O besmislu hrvatske države


Kad s pozicije Karamarkove desne ruke Milijan Brkić poručuje Pupovcu, ali i svakome tko se osjeća uplašen i ugrožen, ‘neka ode tamo gdje neće biti ugrožen’, on im zapravo poručuje da ‘odu tamo gdje ima države’, negirajući tako svrhu i smisao Republike Hrvatske

Možda se Pupovac osjeća uplašenim, ne znam zbog kojih razloga. Za to postoje nadležna tijela, a ja koliko znam građani Hrvatske slobodno šeću po Hrvatskoj.’

Tako se za gledatelje N1 televizije veličanstveno glup pravio glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić, odgovarajući na optužbe predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca za dramatičnu eskalaciju etnički motiviranog nasilja i govora mržnje u Hrvatskoj posljednjih mjeseci. Tako veličanstveno glup, Brkić je potom objasnio Pupovčevu paranoju: ‘Osobne frustracije svakog od nas, ako se u određenom trenutku nekakvi benefiti koje smo imali do sada možda smanje i srežu, pa se to pravičnije podijeli, to je njegovo pravo, ali s time ne treba kontaminirati javnost, s nekakvom paranojom straha, jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa tako ni Pupovac. A ako jest, neka ode tamo gdje neće biti ugrožen.’

Koliko Milijan Brkić zna, građani Hrvatske, eto, slobodno šeću po Hrvatskoj. Ako itko, uostalom, to zna, znaju Brkić i njegov šef Tomislav Karamarko, policajci u vrhu stranke i Vlade. Prava je, međutim, šteta što to ne zna i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja se možda ne umije praviti glupom policajkom, ali se dosta uspješno zna praviti glupom plavušom.

Objašnjavajući tako prije koji tjedan Pupovcu da ‘treba osuditi postupke koji su upereni protiv ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj, ali i sve postupke koji vrijeđaju hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu’, predsjednica se, naime, pokazala i prilično neupućenom u problematiku osobnih frustracija, paranoje straha i slobodnog šetanja hrvatskih građana po Hrvatskoj.

‘Kako, primjerice, okvalificirati ono što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred Rijeke, da prolaznik pljune na nj i dobaci mu ‘ustašo’!?’ uspješno napravljena glupom požalila se tada predsjednica Miloradu Pupovcu. ‘Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kako takav gest nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj netko možda iza riječi ‘tolerancija’ i ‘suživot’? Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam nažalost gotovo svakodnevno iskustvo da me se izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira samo stoga što sam žena.’

Kad smo tako dobili glupe policajce na čelu Vlade i glupu plavušu na čelu države, nema ozbiljnijih prepreka da prihvatimo igru i sami se napravimo veličanstveno glupima. Recimo ovako:

‘Možda se gospođa predsjednica osjeća uplašenom, ne znamo zbog kojih razloga. Za to postoje nadležna tijela, a mi koliko znamo građani Hrvatske slobodno šeću po Hrvatskoj. Osobne frustracije svakog od nas, ako se u određenom trenutku nekakvi benefiti koje smo imali do sada možda smanje i srežu, pa se to pravičnije podijeli, to je njegovo pravo, ali s time ne treba kontaminirati javnost. S nekakvom paranojom straha, jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa tako ni Kolinda Grabar Kitarović, ni članovi njene uže obitelji. A ako jesu, neka odu tamo gdje neće biti ugroženi.’

Dobro zvuči, zar ne? Osim što nismo ispali glupi. Da bismo se, naime, u ovoj igri pravili – i napravili – glupi poput Milijana Brkića ili Kolinde Grabar Kitarović, ne moramo biti policajac ili žena, već vlast i većina: teza kako negativnu radikalizaciju generira manjina, svojom ugroženošću tako ugrožavajući većinu, glupa je samo s pozicije vlasti i većine, dakle upravo onih Brkićevih ‘nadležnih tijela’.

‘Možda se Pupovac osjeća uplašenim, ne znam zbog kojih razloga. Za to postoje nadležna tijela’, kaže tako Milijan Brkić, pa se praveći glupim uspješno delegitimira kao ‘nadležno tijelo’. Time, naime, da se Pupovac ne ‘osjeća uplašenim’ bavi se država: ta stvar, osjećaj sigurnosti građana da slobodno šeću sama je svrha i smisao države kao uređene zajednice. Kad s pozicije desne ruke Tomislava Karamarka – a u situaciji kad je Karamarko prvi potpredsjednik Vlade ta je desna ruka dovoljno visoko podignuta – Pupovcu, ali i svakome tko se osjeća uplašen i ugrožen, dakle antihrvatski, poručuje ‘neka ode tamo gdje neće biti ugrožen’, Brkić im zapravo poručuje da ‘odu tamo gdje ima države’, negirajući tako svrhu i smisao, dakle samu državnost Republike Hrvatske.

Meni kao običnom građaninu to ne mora nužno biti skandalozno, privatno se čak mogu i složiti s Brkićem oko teze da je Hrvatska besmislena država, ali ja, jebiga, nisam politička vlast.

U tako negiranoj i obesmišljenoj državi, uplašeni i ugroženi – odnosno, kako reče Karamarkova visoko podignuta desna ruka, ‘paranoični’ – nisu, naime, samo Milorad Pupovac ili, štajaznam, Oliver Frljić. Iznenadili bi se Brkić, Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović koliko ljudi u Hrvatskoj je paranoično, i koliko ih se prepoznalo u tezi kako imaju pravo na ‘osobne frustracije, ako se u određenom trenutku nekakvi benefiti koje su imali do sada možda smanje i srežu, pa se to pravičnije podijeli’, ali da ‘ne treba kontaminirati javnost s nekakvom paranojom straha, jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen’.

‘Benefite’ koje će hrvatska paradržava ‘u određenom trenutku možda smanjivati i rezati’ – ili, kako to Brkić lijepo kaže, ‘pravičnije podijeliti’ – nemaju, jebiga, samo Srpsko narodno vijeće, nekoliko udruženja homoseksualaca, par nezavisnih portala i jedan kazališni redatelj: imaju ih ili su ih imali, recimo, i radnici propalih tvrtki, i socijalni slučajevi, i nezaposleni, i umirovljenici, i samohrane majke, i parovi bez djece, i djeca bez roditelja, i nesretnici pod ovrhama, i nesretnici pod kreditima, i žrtve obiteljskog nasilja, i poljoprivrednici, i ribari, i studenti, i oboljeli od raka, i oboljeli uopće, i bezbrojni drugi s Brkiću ‘nepoznatim razlozima za strah’; ‘osobno frustriranih’ što svojom ‘paranojom’, kako ono, ‘kontaminiraju javnost’, ukratko, puna je Hrvatska.

I ne skrivaju se, kako reče predsjednica, samo iza riječi ‘tolerancija’ i ‘suživot’: eno ih, frustrirani i uplašeni drhteći čuče iza riječi ‘pravda’, ‘solidarnost’, ‘sigurnost’, ‘dostojanstvo’, ‘zdravlje’, ‘poštovanje’, ‘empatija’, a ima ih čak, ne biste vjerovali, što se kukavički kriju iza riječi ‘ljubav’.

Zaokružite sad kojoj od ponuđenih kategorija ‘osobno frustriranih’ i ‘paranoičnih’ pripadate, odaberite riječ iza koje ćete se skriti u onom ‘određenom trenutku’ kad vam ‘možda smanje i srežu benefite’, pa ponovno pročitajte rečenicu:

‘Osobne frustracije svakog od nas, ako se u određenom trenutku nekakvi benefiti koje smo imali do sada možda smanje i srežu, pa se to pravičnije podijeli, to je njegovo pravo, ali s time ne treba kontaminirati javnost, s nekakvom paranojom straha, jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen.’

Jeste? I što, tek sad se zaista ‘osjećate uplašeni’ i ‘ugroženi’? Odlično. Kako vam sad zvuči sljedeća rečenica:

‘A ako jeste, idite tamo gdje nećete biti ugroženi.’

Vi ste, naravno, mislili da je to mitsko mjesto – ono ‘gdje nećete biti ugroženi’ – vaša država, sama Republika Hrvatska, prostor za ‘slobodno šetanje’ i ‘nadležno tijelo’ za sve vaše strahove i frustracije, i ispali ste bolno glupi. Glupima se, eto, pravili Milijan Brkić i Kolinda Grabar Kitarović, a glupi ispali vi. Republika Hrvatska ne samo da nije vaša država: Republika Hrvatska uopće nije država. Ako je ikad i bila, prestala je to biti onog trenutka kad su joj Karamarkova desna ruka Milijan Brkić i lijevi džep Kolinda Grabar Kitarović osporili svrhu i smisao.

Jasno, umjesto da spakirate stvari i kupite kartu u jednom pravcu – do ‘tamo gdje nećete biti ugroženi’ – vi još uvijek možete pristati na igru, pa se i sami praviti glupi, čekajući ‘određeni trenutak’ da vam ‘smanje i srežu benefite’.

Kad, međutim, dođe taj ‘određeni trenutak’, moj vam je savjet da se radije pravite mrtvi.


Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: