Paradžemati i paradžemaludin latić

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zamolio Mujo iskusnog vehabiju iz komšiluka da mu pomogne da zakolje kurban. Mučili se njih dvojica, iskasapili sirotog ovna, ali nikako da ga dokrajče. Otišao onda vehabija s nožem u džamiju i glasno upitao ima li vjernika koji će im pomoći da zakolju kurban. Svi se veselo javili da pomognu čovjeku, a on izabrao Sulju pa zajedno izašli vani. Ni njih trojica, međutim, nisu uspjeli, batrgao se poluzaklani kurban po krvavoj avliji, sve dok vehabija nije shvatio kako će im trebati još ljudi, pa ponovo otišao u džamiju. "Ima li ovdje još vjernika?”, upitao tako s vrata, sav onako krvav, držeći u rukama krvav nož, a u džamiji – tajac. "Dobro, braćo, nije valjda da nema nijedan vjernik među vama?”, ponovio bradati, kad se iz prvog reda začuje: "Evo hodža, uzmi njega, on je vjernik.” "Nemojte vi mene u to miješati", skočio u to hodža, pa stao mahati rukama: "Ja ovdje radim za platu!”

Tako otprilike, poput džamije iz vica o vehabiji s krvavim nožem, ovih dana izgleda Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini: stoje im na vratima mudžahedini, talibani, selefije i vehabije, pa s krvavim noževima u rukama traže vjernike po Bosni, a ulema skočila, pa maše rukama: "Nemojte nas u to miješati, mi ovdje radimo za platu!” Godinama i decenijama, sad će brzo dvadeset pet ramazana, islamskim učenjacima, hodžama i profesorima, glavarima IZ-a i SDA - uz rijetke i časne iznimke - dobro su valjali bradati teolozi iz Afganistana i Saudije, da po europskoj i sekulariziranoj Bosni i Hercegovini zavode ortodoksni, takorekuć pravoslavni islam. Ukratko - poslužimo li se metaforom iz vica - da im pomognu klati kurban.

Voljeli su bosanskohercegovački imami to, sviđale su im se ratna epika, urbana mitologija i kaurski strah od mudžahedina, što jurišaju na dušmanske rafale vičući "Alah je velik!” i sabljama sijeku ćafirske glave. A sviđali su im se, nije da nisu, i njihovi petrodolari, i njihove petrodžamije, dokle god su se i oni sviđali i valjali njima. I dok su mislili da su mudžahedini i talibani ovdje zbog SDA i Islamske zajednice, a ne oni zbog mudžahedina i talibana. Ne znajući da će kraće oni trebati i trajati bradatim teolozima u kratkim pantalama, nego bradati teolozi u kratkim pantalama njima.

Danas, dvadeset pet ramazana kasnije, više od šezdeset bosanskohercegovačkih džemata odmetnulo se od Islamske zajednice i organiziralo svoje, što ih službena Zajednica naziva paradžematima, pa prave svoju nekakvu paralelnu Paraislamsku parazajednicu. Paradžemati preko svog paradžemaludina latića Fatmira Alispahića šalju tako ulemi ucjenjivačka pisma, prijeteća joj pisma šalju i odmetnuta bivša braća iz Sirije, a Islamska zajednica pravo iznenađena i zbunjena.

Kako se to sad odjednom dogodilo, otkud vehabije s krvavim noževima na vratima džamije?

Sabah hajrula, braćo, dobro vam jutro. Islamskoj se zajednici, paradoksalno, dogodilo navlas isto što i američkim ćafirima, svjetskim prvacima u uzgajanju guja u njedrima. Jednako su i Amerikancima, sjetit ćete se, dobri bili afganistanski talibani i mudžahedini dok su ratovali za njih protiv Rusa, baš kao što su i SDA i Islamskoj zajednici valjali dok su ratovali za njih protiv Srba i Hrvata. Kad su obavili posao, pa se malo i oteli kontroli, mislili su i Amerikanci i bosanskohercegovačka ulema da od talibana i mudžahedina nema ništa gore, pa da je najbolje pustiti ih na miru, gore po planinskim vrletima Afganistana i Majevice.

Bilo je, međutim, kasno. Kad se uskoro na vratima džamije i prozorima njujorškog World Trade Centera pojavila Al Kaida, pokazalo se da i od talibana ima gore, pa se - sve u prostoj vjeri da nema ništa gore od Al Kaide - krenulo u rat protiv Osame bin Ladena. A kad su ubili Bin Ladena, odjednom se na vratima džamije i prozorčićima interneta s krvavim nožem pojavio Jihadi John iz Islamske države.

Trenutačno, eto, vjerujemo da nema ništa gore od Baghdadijevog kalifata i Islamske države.

Jednako je, eto, Islamska zajednica sama stvorila svoje neprijatelje kao i Amerikanci, tek s jednom sitnom razlikom: Amerikancima se onaj kalif s krvavim nožem pojavio na vratima deset hiljada kilometara udaljenih ambasada i vojnih baza, a bosanskohercegovačkoj ulemi na vratima vlastite džamije. Naravno da nije smiješno. Reći ću vam što je smiješno: smiješno je što paradžematlije misle da su u strahu Islamske zajednice od kalifata i sami sigurni.

Godinama već, eto, paraislamskim paraučenjacima, parahodžama, paraprofesorima i paradžemaludinima latićima dobro valjaju bradati teolozi iz Sirije i Iraka, da po turskoj Bosni i Hercegovini zavode još ortodoksniji i pravoslavniji islam. Ukratko - shvatili ste metaforu - da pomognu klati kurban.

Vole, naime, oni to, sviđa im se ratna epika, urbana mitologija i strah Islamske zajednice od kalifovih ubojica, što pred kamerama viču "Alah je velik!”, pa ćafire gaze tenkovskim gusjenicama, žive ih pale u kavezima i sabljama im sijeku glave. Sviđa se to paradžematlijama, jer misle da su kalifovi emisari ovdje zbog njih, a ne oni zbog kalifovih emisara. Ne znajući da će kraće oni trebati i trajati bradatim teolozima u crnim haljinama, nego bradati teolozi u crnim haljinama njima.

"Nemojte vi mene u to miješati”, skočit će na kraju nesretni paradžemaludin Fatmir, pa stati mahati rukama: "Ja ovdje radim za platu!”

Smiješno je, kako nije? Ako je, naime, igdje to empirijski dokazano, ako se igdje ta stvar zna, zna se u Bosni i Hercegovini: nigdje na svijetu ne znaju to tako dobro, nitko bolje od Bosanaca ne zna da i od najgorega ima gore, i da nikad nije tako da gore nikako biti ne može.

Da uvijek i u svakom trenutku može još gore.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: