Kako se tada radilo


Ako čovjek pravomoćno osuđen zbog zločina u Osijeku može sjediti u parlamentu, zašto njegov potrčko i novinarski ubojica Čedomira Vučkovića ne bi bio zamjenik ministra? Ova država ionako nema problema s ubijenim osječkim Srbima: više problema ima s onom grupom srpskih turista zbog kojih je Robert Pauletić onomad pobjegao iz hotela

Tako se tada radilo.

Tom kratkom rečenicom Robert Pauletić je onomad Feralovu novinaru Dragi Hedlu objasnio pozadinu priče o Čedomiru Vučkoviću, osječkom Srbinu što je rujna 1991. okrutno mučen sumpornom kiselinom i ubijen rafalom iz automatske puške, pa predstavljen kao atentator na Branimira Glavaša. U notornom Slobodnom tjedniku, čudovišnom ratnom tabloidu Marinka Božića, Pauletić je toga davnog ljeta napisao dramatičnu i sad već čuvenu reportažu pod naslovom ‘Spriječen atentat na Glavaša’, opisujući kako je te večeri kroz prozor hodnika pred sobom za sastanke ‘Oca Slavonije’ i ‘velikog osječkog vojskovođe Branimira Glavaša’ začuo rafale iz automata.

‘Oprezno sam pošao prema izlazu iz vojarne i izašao preko još zamračenog dvorišta da se raspitam što se dogodilo. Na putu prema stražarskom mjestu vidio sam trojicu gardista kod nekog stabla. U namjeri da prođem pokraj njih zapeo sam o nešto i pao. Začuo sam smijeh gardista i komentar: ‘Vidi, novinar pao preko četnika!’ Pogledao sam malo bolje i u mraku vidio obrise mrtvog tijela. Opipao sam ruku kojom sam se naslonio pri padu i osjetio nešto ljepljivo. Krv!’

Ubijenog čovjeka Robert Pauletić je u reportaži predstavio kao Đorđa Petrovića, Srbina iz Palače koji je preskočio dva i pol metra visoku ogradu i s ‘thompsonom’ u ruci stigao do garaže pod prozorom Glavaševe sobe za sastanke. Kad je mnogo godina kasnije, u proljeće 2000., Drago Hedl istražujući zločine nad srpskim civilima u Osijeku otkrio kako je mrtvi ‘atentator’ Đorđe Petrović zapravo Čedomir Vučković, okrutno mučen u toj, sad već zloglasnoj garaži, nazvao je Pauletića i zamolio ga da mu razjasni priču. Na njegovo iznenađenje, Pauletić mu je hladnokrvno odgovorio kako on te večeri uopće nije bio u Glavaševu štabu. Amputiranog srama, Pauletić je Hedlu objasnio kako je cijela priča bila izmišljena: fotografiju ubijenog Srbina dobio je od slovenskog fotoreportera Alojza Krivograda Futyja, koji mu je navodno prepričao cijeli događaj, a on ga samo uobličio u tekst, koji je dramatičnom opremom u zagrebačkoj redakciji uredio sâm Marinko Božić.

‘Tako se tada radilo’, lakonski je dodao na kraju.

‘Tako se tada radilo’, ponovio je Robert Pauletić osam godina kasnije, ponovivši cijelu priču kao svjedok u procesu protiv Glavaša na zagrebačkom Županijskom sudu, objasnivši kako je zbog toga – toga, naime, kako se ‘tada radilo’ – nakon spornog teksta napustio Slobodni tjednik. Dodavši na kraju i kako je ‘siguran da Glavaš nije imao nikakvog utjecaja na objavu teksta, jer bi se inače priča o pokušaju ubojstva pojavila i u drugim medijima pod Glavaševom kontrolom’.

Pauletićeva logika, kojom ratnog zločinca viteški brani od upletenosti u možda i najpoznatiji slučaj ratne propagande u Hrvata, upravo je – ispričavam se na nezgodnom izboru riječi – smrtonosno precizna. ‘Glavaš nije imao utjecaja na objavu teksta, jer bi se inače priča o pojavila i u drugim medijima pod Glavaševom kontrolom.’ Pauletić bistro zaključuje: najzad, on je najmlađi pobjednik mitske ‘Kviskoteke’ i najpoznatiji hrvatski enigmat, utemeljitelj hrvatske Mense s certifikatom o natprosječnom kvocijentu inteligencije.

Za nekoga tako alpski visoke inteligencije, Pauletić je, međutim, prilično olako otklonio matematički barem jednaku mogućnost – da se ‘priča o pokušaju ubojstva’ pojavila samo u Slobodnom tjedniku, dakle kao Božićev ekskluziv, upravo zato i upravo tako što je ‘Glavaš imao utjecaja na objavu teksta’.

Na primjer tako što je Glas Slavonije ‘pod Glavaševom kontrolom’ i uredničkom palicom Božićeva kadra Josipa Kelemena tjednima prije toga huškao na ‘četničke ekstremiste iz Palače što slobodno šeću osječkim ulicama’. Na primjer tako što je neposredno prije ‘atentata’ Marinko Božić Glavašu uručio dvadeset hiljada maraka ‘za obranu Osijeka’ i – valjda ako što ostane – za poneku ekskluzivu za Slobodni tjednik. Na primjer tako što je odmah nakon mučenja i likvidacije Čedomira Vučkovića Glavaš nazvao Božića, a ovaj mu svojim demonskim kvocijentom inteligencije predložio priču o ‘atentatu’ i ‘četniku iz Palače’. Na primjer tako što je u Osijeku baš tada boravio njegov novinar – i nota bene glavni urednik – Robert Pauletić, koji je dobio fotografiju Alojza Krivograda Futyja i zadatak da složi priču.

Na primjer tako što su u međuvremenu odavno već mrtvi svi koje Pauletić danas optužuje za falsifikat: i mračni Marinko Božić, koji je umro 1993., i nesretni Futy, kojega će godinu dana nakon osječke epizode u okolini Foče ubiti četnici. Na primjer tako što ćemo valjda i Glavaševu ulogu od hrabrog Pauletića saznati tek kad ‘veliki vojskovođa’ i ‘Otac Slavonije’ jednog dana umre.

Tako se to, naime, radi. Tako se tada radilo.

Danas je, kako znamo, sve drugačije. Danas je, recimo, ratni zločinac Branimir Glavaš slobodan čovjek i uvaženi zastupnik u Saboru, gdje je svojim glasom blagoslovio mandat vlade HDZ-a i Mosta nezavisnih lista. Danas, HDZ i Most tu su vladu sastavili po kriterijima, kako reče Tomislav Karamarko, ‘domoljublja, stručnosti morala’. Danas se tako dogovaraju i o imenima zamjenika i pomoćnika ministara, pa će Vaso Brkić iz HDZ-a i Ivan Kovačićiz Mosta izaći iz sobe za sastanke Vijeća za suradnju i objaviti kako ‘ima puno kvalitetnih ljudi, a kriteriji su domoljublje, da su to časni i pošteni ljudi koji iza sebe nemaju repove: kriteriji kompetencije i iskustva’.

Pa će tako nekidan, dvadeset pet godina nakon udruženog novinarskog zločinačkog pothvata u Osijeku, između silnih onih ‘puno kvalitetnih ljudi’ i ‘domoljuba’, ‘stručnih i moralnih’, te ‘časnih i poštenih ljudi koji iza sebe nemaju repove’, za zamjenika ministra turizma Most predložiti, HDZ pristati, a Vlada imenovati – Roberta Pauletića.

Da, tako se danas radi.

Najzad, ako čovjek pravomoćno osuđen zbog zločina u Osijeku – uključujući i okrutno ubojstvo Čedomira Vučkovića – može kao slobodan čovjek sjediti u državnom parlamentu, zašto njegov novinarski potrčko i Vučkovićev novinarski ubojica ne bi bio zamjenik ministra? Ova država ionako nema problema s Čedomirom Vučkovićem: više problema ima s onom grupom srpskih turista zbog kojih je Pauletić onomad, kao novinar Slobodne Dalmacije, pobjegao iz hotela. Ili s onom nesretnom turistkinjom iz Japana kojoj je preko Fejsa poručio: ‘Ajde jebi mater japansku!’

Zato se valjda već tjedan dana piše isključivo o ta dva slučaja: zato što je turistofobni Robert Pauletić ipak izabran za zamjenika ministra turizma. A to, shvatit će i mensalno zaostali, može pružiti ružnu sliku o Hrvatskoj. Ne bi ova država imala nikakav problem s Robertom Pauletićem da je njegov jedini krimen ostao jedan davno zaboravljeni zločinački falsifikat. Boli turiste kurac za ubijene osječke Srbe.

To se još zove i ‘kriterij stručnosti’. O odurnom falsifikatu u Slobodnom tjedniku, klasičnom medijskom ratnom zločinu, i nevinom čovjeku mučenom sumpornom kiselinom, kojega je prikazao kao prepredenog četničkog atentatora, danas bi se – pretpostavljam – više govorilo da je Pauletić imenovan zamjenikom ministra znanosti ili barem zaštite okoliša.

Tako se to radi.

Najmanje je stoga u cijeloj priči važan Robert Pauletić. Konačno, on je, baš kao i devedeset prve, tek sitno smeće, dok je krupni otpad – baš kao i devedeset prve – gore na katu, u ‘sobi za sastanke’. Pauletić je važan tek kao kriterijski model ove Vlade, odnosno nepotkupljivog i moralnog Mosta nezavisnih lista, koji ga je predložio: svoje a) domoljublje Pauletić je, kako vidimo, dokazao u ratu, otkrivajući četničke teroriste, svoju b) stručnost dokazao je u miru, otkrivajući četničke turiste, svoj c) moral dokazao je objavljujući izmišljene huškačke reportaže, svoju d) čast dokazao je šupački prebacujući odgovornost za te tekstove na druge, odavno mrtve ljude, a svoje e) poštenje prikazujući se kao novinarski vitez što je zbog toga u znak protesta napustio redakciju, iako je prava istina da je u Slobodnom tjedniku još mjesecima kasnije pisao i primao carsku plaću.

Moral? ‘Pustimo sad kategoriju moralno-nemoralno, to je jako relativno’, rekao je, sjetit ćete se, Tomislav Karamarko.

Zato je važno sitno smeće Robert Pauletić: takav je moralni talog, kako vidimo, poželjan model i kadar Mosta nezavisnih lista i njihovih partnera izHDZ-a. Za taj moralni talog i njegove rasističke ispade o srpskim ili japanskim turistima predsjednik kluba zastupnika Mosta Ivan Kovačić reći će tako da je riječ o ‘vrlo inteligentnoj osobi’ i da mu ‘izjave nisu niti ksenofobne, niti usmjerene protiv bilo koga druge nacionalnosti’: ‘To je naprosto njegov satirični način izražavanja. Ima puno ljudi koji se bave satirom i imaju svoj način izričaja. To je satira usmjerena protiv primitivaca, a ne protiv druge nacije.’

O Pauletićevim ranim satiričnim radovima iz devedeset prve Kovačić se nije izjašnjavao. To je valjda bila satira usmjerena protiv atentatora, a ne protiv druge nacije. Jednak je, uostalom, ‘satirični način izražavanja’: nakon Pauletićeva urnebesnog putopisa iz Osijeka, recimo, Drava je izbacila najmanje desetak Srba umrlih od smijeha.

Tako se, jebiga, tada radilo.


Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: