Behaudin Selmanović, slikar koji je vjerovao u svjetlo čovjekove duše

Onoga posljednjeg ljeta pred opsadu Sarajeva slučajno sam se zatekao u bivšem slikarskom ateljeu, na vrhu one zgrade u Titovoj ulici, na uglu prema Katedrali. U tornju punom svjetla, ostakljenom sa svih strana, koji je već po zamisli bečkih arhitekata namijenjen da bude slikarski atelje, živio je tih mjeseci kao podstanar jedan novinar s kojim sam se družio. Tu je bila njegova postelja, vješalice s odjećom, torbe vazda spremne za preseljenje, i štafelaj sa započetom mrtvom prirodom. Ovaj neobični sobičak, krletku pod nebom – jedno od najneobičnijih mjesta za stanovanje u kojima sam se zatekao – iznajmili su mu rođaci posljednjeg umjetnika koji je tu slikao. Umro je devetnaest godina ranije, i svo to vrijeme nasred ateljea stajala je započeta mrtva priroda, manje platno sa skicom koja je iscrtana onom debelom stolarskom olovkom, preko koje su prešli prvi premazi neke žute i plave boje. Pamtim i da je prag na ulazu u atelje bio visok i izlizan od potplata koji su ga prelazili…

Ime tog slikara bilo mi je jako dobro poznato. U kasnu jesen 1981. profesor historije umjetnosti nekoliko puta nas je vodio u Umjetničku galeriju – koja se, istina, nalazi odmah preko puta gimnazije – postavljao nas u polukrug, pred njegov “Autoportret s jabukama”, i učio nas kako se gleda slika. Pet godina kasnije, prosinca 1986, u Umjetničkoj galeriji održana je velika retrospektivna izložba, koja je bila jedan od kulturnih događaja sezone. Tada je Sarajevo otkrivalo jednoga svog zatajenog slikara, ali i to će otkriće, kao i sve drugo, biti kratkoga vijeka.

Nakon što su u travnju 1992. započela bombardiranja grada, i nakon što je uskoro do temelja izgorjela zgrada s lijeve strane Katedrale, često mi je na um padao taj atelje. Onako staklen, otvoren prema brdima i snajperskim nišanima, s onim štafelajem i započetom mrtvom prirodom, taj je atelje bio znak, skoro već i ornament, u mojoj glavi i srcu.

Behaudin Selmanović u atelje je došao odmah nakon rata, sa završenom Državnom umjetničkom akademijom u Zagrebu. Od 1937. bio je student Krste Hegedušića, pa Joze Kljakovića, a specijalističke je studije 1942. polagao kod Marina Tartaglie. Stipendist sarajevskoga Napretka, u ona vremena svjesni Hrvat, izdanak begovske obitelji Selmanagića, rodom iz Pljevalja (Taslidže), bio je među prvim muslimanima u Bosni i Hercegovini s visokom slikarskom školom. Ujedno, te 1945. bio je među najobrazovanijim likovnjacima u Sarajevu, čija je iznimna darovitost bila višestruko potvrđena. Međutim, umjesto da se uspne među kulturne i umjetničke autoritete, Selmanović je završio kao srednjoškolski nastavnik. Predavao je u dvije sarajevske gimnazije te u Učiteljskoj školi, da bi svoj odabrani put autsajdera učvrstio kada je vrlo brzo sve to napustio i odvažio se da bude samo slikar.

Kao student Selmanović je ponekad izrađivao portrete nacionalnih prvaka. Po narudžbi ministra financija i čelnika HSS-a Juraja Šuteja portretirao je Vladka Mačeka. Za predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa slikao je oca domovine Antu Starčevića. Ti su se poslovi dijelom morali ticati njegovih političkih i nacionalnih uvjerenja, ali jednako tako i njegovih životnih prilika i studentske besparice. Međutim, nakon rata nije slikao nove političare i vlastodršce. Nije ni morao, itekako je bilo slikara – pa i među bosanskohercegovačkim likovnim klasicima – koji se ni na koji način nisu bavili revolucijom i narodnim vođama, i ne bi se preko toga mogla tumačiti njegova politička uvjerenja, niti mu pripisivati makar i pasivni otpor komunističkom režimu. Uostalom, tek u to vrijeme, od sredine pedesetih pa kroz šezdesete godine formira se Selmanovićev likovni izraz, njegova posve originalna, neusporediva likovna manira, u koju se baš nikako ne bi uklopilo portretiranje Đure Pucara Starog ili Avde Hume.

Sjećali su ga se, a ima ih i koji ga se još uvijek sjećaju, kao zatvorenog i šutljivog čovjeka. Znale su i godine proći, a da Behaudin Selmanović ne progovori. Slikao je sporo i temeljito. Sam je izrađivao boje, istraživao i eksperimentirao. Gotovim slikama nije bio zadovoljan, pa ih je obično uništavao. Strugao je boju s platna, iskuhavao ga i nanovo preparirao. Veći dio života braći je bio na grbači, pomagali su ga i financirali njegovu umjetnost, za koju se vazda pripremao, koja je pripadala nekoj sasvim neizvjesnoj budućnosti. Najveći dio života Behaudin Selmanović se spremao za slikara, i možda to po vlastitim mjerilima nikada nije ni postao. Možda su i one slike koje su za njim ostale bile samo vježba, možda ih nije stigao sastrugati i prokuhati. Živio je fatalno kratko: jedva pedeset sedam godina.

Bio je fasciniran Cézanneom i Matisseom, ali nije bio imitator. Preko velikih uzora vodio je put. Tamo kamo je na svom putu stizao nije išao nitko od njegovih suvremenika, pogotovu Bosanaca. Njegov kolorit izrazito je svijetao, žut, narančast, modar, s velikim osunčanim plohama. Dvodimenzionalni prizori, bez dubine i perspektive, na kojima se stvari pretvaraju u znakove, a fizički svijet samo što se nije nekim metafizičkim čudom razložio u ornamente, posve su u suprotnosti s umjetničkim duhom epohe. U vremenima egzistencijalističkih moda, i tamne game kroz koju tek povremeno prsne krv crvena kao revolucija, kada su odvažniji duhovi odlazili u apstrakciju ili – kao Selmanovićev genijalni suvremenik, ljevičar i eksperimentator Vojo Dimitrijević – u antisliku, on je slikao zabranjenim bojama, punim blagosti i čistoće. Diskvalificirali su ga zbog prevelike dekorativnosti i doslovnosti. Smatrali su da je ono što on radi čisti kič: rubovi stvari i lica na njegovim su slikama uvijek jasno isrtani tankom crnom linijom, koja podsjeća na trag one stolarske olovke, na započetoj mrtvoj prirodi u koju sam gledao ljeta 1991.

Na onom “Autoportretu s jabukama”, datiranom oko 1959, iza figure s beretkom, koja u desnoj drži času punu jabuka, a u lijevoj još četiri ploda, pozadina je što nalikuje ćilimu, posutom rijetkim, simetrično raspoređenim, ornamentom. Čovjek blijede puti, njegovo savršeno mirno lice, kravata, onodobni pulover, ruke u položaju u kojemu ne mogu ostati dugo – kao uhvaćene na putu iz voćnjaka prema kući – sve to kao da će se u sljedećem trenutku stopiti s pozadinom i pretvoriti u ornamente, u šare na ćilimu. To je temeljna karakteristika Selmanovićeva slikarstva, ono što kao čudo ostaje u čovjekovu oku: figurativni svijet na prelazu u ornament. Čista metafizika.

Četiri godine kasnije,1963. slika još jedan autoportret. U plavoj košulji, iz potpunog profila, kao za policijsku kartoteku. Na ovoj slici, i ne samo na njoj, on kao da je suvremenik Davida Hockneyja, njegov svijet biva blizak onom slikarstvu koje će ulaziti u naše oči desetljećima nakon Selmanovićeve smrti i tisućama kilometara daleko od Sarajeva i Zagreba… Malo za koga bi se kao za njega moglo reći da se rodio, živio i slikao tako fatalno ispred svoga vremena.

Iza njegova života ostale su, uglavnom, samo legende. A one su krajnje nepouzdane, pogotovu u Sarajevu, gdje postoji običaj da se pokojnicima još dugo nakon smrti nadopisuju životi. Kažu da je bio vjernik, ali i da je rekao ovo: “Uzimam abdest prije nego što uzmem kist u ruku.” Prerječito je to za šutljiva čovjeka, a za vjernika pomalo blasfemično. Ali suvremenici će tako opisivati Selmanovićevu predanost slikanju, i svođenje vlastite sudbine na slikarstvo.

Sve drugo osim legendi pošto je u propast i u zaborav. O Behaudinu Selmanoviću sjajno je pisao Vitomir Lukić, prozni pisac, i još jedan od bosanskih autsajdera, njegovo umjetničko djelo i život uzorno je i s velikom pažnjom obrađivala Meliha Husedžinović (kustosica one monografske izložbe iz 1986.), pisale su o njemu Azra Begić i Melika Salihbegović (Melika Salihbeg Bosnawi), a u novija doba i Aida Abadžić-Hodžić, ali ništa od svega toga neće slikara učiniti prisutnijim ni manje zaboravljenim. Osim što autsajder ostaje autsajder, bez obzira na sav eventualni trud suvremenika da od njega učine figuru od nacionalnoga značaja, pripovijest o Behaudinu Selmanoviću je u velikoj mjeri i pripovijest o bosansko-muslimanskom intelektualcu, kleriku, građaninu u kaosu našega dvadesetog stoljeća. U njegovoj se sudbini metaforizirala sudbina naraštaja, što je, paradoksalno, još jedan razlog temeljitom zaboravu. Na kraju, on je danas više romaneskna figura, nego lice iz leksikona, s dovršenom biografijom, te godinama rođenja i smrti.

Ime Behaudina Selmanovića ne nalazi se u dvotomnoj Enciklopediji hrvatske umjetnosti (glavni urednik dr. Žarko Domljan), koju je u godinama 1995. i 1996. izdavao Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Nema ga ili zato što se nekako ispisao iz hrvatske nacije, kojoj je jednom pripadao, ili, možda, zato što je po strogim kriterijima sastavljača beznačajan umjetnik pa mu za uvrštenje nije dostatan njegov zagrebački studij. Ili je enciklopedija sastavljana onih sezona kada nije bilo u modi da se jednom Behaudinu nalazi mjesto po hrvatskim enciklopedijama.

Kako pišu novine, u Ministarstvu kulture se, iznad stola ministra Zlatka Hasanbegovića, odnedavna nalazi portret Ante Starčevića, rad Behaudina Selmanovića, posuđen od Matice hrvatske. Prvi je to spomen slikareva imena u zagrebačkim medijima u posljednjih trideset, možda i sedamdeset godina. Ovom je čitatelju drag.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: