Je li u mikropenisu budućnost svijeta?

Odlazak u vojsku svakako je najtraumatičniji doživljaj u ovih pedeset godinica koliko me ima. Sve drugo, trauma rođenja, trauma polaska u školu, pa pubertet i adolescencija, jedan preživljen rat sa šesnaestak aktivno, na licu mjesta doživljenih mjeseci opsade grada, kao i ono što sam doživljavao poslije toga, uključujući i traume koje mi je namrla ova luda glava, uglavnom je pretvoreno u nekakvo životno iskustvo, u sjećanje i u priču. Samo je ta vojska ostala vječna trauma a nikakvo korisno iskustvo. I danas je sanjam.

Možda su najtraumatičnija bila ona dva-tri mjeseca prije odlaska na Lastovo, pa u Knin, gdje sam odslužio tih zlosretnih petnaest mjeseci. Osim što je već sama ideja odlaska na jedno takvo mjesto predstavljala nerješiv emocionalni, duhovni i intelektualni teret, i što nikako nisam sebi mogao objasniti zašto bih, i u ime čega, morao “služiti domovini” – tako se to u ono i u svako drugo vrijeme zvalo – silno me je mučila jedna vrlo konkretna stvar: činjenica da ću se, kako sam čuo, zajednički tuširati s pedesetak golih muškaraca, i što ću pritom i sam biti gol. Naime, u svojih osamnaest godina vidio sam razmjerno malo golih muškaraca – tek pokojeg po najlon plažama na Jadranu, ali njih nisam nešto naročito zagledao. Viđao sam ih, uglavnom, po pornografskim filmovima na vhs-kasetama, a ono što sam vidio činilo me iznimno nespokojnim. Mislim, iskreno govoreći, ni ono što sam uživo gledao nije me moglo utješiti…

Moj problem se tog paklenog ljeta 1984, prije nego što ću 1. kolovoza stupiti na tle tog najudaljenijeg dalmatinskog otoka, nije sastojao u tome što bih se mogao osvjedočiti u svoju anatomsku inferiornost – uvjeravam vas, nikada nisam bio uživljen u ulogu mužjaka, niti me je ona pretjerano privlačila – nego sam se s užasom pitao kako ću preživjeti petnaest mjeseci s mužjacima koji će na prvom tuširanju vidjeti to što će vidjeti. Naime, koliko god danas ministar Šustar odbacivao teoriju evolucije, ja sam se do svoje osamnaeste po tisuću puta uvjerio da je stari Darwin bio u pravu, i da u surovoj prirodnoj selekciji stradavaju oni s najmanjom sposobnošću da se izbore… Samo tada, i nikad poslije, razmišljao sam o samoubojstvu. Ustvari, birao sam između samoubojstva i bijega preko granice. Ali ni za jedno ni za drugo nisam imao hrabrosti. I tako sam otišao u vojsku.

Drugog dana išlo se na to kolektivno tuširanje. Da bih opisao svoj užas na tom putu prema prostorijama za tuširanje – koje su i izvana i iznutra izgledale upravo onako kako u filmskim inscenacijama izgledaju plinske komore u nacističkim konclogorima – trebale bi mi stotine stranica, na kojima bih, poput Knausgaarda, potanko morao opisati i sav svoj prethodni život. Ali ono što sam doživio na tuširanju, nikada neću zaboraviti. Pamtim svaki trenutak, a ne bih puno slagao ni kad bih rekao da pamtim i svakog od tih pedesetak mladih muškaraca.

Tog sam dana naučio da je osnovni muški problem taj što na svoje spolovilo gledamo iz loše perspektive, koja dovodi do fatalnog skraćenja. I naučio sam da su razlike u veličini naših spolovila, ipak, neusporedivo manje uočljive od svih drugih razlika. Ogromna je većina prosječnih, a ja sam, hvala majci prirodi, bio u granicama tog prosjeka, tako da se nitko u mene ne zagleda i nitko me ne primijeti. I još sam nešto naučio: sve te neotesane budaline, nesretnici i čudaci s kojima ću provesti tu bezumno protračenu godinu plus tri mjeseca, jednako su kao i ja strepili oko svoje muškosti i zagledali jedni druge ispod tuševa.

Možda bih to i mogao preskočiti, ali jedino što se tu imalo vidjeti bilo je ono što je landaralo među nogama jednog Albanca. Mršav mladić, gorštačkih crta lica, očajno loše je znao ovaj naš prokleti zajednički jezik, ali je onim o čemu je u ovoj kolumni riječ bio obdaren preko svake mjere. Nije se on, nesretnik, time hvalio. Što zbog jezika, što zbog urođene sramežljivosti – kako se često među muškarcima naziva elementarna pristojnost – a što zbog činjenice da je Albanac među onima koji su na Albance gledali s visine, bio bi najsretniji da je mogao ostati neprimijećen. Pamtim i njegovo ime: Gani Shabani. Nadam se da je živ, da je dobro i da je sretan.

Ali o čemu je ova današnja kolumna?

O američkim izborima, naravno. A pomalo i o tome kako je ovaj svijet otišao u vražju mater, i kako su se međunarodni odnosi, kulturni identiteti, svjetonazori i političke ideje sveli na razinu onih vojničkih tuširanja i veseloga muškog ćaskanja po kasarnskim spavaonicama. Samo što je ono imalo rok službe, a ovo je, čini se, za stalno.

Čitali ste i u našim tabloidima kako je već 2012. nekakav američki satirični portal oglasio da je u Donalda Trumpa malen penis. E sad, mene već ta satira podsjeća na atmosferu iz lastovske i kninske kasarne. Ali u sljedećoj je epizodi, usred američke predizborne kampanje, nekakva umjetnica – uvjeren sam, glupa i beznačajna – naslikala Trumpa s prcvoljkom, a sliku je nazvala “Make Amerika great again”. I sve bi to pripadalo i ostalo u svijetu loših tabloida, te nekakve satire i umjetnosti koja je, da prostite, za kurac, da se neki dan pred televizijskim kamerama u Detroitu nisu suočili kandidati na republikanskim predizborima, gotovo odreda politički ekstremisti (izuzetak je, možda, onaj naše gore list, koji nosi prezime časnoga Bartola Kašića), i da na tom suočenju senator Marco Rubio nije, onako kretenski, sve se smijuckajući, prigovorio Donaldu Trumpu da ima – pazi sad – možda malo kratke prste na rukama.

E, sad, ako vam još uvijek nije jasno zašto sam se tako užasavao vojske, da vam kažem: od njih pedeset pod tuševima i u spavaonici, četrdeset i pet ih je bilo majmuna kakav je Marko Rubio. Ali naravno, Trump ne bi bio Trump da nije spremno dočekao ponuđeni kretenluk, i da nije krenuo podvriskivati u svoju obranu, ozbiljno spreman da zavuče ruku u rasporak i izvuče stvar na sunce. Jer, naravno, svima koji su služili JNA, ili su imali nekakvu drukčiju prigodu da provedu mjesece u muškome krdu, nije Rubio mislio na prste, nego je mislio na onu stvar. Odmah zatim je, kako piše Aleksandar Hemon na portalu Radio Sarajevo, CNN objavio naslov preko cijelog ekrana: “Trump brani veličinu svog penisa”… I čini se da su svi Amerikanci najednom goli, i da se Amerika pretvorila u jednu veliku, odvratnu i smrdljivu baraku sa tuševima, i da se, kao u mojoj davnoj dječačkoj mori, traži muškarac s najmanjim spolovilom. Oprostite, gospodo, ali skoro da ste me naveli da se identificiram s Donaldom Trumpom.

Taj čovjek je jasan k’o dan. I ta jasnoća djeluje hipnotizirajuće. U svjetonazorskom smislu Donald Trump je četrnaestogodišnji neonacistički huligan iz neke selendre u Istočnoj Njemačkoj. Takve su njegove maštarije o muslimanima, crnicima, stranome svijetu. Ružan je, nešarmantan, intelektualno inferioran ama baš svakome komu se ovih dana i mjeseci obraća i koga pokušava uvrijediti. Jedino što ima je novac. Zamišljam ga kako u svakoj ruci drži bunt novčanica od po sto dolara, i udara Amerikance po čelu, vrijeđa ih, a oni uživaju i za njega glasaju. Kako će Amerika i svijet izgledati pobijedi li Donald Trump? Nitko nema odgovor na to pitanje, i čovječanstvo se pomalo dijeli u dvije skupine: u onoj većoj su oni koji budalasto uživaju, a u manjoj su oni kojima je muka, premiru od straha ili bi nekamo otišli da sve ovo ne gledaju i ne doživljavaju. U prvoj skupini su ljudi koji uvijek i u svakoj prilici uživaju da budu u krdu. Čak i ako ih je pred prvo tuširanje strah da im je mali u gaćama, nešto ih vodi k zajedništvu. A nama ostaje nada da će se opet pojaviti neki Gani Shabani, koji će spasiti svijet.

Ono što se danas zbiva s Amerikom, i što se zbiva sa cijelim svijetom – jer Amerika je svijet, gotovo cio – posljedica je dva zlosretna procesa. Prvi je započeo onoga jutra kada su se neki mahniti muslimani zrakoplovima zabili u njujorške nebodere (tada sam u ovim novinama objavio kolumnu pod naslovom “Može li čovjek biti musliman”, koju i danas, od slova do slova potpisujem). Drugi je proces pokrenut u isto vrijeme, malo prije ili malo kasnije, takozvanom demokratizacijom medija: internetskim forumima, koji će zatim prerasti u društvene mreže i u psihopatologiju Facebooka. Iz zbira ekstremizma i trivijalnosti rađaju se tabloidi, sestre Kardašijanke, političke kampanje kao simulacija rialiti šouova, te na kraju ili na početku svega toga – Donald Trump.

Samo što nije najveći problem ni to što bi on mogao postati predsjednik Amerike, a Amerika je, rekli smo, svijet, nego je još mnogo gore od toga što po jedan mali Donald Trump živi u domu, glavi i srcu većine nas. Ako se protiv ekstremizma još i možemo izboriti, a neki od nas će i moći, naročito ako žive u uređenim i normiranim društvima, kakvo je, uostalom, i američko, pa ga ni Trump neće moći uništiti, protiv trivijalnosti postali smo gotovo sasvim nemoćni. Nema, naime, razlike između Trumpa i Rubija na jednoj strani, i angažirane umjetnice koja slika mali Trumpov penis, na drugoj strani. Banalnost će nas nadživjeti.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: