Čudesni leksikon nogometa (1)


Čudesni leksikon nogometa (1), Miljenko Jergović, 9. septembar 2002.

MURVA, stablo u centru Splita pod kojim je rođen i rastao najveći jugoslavenski nogometni klub. Na malom i neuglednom stadionu pokraj gradske plinare Hajduk je postigao sve svoje velike rezultate, osvajao državna prvenstva i pobjeđivao najveće europske klubove. Što nije ni čudo jer je publika bila tako blizu igralištu da je dahtala za vrat protivničkim igračima. Desetljećima je trajala rasprava o tome treba li Hajduku veći stadion. Jedni su govorili da ne treba i uzdali se u magiju mjesta koje se nije moglo mjeriti s Marakanom i Maksimirom, kao što se Zvezda i Dinamo nisu mogli mjeriti s Hajdukom. Bolje je imati veliki klub, nego veliki stadion. Drugi su držali da se po stadionima poznaju istinski šampioni, Ajax i Real, i da će se Hajduk s njima stvarno mjeriti tek kada dobije hram po njihovoj mjeri. Njihovi argumenti pobijedili su kada je 1979., u čast Mediteranskih igara dovršen stadion na Poljudu, jedna od ljepših i impresivnijih građevina posljednjeg stoljeća jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma. U prvo vrijeme poljudska školjka mogla je primiti više od pedeset tisuća ljudi, a nakon što je FIFA uvela pravilo obaveznog sjedenja, broj mjesta sveo se na trideset tri tisuće. S Hajdukovim preseljenjem na novi stadion počela je duga era propadanja. Klub više nije mogao osvojiti prvenstvo Jugoslavije, gubio je važnije međunarodne utakmice, imao je sve manje velikih igrača, a stadion je uglavnom ostajao poluprazan. Tako je u Splitu stvoren mit o poljudskome prokletstvu, stariji ljudi sjetili su se gradske uzrečice: Tu sadi, al ne gradi!, jer će zbog močvarnoga zemljišta, podzemnih voda i uroka biti prokleto sve što je na Poljudu sagrađeno. Ali mimo narodnih vjerovanja i niza drugih razloga zbog kojih Hajduk u osamdesetima i devedesetima nije bio veliki klub, potvrdilo se pravilo nogometne arhitekture prema kojem stadion može biti samo prevelik, nikada premali, dok se veličina kluba mjeri brojem tapkaroša koji se vrzmaju oko njegovih blagajni. Ispod praznih tribina i uz atletske staze rijetko će se odigrati ozbiljna nogometna utakmica. Hajduk je samo jedan od dokaza te istine, a stara murva ostaje sveto drvo njegove mitske povijesti. Uz nju je danas parkiralište i zeleni teren na kojem igraju ragbijaši Nade. Ali uskoro će trava biti pokrivena betonom i tako će nestati i posljednji trag davne slave.

PENZIJA, neslužbeni naziv drvene polunatkrivene tribine stadiona na Grbavici. Za Penziju su prodavane najskuplje karte, pa se pretpostavlja da su je tako nazvali navijači koji ih nisu mogli platiti, a u želji da ponize one s dubljim džepom. Nikada nije istini odgovarala tvrdnja da na Penziju odlaze umirovljenici. Ipak je bilo neke pravde što je najljepša tribina Željinoga stadiona nazvana po njima. Zato što je taj klub sedamdesetih i osamdesetih imao seniorsku publiku s kakvom se mogao pohvaliti malo tko u Jugoslaviji. Svake druge nedjelje na Grbavicu su stizale časne starine koje su se sjećale predratnih vremena i davne klupske povijesti koja, istina, nije bila obilježena pobjedama, titulama i slavljima, ali je bila puna velikih i malih priča, anegdota i mistifikacija, iz kojih su nicale dvije fiktivne tradicije, proleterska i gradska. Da se netko sjetio, mogao je iz toga nastati veliki film, literatura po mjeri Željine 1001 noći, nogometna bajka u koju se ne mora vjerovati da bi bila autentična. Ali ništa od svega toga. Željini navijački seniori polako su, uz klizave kaldrme i držeći se za iskrzane zelene rukohvate, otišli na ahiret i svetom Petru na istinu, zajedno sa svjetskim proletarijatom i romantikom nogometne igre.

KANTRIDA, riječka prigradska četvrt i istoimeni stadion za koji je vezana jedna od najčudnijih slika nogometnih djetinjstva. Gledali smo je na televiziji i prikazivala je golemu stijenu što se pružala s kraja na kraj igrališta. Ispred nje je bila stisnuta malena tribina, a po visokim kamenim izbočinama sjedili su najhrabriji navijači. Drugu stranu stadiona Rijeke, onu iza koje se nalazi more, nikada nismo vidjeli jer je bilo nemoguće na stijenu postaviti kameru koja bi ju prikazala. U austrougarska vremena na Kantridi je bio kamenolom, na čijim je ostacima i sagrađen stadion. Otud ta stijena. Ali to nismo znali dok smo nedjeljom u deset na Sportskom pregledu gledali golove s Kantride.

NACIONAL, naziv stadiona u Santiago de Chileu. Kada je general Pinochet, uz američku logistiku i izravnu pomoć Henryja Kisingera, u krvavom vojnom udaru srušio demokratski izabranu vlast Salvadora Allendea, taj stadion postao je koncentracijski logor. Na njemu su tjednima zatvarani i mučeni socijalistički simpatizeri, novinari, pisci, sindikalni vođe i običan svijet. Broj pogubljenih sa stadiona Nacional nikad se nije saznao, ali jedno ime u Latinskoj Americi vječno se pamti. Victor Jara bio je muzičar, gitarist i autor ljubavnih balada i protestnih pjesama, kojemu su tu odsijecali jedan po jedan prst i onda ga tjerali da svira. Svi veliki južnoamerički pjevači u posljednjih trideset godina, ali i mnogi ljevičarski kantautori u Europi, na svoje su albume uvrstili poneku Jarinu pjesmu. Zato što su mu pjesme bile lijepe i da bi se pamtila njegova sudbina. Nekoliko mjeseci nakon što je Nacional vraćen svojoj nogometnoj funkciji, trebala se odigrati majstorica za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačku između Čilea i SSSR-a. Sovjeti su odbili igrati na stadionu koji je bio koncentracijski logor, pa su utakmicu izgubili bez borbe, a na sramotu čovječanstva u Njemačku je otišla ekipa iz Čilea. Četrnaest godina nakon krvavoga vojnog udara, Pinochet je i dalje bio na vlasti, na istom stadionu odigrano je finale svjetskoga omladinskog prvenstva. Jugoslavija je postala prvak, a Zvonimir Boban je sa suzama u očima i jugoslavenskim barjakom u rukama trčao počasni krug. Država koja je svjetsku titulu osvojila na krvi Victora Jare uskoro se raspala i izbio je rat. Sa stadionom Nacional, tim kamufliranim koncentracijskim logorom, završava službena povijest jugoslavenskoga nogometa.

ŠLJAKA, njome su bili prekriveni pomoćni tereni svih naših stadiona, osim ona dva-tri najveća. Djelovala je zastrašujuće, pa kad si dolazio na utakmicu, mislio si kakvim se sve mukama i strahovima izlažu oni koji žele postati nogometaši. Već od pogleda na šljaku bridjela su koljena i dlanovi. U ona vremena je u nogometu imala smisla sentenca da se preko šljake stiže do zvijezda. O njoj najbolje svjedoče oni koji su derali koljena a da se zvijezdama nikad nisu primaknuli.

MARAKANA, najveći stadion u Jugoslaviji, koji je dobio ime po najvećem stadionu na svijetu od kojega je bio samo upola manji. Na sličan način i po istom principu u nas su imenovane i neke druge građevine i institucije, a katkad i živi ljudi. Mi nismo trajali po vlastitoj mjeri, niti smo se mjerili s prvim susjedima, uključujući i one koji su u svemu bili veći i bolji od nas. Mi smo se u svakome trenutku naših života mjerili sa cijelim svijetom odjednom. I tu je jedan od razloga naše propasti, na koju su nas prethodno dugo upozoravali nogometni rezultati. Zato što smo htjeli biti veći od najvećih i nikada sebe nismo doživljavali kao autsajdere, u sedamdesetim i osamdesetim izgubili smo sve važne utakmice. I reprezentativne i klupske. A pobjeđivali smo u ama baš svakoj prijateljskoj utakmici. Jugoslavija je bila prvak svijeta u prijateljskim utakmicama, ali to je samo uvećavalo kolektivnu navijačku frustraciju i najavljivalo propast. A da je vrag došao po svoje, vidjelo se u proljeće 1991., kada je Crvena zvezda na beogradsku Marakanu donijela titulu europskoga klupskog prvaka. Bio je to veliki tim čijem se uspjehu uskoro više nitko neće radovati. Nestajala je zemlja koja je za takvim uspjesima žudjela i čiji su građani ozbiljno vjerovali u vlastitu odabranost.

TOMBOLA, nalazila se ispod najljepšega stadiona u Bosni i Hercegovini, onoga na kojem je igrao zenički Čelik, i bila je živa suprotnost njegovoj ljepoti. Gore je bilo igralište s tribinama koje je izgledalo kao preseljeno iz Engleske, a dolje velika ružna dvorana s metalnim stolovima i neobrijanom i neispavanom radničkom klasom iz Željezare koja je s kemijskom u rukama i s listićem pred očima pokušavala prevariti sreću. Bilo je to mjesto na kojem se zorno vidjelo kako nogomet ne može biti veći od života. Umjesto da žive za Čelik, željezarcima je njihovoga čelika bilo preko glave, pa su pokušavali prečicama tombole doći do sreće. Možda ima i onih koji su u tome bili uspješni, ali o njima se, po pravilu, nikada ništa ne saznaje. Tu je razlika između nogometa i kocke. Nogomet pamti velike šampione, dok kocka pamti samo velike gubitnike.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: