Vladko Maček je bio u pravu

U zimu 2016, u atmosferi općeg bijesa i beznađa, kada je već izgubljena svaka mogućnost razgovora i kada je o stvarima bolje šutjeti ako ih se već ne može cijele izgovoriti, čini se da je 1940. i 1941. Vladko Maček jedini bio u pravu. Historijski procesi dugo traju, pa ono što je izgledalo definitivno dovršeno 1945, 1948, 1971, ili 1990. i 1995, ili čak, možda, 3. siječnja 2000, dotrajalo je do današnjih dana i do trenutka kada s gorčinom u srcu – i tugom nad vlastitim malim životima, koje smo mogli sretnije i ljudskije provoditi u nekoj Kanadi, Americi, Australiji – možemo reći da je Vladko Maček bio jedini u pravu i da je samo on precizno poznavao naravi svoga naroda i njegovih elita, da je samo on tačno procjenjivao svu malenost Hrvatske i Hrvata.

To je izjava za koju se i ne zna kada ju je dao, ni je li te riječi uopće izgovorio, ali one su postale naknadno upisan moto cjelokupnoga njegovog političkog djelovanja: “Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom!” Je li to rekao 1940. ili su to još Radićeve riječi, koje Maček preuzima kao svoje? Ili je riječ samo o šali izgovorenoj u užem krugu u nekom društvenom domu u unutrašnjosti? Što god bilo i kako god bilo: nema riječi koje mogu tačnije izraziti bit današnje hrvatske nevolje s povijesnim bremenom 1941, s hrvatskim (naravno partizanskim, kojim bi drugim) antifašizmom i ustaštvom, s jednom pobjedom i jednim porazom, ali i sa suočenjima s vlastitom prošlošću i zločinima počinjenim u ime naroda.

Danas, 2016. godine, kada Vladko Maček govori o velikim i malim – ako to govori on, a ne fantom našega usmenog mišljenja i narodskog vica – tada pitanje veličine nije u milijunima narodnih glava, niti u broju puščanih cijevi o hrvatskom ramenu, niti u nizu muških ramena, nego je veličina u sposobnostima nekog društva, ili neke društvene elite, da podnese vlastitu prošlost. A podnošenje prošlosti sastoji se samo i jedino u prihvaćanju odgovornosti za vlastito zlo i zablude. Veliki se od malih u reinterpretaciji Mačekove (ili Mačkove – kako bi sam nositelj prezimena insistirao) izreke razlikuju upravo po kajanju. Veliko je kajanje velikih, dok se mali nikad ne pokaju. Njima Bog oprosti, jer su mali. Ali povijest ih ne prestaje pritiskati. Velikima je 1941. bila prije sedamdeset i pet godina. Malima je 1941. uvijek, i bit će im uvijek, sve dok ih ne proždere. Umjesto da prežive svoju povijest, mali izmišljaju novu. Umjesto da prihvate breme vlastite odgovornosti i zločina, bave se odgovornošću i zločinom drugih. Mali smišljaju legendu o sebi u kojoj su oni vazda nedužni, u kojoj su vječne kristolike žrtve. Izmišljaju legendu o svojoj moralnoj veličini. Vrlo krvavu legendu.

Svega je toga Vladko Maček bio svjestan. Zato je, a ne zato što bi bio kukavica, bio spreman da se zavuče u mišju rupu i da u mišju rupu uvuče sav svoj narod, pa da iz nje izađu 1945, onako kako su izlazili mali. Mačkov plan je bio da Hrvata ne bude na svečanim paradama i na tribinama pobjednika. Znao je koliko pobjeda košta i bilo mu je jasno da Hrvati tu cijenu nisu u stanju platiti. U biti njegove životne, možda i više nego političke filozofije bilo je – nagoditi se. I to ne s bilo kim, nego s onim koji ti je najbliži i koji te najviše pritišće. Tako se 26. kolovoza 1939, šest dana prije početka Drugoga svjetskog rata, nagodio s onom Srbijom koju je personificirao knez Pavle i s Dragišom Cvetkovićem potpisao sporazum iz kojeg je proizašla teritorijalizacija hrvatskog nacionalnog pitanja i Banovina Hrvatska. Bio je to veliki dogovor po mjeri projektirane malenosti zajednice.

Godinu i pol kasnije Vladko Maček je odbio Nijemce kada su mu nudili ulogu kvislinga, hrvatskoga Jozefa Tise ili Milana Nedića. U jesen 1941. ustaše su ga spremile u koncentracijski logor Jasenovac, poslije su ga malo držali u Luburićevoj jazbini, i sve u svemu, jezovita je bila ta Mačkova ratna priča. Bio je ničiji, nikome više važan, osim što su ustaše bili oprezni pred onim što će seljaci reći ako ga pogube. Na kraju rata pošao je u emigraciju, živio je u Americi, umro u Washingtonu, 15. svibnja 1964, o devetnaestoj godišnjici završetka ratnih operacija u Jugoslaviji. Iza sebe je ostavio memoare, u kojima je, na žalost, više prešućeno nego što je rečeno. Devedesetih jedna je zagrebačka ulica ponijela njegovo ime, a kosti su mu vraćene preko Atlantika i položene u zagrebačke arkade. O njemu je najljepše i s najviše zapitanosti o ljudskim i povijesnim razlozima pisao Zvonimir Berković. (Dok pišem, žalim što Berković neće čitati. Ovo je tekst za jednog čitatelja, za njega.)

Zašto je Maček odbio njemačku ponudu? Po odgovor na ovo pitanje morali bismo se vratiti u 1941, i rezonirati iz perspektive tog historijskog trenutka, ne znajući ništa o onom što će kasnije zbivati. Ali recimo da nećemo pogriješiti zaključimo li da Maček nije mogao prihvatiti ponuđenu čast jer je bio građanski političar, demokrat i antiklerikalac. To je bilo jače od onoga drugog, od rečenice: “Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom!” Da se svog mota do kraja držao, Maček bi bio poglavnik – ili bi svoju funkciju pitomije nazvao? – a hrvatska bi povijest drukčije potekla.

Zamislimo kako bi to izgledalo, pa pođimo od kraja. Da je Vladko Maček pristao biti hrvatski Tiso, 1945. ili 1946. bi visio, ili bi završio pred streljačkim vodom kao i Tiso, pa bismo danas, 2016. godine čista srca i gotovo jednoglasno, kao Slovaci o Tisu, govorili o Mačku kao o kvislingu i hrvatskoj nacionalnoj sramoti. Istina, maloj sramoti po mjeri jednoga malog naroda i njegovih malenih elita. I ne bismo imali pojma, a ni imaginacije, pa da zamislimo od čega nas je Maček spasio.

U tom bi slučaju Hrvatska značajno drukčije izgledala. Za početak, bila bi to izrazito višenacionalna ili višekonfesionalna zemlja, koja bi baštinila neku posve drugu, ali vrlo autentičnu hrvatsku tradiciju. U toj zemlji ne bi bilo Istre, Rijeke, Zadra ni dijela otoka – dakle, svega onog što nije pripadalo ni Kraljevini Jugoslaviji – ne bi bilo Međimurja koje bi ostalo Madžarskoj, kao ni Baranje koja bi pripala Madžarskoj ili Srbiji. Ali bi, recimo, dio Srijema (današnjeg Srema) bio u Hrvatskoj, kao i zapadna Hercegovina, te dio središnje Bosne, uključujući Travnik.

Vladko Maček sasvim sigurno ne bi otvarao koncentracijske logore, njegove vlasti ne bi aktivno sudjelovale u Holokaustu – iako bi, kao i Tisine ili Nedićeve, uhićivali Židove i predavali ih Nijemcima, ali bi ih, isto tako, puštali da traže spas na talijanskom teritoriju – što je drastična razlika u odnosu na ustašku praksu: sasvim sigurno ne bi bilo onoga strašnog terora nad hrvatskim Srbima, koji je u ljeto 1941. (22. lipnja ili 27. srpnja, to je u ovom slučaju svejedno) doveo do masovnog narodnog ustanka. Naravno, nekakvog ustanka bi svejedno bilo, ali niti bi njegovi razmjeri bili tako široki, niti bi njegova suština bila ovako strašna. Jedno su ustanci protiv okupacijskih vlasti i protiv fašizma, kakvih je bilo u cijeloj Europi, od Francuske do Poljske, Bjelorusije i Ukrajine, a nešto posve drugo je ono što se se u bivšoj Jugoslaviji, naročito u Bosni i Hrvatskoj, događalo tokom Drugoga svjetskog rata, kada se ustajalo za spas golog života.

Neostrašćen, nagodbama sklon, svjestan fatalne sudbinske povezanosti sa susjedima, Vlatko Maček bi sve učinio da izbjegne strašni finale u hrvatsko-srpskim odnosima, i sasvim sigurno bi ga i izbjegao. Između ostalog i zato što ni Nijemcima nije odgovarao međusobni rat, jer su bili svjesni da se na takav način protiv njih i njihovih interesa mobiliziraju goleme narodne mase. A iz perspektive naših života, definiranih onim što se događalo početkom devedesetih, ali i ovim što se danas zbiva, ništa se ne čini tako blagotvornim i blagorodnim kao izbjegavanje rata i klanja između Hrvata i Srba. Je li to Maček bio u stanju učiniti? S obzirom na to kako je uspio sklopiti dogovor s Cvetkovićem i knezom Pavlom, i to u uvjetima koji baš i nisu bili idealni za tu vrstu dogovora, mogao je on to učiniti i u ratu. Njegova sposobnost dogovaranja i pregovaranja bila je golema, jer je proizlazila iz svijesti o malenosti sebe i svojih.

Naravno, 1945. Jugoslavija bi bila obnovljena. Kakva Jugoslavija? Možda komunistička, manje vjerojatno parlamentarna, demokratska. Ako bi bio komunizam, bio bi tvrđi od onog koji smo imali. Bili bismo tipična država istočnog lagera. Ali bismo se 1989. i 1990. razilazili kao Česi i Slovaci, jer ne bi između nas bilo velike krvi. Što bi u toj mačekovskoj priči bilo s podijeljenom Bosnom i s bosanskim muslimanima? To je pitanje na koje odgovora nema. I taj bi problem sigurno bio grdan i dramatičan, a možda i krvav. Ali ne onakav i onoliki koliki je problem Srba i Hrvata, i naše hrvatske nemoći i nesposobnosti da nakon 1941. vrijeme poteče normalnim tokom, onako kako teče drugim malenim i nemoćnim narodima i zajednicama.

I ako je sve ovo samo maštarija, vrijedila je zbog onog od čega počinje i sa čime završava: ako je 2016. finale hrvatske 1941, onda je Vladko Maček bio u pravu, jer je jedini znao procijeniti i svoj narod i njegovu duhovnu i moralnu snagu.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: