Karl Ove Knausgaard: Užas i ganuće

Druga knjiga “Moje borbe”, koju ovaj put čitam u hrvatskom prijevodu (prevoditeljica Ana Majnarić) i u izdanju Naklade OceanMore, uglavnom se bavi ženom i djecom. Ona je hirovita i luda, lako plane, prijeti mu da je gotovo i da ga više neće trpjeti, a djeca su u svakom pogledu strašna. Kad god ona zatrudni, pa mu dođe s onim štapićem na kojemu se ukazala djeconosna boja, njemu poteku suze ganuća. I to mu je najsretniji trenutak u životu. Ali istog popodneva, ili sutradan, gorko se pokaje, jer mu se pod nogama rastvori pakao svakodnevice. Ne možeš biti pisac i imati djecu, pogotovu ako žena nema baš nikakvog razumijevanja za tvoje pisanje i nabija ti na nos što jednom rukom pazi na djecu, drugom čuva trudnoću, a trećom rukom piše seminarski rad za fakultet. Pored svega toga siromašni ste, istina ne na način afroazijske sirotinje, nego je vaše sirotinjstvo skandinavsko. Nosiš cipele koje mrziš, hraniš se po jeftinim ekspres restoranima, živiš kao podstanar u stanu iznad lude Ruskinje…

Djeca su, kaže Karl Ove Knausgaard, postala modni dodatak, “ono što se prije događalo u privatnom prostoru sad je izvučeno u javni”. Na sve strane se može čitati o “trudovima, carskom rezu i dojenju, odjeći za bebe, dječjim kolicima i prijedlozima za roditelje kamo putovati s malom djecom”. Usred tih ludosti, usred te trudničke histerije, njega je dopalo da s osmomjesečnom Vanjom ide na “ritmiku za bebe”, gdje u skupini kretenoidnih očeva i majki čini čudne pokrete uz glazbu i uz naredbe koje izdaje mlada žena s gitarom. Gleda muškarce kako u trenucima totalnog poniženja čine neke ženskaste pokrete, gleda njihove obrijane glave – taj jadan i bijedan način da se prikrije rano ćelavljenje. Očajan je kao što su i oni, vjerojatno, očajni. I onda o tome piše.

Najveća greška koja se ponavlja iz kritike u kritiku, iz članka u članak o “Mojoj borbi” tiče se konstatacije da ovaj pisac piše o banalnostima. Tako kažu ozbiljni strani kritičari. Naši ih mudro prepisuju s Wikipedije, češljaju im misli preko Google prevoditelja, pa muče i sebe i svoju publiku, dok “Moju borbu” čitaju napreskok, iz prevoditeljskih rukopisa i kavanskih prepričavanja. I onda nitko zdrav i normalan ne bi, nakon što pročita njihov prikaz, tu knjigu uzeo u ruke.

Istina je, međutim, da Knausgaard baš nikad nije banalan, niti piše o banalnostima. Nije on Michel Houellebecq – taj kralj banalnosti svake vrste – da skandalizira publiku tjelesinom svoje mrtve matere, niti da podilazi rulji mladićevskom mržnjom prema islamu i muslimanima. Knausgaard izbjegava pretjerivanja, ne služi se hiperbolama, ne nastoji nas šokirati nakaznostima svijeta, ne ispisuje dajdžestirani priručnik za popodnevno ćaskanje u japanskom restoranu. Njegova tema uvijek je krajnje tradicionalna – ona i onakva kakva je u Eshila i u Starom zavjetu, u Dostojevskog, naročito kada ovaj piše o epizodistima – kao što je tradicionalan i njegov način i stil. Nema tu ničega banalnog, osim, možda, u glavama onih čitatelja koji imaju problem s onom promjenom optike koja se dogodi između očevih suza radosnica i njegove skore zgroženosti nad ženinom trudnoćom, i koja u “Mojoj borbi” djeluje tako subverzivno. Karl Ove Knausgaard je radikalan pisac, u preciznom značenju te riječi. On dubinski zahvaća svijet, i piše o njemu ono što doista misli. Tu je jedan od razloga takve čitanosti, i masovne hipnotiziranosti čitateljstva “Mojom borbom”. I drugi se, naime, zgroze nad ponašanjem svoje trudne žene, kao i nad činjenicom da će im se roditi dijete i da će im to dijete najvjerojatnije biti zauvijek, ali ne bi to priznali ni samima sebi. Mnogo je lakše naprosto mrziti muslimane, mrziti izbjeglice i doseljenike, nego se groziti nad vlastitim nagonom za razmnožavanje. I što je od svega toga banalno?

Knausgaardov emocionalni svijet, tojest emocionalni svijet njegova junaka Karla Ovea Knausgaarda, u svakom je trenutku kompleksan, višeznačan. Prijatelj mu u jednoj prilično dugoj eksplikaciji sugerira kako je on, Karl Ove, anđeo. To je važan trenutak ove knjige. Ne samo da on to upisuje u nju – uvodeći ovu naizgled sentimentalnu denuncijaciju u tijelo romana – nego je vrlo ozbiljno tretira, i ničim joj ozbiljno ne proturječi. Ne znam da sam dosad pročitao knjigu u kojoj se pisac u ulozi glavnoga lika predstavlja kao anđeo. Ili drugome dopušta da to učini.
On je majstor izvrnutih ili tek malo iščašenih kronologija. Nakon one strašne ritmike za bebe, nakon dječjih terora i poniženja sadržanih u besciljnom guranju dječjih kolica niz ulicu, bočice s dudom i mlijekonosnih majčinskih grudi, slijedi ono što je svemu prethodilo – porođaj. Taj događaj opisuje na nekoliko dugih stranica – subjektivno gledajući: na barem dvadeset stranica – tako da sve počinje pomalo groteskno, baš poput ritmike za bebe, unutar procedura skandinavskog prirodnog rađanja, gdje u skladu s političkom korektnošću epohe otac asistira rađanju, da bi se najednom, u nekoj čudnoj događajnosti, priča transformirala u najljepši, možda čak i najganutljiviji opis porođaja u našem ukupnom čitateljskom iskustvu: “Oči su mi bile pune suza. Dijete, kao da je mali tuljan, skliznulo je iz nje ravno u moje ruke. ‘Oooo!’ viknuo sam. ‘Oooo!’”

On je među onim velikim i ozbiljnim piscima – među kojima ne bi bilo provincijsko pretjerivanje spomenuti ni našeg sujezičnika Krležu – koji kad god im prahne roman prekinu s ovećim esejom. I taj se esej onda čita s jednakom čitateljskom napetošću. Više je takvih ekskursa u drugoj knjizi, među kojima je, možda, najuzbudljiviji onaj o Dostojevskom. Za njega će reći: “Jer tko više mozga o smislu života? Tinejdžeri. Oni su jedini opsjednuti egzistencijalnim pitanjima, koja se zato danas doimaju kao da su djetinjasta i nezrela, pa je odrasloj osobi nemoguće pozabaviti se njima i ujedno zadržati dostojanstvo.” Dostojevski kao pisac za tinejdžere? Pomislite li da to Knausgaard diskvalificira Dostojevskog, promašili ste smisao priče, i najbolje bi vam bilo da prestanete čitati ovaj tekst i da “Moju borbu” ne uzimate u ruke. Vjerujte onim našijencima i našijenkama koji će i bez čitanja reći da je ovaj pisac skroz bezvezan.

Karl Ove kao Norvežanin već godinama živi u Švedskoj, i ova je knjiga baš prepuna zlobnih i hejterskih invektiva na račun Šveđana. Naravno, ako je čitatelj poglup pa ih tako doživi. Ovom, pak, čitatelju općenito prija piščeva neljubaznost, kako prema trudnicama i vegetarijancima, tako i prema Šveđanima. Nakon Bergmanove kazališne predstave koja ga je oduševila, glavni junak najednom postaje brbljiv, pa bi da podijeli dojmove: “Nisam nikad očekivao da će me kazalište toliko opčiniti i zato je moj entuzijazam te večeri bio velik. Tako sam stajao s dvoje glumaca i rekao kako je Bergman sjajan. Oni su samo frknuli nosom i rekli: Taj stari prdonja! Totalno je prokleto tradicionalno da mi se bljuje od njega. Koliko možeš biti glup? Naravno da se gnušaju Bergmana. Kao prvo, on je veličina – i sada, za njihova života, a bio je već i za života njihovih roditelja. Kao drugo, oni su se bavili novim, velikim teatrom, Shakespeareom u cirkuskom izdanju, komadom koji bi svi trebali pogledati, koji je sa svojim bakljama i trapezima, štulama i klaunima, pravo osvježenje. Od Bergmana su se udaljili što su više mogli. A onda im tu neki mlohavi, otvoreno deprimirani Norvežanin hvali Bergmana kao nešto novo!”

Obratite pažnju na ovaj citat, jer je u njemu sadržana Knausgaardova autopoetička ispovijest. On je tradicionalni pisac s krajnje antitradicijskim pogledima na suvremenost. Uključujući i književnu suvremenost. Usamljenik, kojeg je nepristojno uspoređivati s Proustom. Ili s bilo kojim drugim piscem. U svom se romanu katkad sreće sa živim norveškim piscima, pominje ih po imenima, naruga im se ili napiše nešto zlobno o njihovim djelima. U svoj norveškoj suvremenoj književnosti u posljednjih sedamdesetak godina on nalazi dva dobra romana: i navodi im naslove. A onda sretne Thomasa Espedala – zbilja velikog pisca – i za njega govori da je jedan od najboljih ljudi koje je upoznao u životu.

“Moja borba” ima snagu nuklearne eksplozije, ali ništa ne razara. To je moćan književni čin, koji, međutim, neće utjecati na druge pisce i na svjetsku književnost. Jer ovo niti je autofikcija, niti je memoaristika, niti je književnost o banalnosti – kao što se nastoji reći i objasniti. Ovo je roman od života. To ga čini privlačnim. Roman od svega onog što je književnosti bilo važno od Knjige postanka sve do danas.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: