliku iz komada Gorana Stefanovskog “Duplo dno”, iz koje smo saznavali kako je baš svako dno duplo dno. Ta kazališna predstava pripadala je istom svijetu i senzibilitetu kao i Azra, i danas je činjenica istog odrastanja. Kad god bi nam se poslije učinilo da smo došli do dna, u sljedećem bismo trenutku propadali još dublje. Tako je ostalo sve do danas. Prirodno je da u svemu tome više nema Džonija. On je otišao nakon što je doista stigao ravno do dna, i srećom po sve nas: nikada se nije vratio. Time je sačuvao i svoje i naše dostojanstvo.

Tog ljeta Azra je svirala na sve strane, po jadranskoj obali, u Makarskoj i u Trpnju, u svim glavnim gradovima bivše Jugoslavije, da bi u jesen, 21. listopada, nastupili u Kulušiću. Tada je snimljen trostruki živi album “Ravno do dna”, koji će se krajem zime, bila je to već 1982, pojaviti u prodavaonicama ploča. Kupio sam ga, kao i većinu važnih ploča u životu, u Jugotonovom dućanu, u Vase Miskina ulici, tamo kod Slatkog ćošeta. Dizajnirana u kombinaciji temeljnih tipografskih boja, crne i crvene, sa Džonijevim licem svedenim na šablon i raster, omotnica za “Ravno do dna” sama je po sebi postala znak jednoga doba. Ili jednog senzibiliteta.

Sjećam se da sam stvarno vjerovao da postoji neko dublje zajedništvo između ljudi koji slušaju ovu vrstu muzike. Pogotovo The Clash i Azru. Zar bi neki debeovac, policijski žbir i cinker zaista mogao slušati Azru? Ili bolje rečeno: zar bi debeovac, žbir i cinker mogao postati netko tko je slušao Azru? Vrijeme koje je nailazilo raspršit će i tu iluziju. Neki od najgorih ljudi iz ovoga našeg bijednoga lokalnog svemira osamdesetih su slušali Azru, i bili su u svojim petnaestim i dvadesetim na istim onim koncertima koji u meni i dalje bude istu euforiju. Samo što su u međuvremenu od djece i autsajdera postali insajderi. Lutke od krvi, bez trunke ideje. Ubice na cesti. Kurvini sinovi.

Kurva je i u ovom slučaju povijest. Čovjek je ono čega se sjeća. Većina naše generacije kolektivizirala je svoja sjećanja. Tako im je lakše. Povijest im je zamijenila sjećanja, i tako su postali narod.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: