Ima li država pravo da ovrši dječaka?

Roditelji su se zauvijek razišli nekoliko mjeseci nakon mog rođenja, ali će rastava biti pravno formalizirana tek osam godina kasnije. Zbivalo se to u proljeće 1974: otac će tako dobiti priliku da se ponovo oženi, a majka da odbaci njegovo (i moje prezime), i da se nada kako će time zaslužiti novu priliku da sretne čovjeka svog života. Rastava je bila sporazumna. Nije bilo međusobnih potraživanja, ona se odrekla materijalnih dobara stečenih tokom godina braka, i sve je, zapravo, trebalo biti vrlo jednostavno. Osim što su imali mene – tu vječnu uspomenu na jednu kratkotrajnu ljubav, ugašenu što zbog karakternih neslaganja, a što zbog njegove gospođe majke, moje babe Štefanije, koja nikako nije željela plavušu za snahu. Ali ni sa mnom nije trebalo biti većih problema: prema sporazumu ću pripasti majci, uz redovne, svakotjedne susrete s ocem.

I taman kada je sve trebalo jednostavno završiti, sudac je učinio nešto nepredviđeno: zatražio je dječakovo izjašnjavanje oko toga s kime bi želio živjeti. Majku je to bacilo u paranoju. Tih petnaestak dana između dva ročišta bila je uvjerena kako joj otac nešto radi iza leđa, i kako joj pokušava “oteti dijete”. Govorila je to prilično glasno, ne trudeći se da od mene išta sakrije. Ali me, začudo, nije uznemirila. Oboje sam ih dobro poznavao, i znao sam vrlo precizno što bi on mogao poželjeti. Tada, kao i osam godina ranije, otac bi bio najsretniji da mu se ona htjela vratiti, pa da sve pokušaju ispočetka. A to ispočetka značilo bi da ona riješi sve njegove emocionalne probleme, počev od onoga najvažnijeg, koji je imao sa svojom majkom. (Tu smo nas dvojica slični: i ja bih da netko drugi riješi sve moje probleme…)

Intervju, prvi u životu, bio je tako zamišljen da me ne traumatizira. Tojest, da ne traumatizira neko inpersonalno “dijete”, koje sam za njih predstavljao. Našli smo se u slastičarnici Slatko ćoše, naručili su mi kolače i bozu, a onda me je neka vrlo fina gospođa – pretpostavljam da je to bila socijalna radnica – upitala: a je li, sine, bi li ti da budeš s tatom ili s mamom? Tada mi je prvi put kroz glavu prošlo kako bih mogao preusmjeriti i svoj život, i zemljinu putanju, i svjetsku povijest kada bih dao onaj neočekivani, krivi odgovor. Ali ne, ipak nisam rekao da bih želio živjeti s tatom. Krive sam odgovore ostavio za književnost.

Roditeljska rastava nije na mene ostavila nikakvih posljedica. Nemam trauma zbog toga što sam odrastao samo s majkom. Ili ih nemam, ako ćemo govoriti cijelu istinu, zato što sam odrastao s nonom. Imao sam tu sreću, valjda najveću i presudnu u životu, što nisam morao biti sin svojih roditelja, nego sam mogao biti unuk svojih praroditelja. Nona i nono su me mnogo više odredili nego majka i otac. Njih dvoje su, na neki način, i sami još bili, i zauvijek ostali, djeca.

Činjenica da sam odrastao među rastavljenim roditeljima činila me je izuzetnim. U ono vrijeme, kao i danas, mi smo bili manjinci. Tada me je, možda, i privukla manjinska pozicija. Možda se zato nikada nisam naučio ponašati kao većinac. Ne žalim zbog toga.

Četrdeset i dvije godine kasnije mrtvi su njih oboje. Mrtva je nona. Mrtvi su svi uz čiju sam brigu i pomoć postao ovakav kakav jesam. I onda na portalu Index.hr čitam ispovijest riječkog neurokirurga Dinka Štimca, kojemu sud pokušava “ovršiti” osmogodišnjeg sina, da bi ga vratili majci od koje se otac razveo. I tu nailazim na jedan naizgled sitni detalj: sutkinja R.R. iz Delnica niti je željela saslušati dječaka, niti je uzela u obzir izvješće riječkoga Centra za socijalnu skrb, čijoj je psihologinji dječak izjavio kako želi živjeti s ocem, a majku će viđati kad on to bude htio.

Riječ je o jednoj od onih teških i mučnih priča o rastavama, koje povremeno dopru do javnosti jer jedan od roditelja, u pravilu otac, ne nalazi načina da se izbori za dijete, osim tako da alarmira javnost. Takve priče miješaju se s onim drugim, možda još mučnijim, kada se bračni parovi razvode preko novina, rasprostiru svoju privatnost po društvenim mrežama i portalima, vrište jedni na druge s naslovnih stranica tabloida… Ali da biste se tako rastavljali, morate biti slavni, morate biti selebriti. Ako niste selebriti, preko novina ćete se rastavljati samo ako svome jednako anonimnom partneru ili partnerici pokušate sjekirom raskoliti glavu, te na taj način zainteresirate kolege iz crne kronike. A nakon što se plasirate u crnu kroniku, više vam nisu daleko ni rubrike spektakli i život… I naravno, uvijek i posvuda, u svim hrvatskim medijima, čuva se, tobože, privatnost djeteta, pa mu na fotografijama zamagle lice.

Ali ovo u Indexu nije spektakl. Dinku Štimcu, poznatom kirurgu, ne moramo i ne trebamo vjerovati, kao što ne moramo i ne trebamo vjerovati svim drugim očevima i majkama koji preko novina istjeruju brakorazvodnu pravdu. Prema očevima i majkama trebamo biti hladni, upravo zato da se ne ogriješimo. Rastava braka priča je o dvije strane, o dva pogleda na svijet, od kojih u golemoj većini slučajeva nijedan nije krivi. Parovi se uglavnom ne razvode zato što je jedna strana zla, a druga dobra. Grijeh je to nemati na umu. Ono, međutim, što Indexov slučaj čini smrtno ozbiljnim i strašnim jest dječakova priča.

Ako je istina, a očito da jest, da njega, osmogodišnjaka, nitko nije ništa pitao, tada svi imamo problem. Svi koji smo pročitali dva članka na Indexu, svi koji upravo čitamo ovo. Hrvatska ne samo da je potpisnica Konvencije o pravima djeteta, nego su ta prava starija od svake konvencije, i u temelju su naše ljudskosti, tako da će samo netko veoma glup i bezosjećajan, ili netko tko se zbog nekoga vlastitog emocionalnog ili intelektualnog defekta ne sjeća sebe kao osmogodišnjaka, pomisliti da osmogodišnji dječaci i djevojčice nisu u stanju prosuđivati o tome s kime bi radije živjeli. Ne samo da jesu u stanju, nego nikada neće zaboraviti što im se događalo kad su imali osam godina.

Recimo, dječak o kojemu je ovdje riječ sigurno nikada neće zaboraviti kako su došli po njega da ga vode majci u Osijek, a on se nije htio dići iz kreveta. Nisu ga na silu odveli, što ne znači da drugi put neće. Kao što su, vjerojatno, neke druge dječake i djevojčice protiv njihove volje tako odvodili. Ta djeca nisu samo na savjesti svojih roditelja, nego su na savjesti cijeloga društva. Zato što je društvo učinilo nešto protiv njihove volje, zato što je povrijeđena njihova privatnost, zato što je pogaženo njihovo pravo na izbor… I nije ovo nikakva sentimentalna priča iz ere onih debilnih video-bilješki o kućnim ljubimcima i o djeci, koji se šeraju po društvenim mrežama, uz tisuće lajkova, stvarajući od ljudi emocionalne degenerike. Ovo je nešto mnogo ozbiljnije od toga.
Kada imate osam godina, živite u svijetu kojim vladaju odrasli. Ovisni ste od njih. Ponekad uživate u njihovim darovima, ali vas svejedno nije tako lako potkupiti. Nešto vas je lakše uplašiti. Pritom, odrasli počesto misle i kako ste potkupljivi, i kako se svega plašite, i kako mogu manipulirati vama. Kada se razvode, roditelji manipuliraju svojom djecom. I rijetko se zbog toga posrame. Manipulirajući djecom, oni počesto zaboravljaju da su djeca ljudi u nešto manjem formatu, i da u dječjoj glavi postoji baš sve ono čega ima u glavi odraslog čovjeka: volja, želja, razbor…

Ne bih griješio dušu, možda to nije slučaj Dinka Štimca, ali očevi su u Hrvatskoj, kao i drugdje na Balkanu, česte žrtve patrijarhalnog shvaćanja roditeljstva. Djeca se pri rastavi braka gotovo bez izuzetka na starateljstvo dodjeljuju majkama. Drukčije biva samo ako ih majke ne žele, ako ih naprosto odbace i ostave očevima na brigu. Skoro da ne postoje drugi razlozi koji bi suce i sutkinje naveli da drukčije presude. Djeca se ostavljaju majkama i kada je svima, osim onim koji odlučuju, jasno da od toga dobra biti neće. Djeca su savršeno oružje u osvetničkim pohodima na bivše muževe zbog svih onih, stvarnih ili umišljenih, bračnih nevjera, zbog iznevjerenih ljubavi, tko zna zbog čega…

Ali društvo koje živi u srednjovjekovnom uvjerenju kako je materinstvo uvijek starije i važnije od očinstva ostat će slijepo i gluho pred onim što mu se zbiva pred očima: u sudnici, u susjedstvu ili u vlastitom dnevnom boravku… U patrijarhalnom društvu, koje se vodi načelima i okamenjenim epskim pravilima i smjernicama, a ne konkretnim životnim prilikama i živim sudbinama, muškarci su samo u jednom slučaju na sigurnom gubitku: ako su očevi iz razvrgnutih veza i brakova, a htjeli bi starateljstvo nad svojom djecom.

Nakon svega, meni se u pamet vratio onaj sudac – i on već odavno pokojni – koji je razvodio moje roditelje i koji je poželio moju izjavu, iako su mu oni već lijepo bili rekli da su se dogovorili kod koga će dječak živjeti. Zašto je on to učinio? Zato što mu se moj otac svidio više od majke? Ma kakvi! Prije će biti da je doslovno shvatio Konvenciju o pravima djeteta, i da je na taj način popravljao neki kvar iz vlastitog života. Zahvalan sam mu na tome.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: