Ajatolah Hasanbegović i fetva za Antu Tomića


Ministar se tako svrstava i gura među napadače kao treći, onaj – uvijek bude jedan takav - što stoji iza njih, skače, huška ih i podjaruje, ali je prevelika pička da i sam udari, pa onda na policiji kuka, plače i „podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“.


„Ministarstvo kulture osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina. Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ.“

U četvrt vijeka nezavisne države Hrvatske, nije bilo sramotnije, bjednije i šupačkije izjave od kratkog priopćenja Ministarstva kulture i ministra Zlatka Hasanbegovića povodom napada na novinara i pisca Antu Tomića, kojega su u Splitu, na festivalu Pričigin, napala dvojica seoskih idiota. Bilo je, naravno, u tih četvrt vijeka skandaloznijih i opasnijih izjava - i sramotnijih, i bjednijih, i šupačkijih - ali nikad one nisu bile službene, s adrese Vlade i/ili Ministarstva.

Kad je ono u ljeto 1994. slavna Hasanbegovićeva prethodnica Vesna Girardi Jurkić zaprepašćujućom lakoćom objasnila kako je porez na šund i pornografiju Feral Tribuneu razrezala „zbog Feralovih kontinuiranih napada na vlast“, to je barem objavljeno u ležernom, opuštenom intervjuu ministrice za Nedjeljnu Dalmaciju, a ne u službenom odgovoru Ministarstva kulture na nacionalnoj televiziji.

Podsjećanje na „važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“ – u prijevodu, objašnjenje fizičkog napada na Antu Tomića njegovim „kontinuiranim napadima na vlast“ – poslano s adrese Ministarstva kulture i objavljeno na nacionalnoj televiziji, čak je i u maloj, parafašističkoj Hrvatskoj posve nova stvar. Ne bi takva izjava bila skandaloznija sve da je ministar Zlatko Hasanbegović, kako se to samo nametnulo – povodom, recimo, nedavnog suđenja petorici Zadrana što su na plaži Kolovare grupno silovali maloljetnu maturanticu - potpisao priopćenje kako „osuđuje silovanje“, ali i „podsjeća na važnost odgovornosti žena i djevojaka za ponašanje u javnosti“.

Da bi, naime, takva analogija funkcionirala, iživljavanje nad maturanticom u Zadru morala bi službenim priopćenjem na javnoj televiziji relativizirati i u konačnici opravdati sama - pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Samo, eto, da je povodom grupnog silovanja nesretne Zadranke gospođa pravobraniteljica nacionalnoj televiziji poslala priopćenje u kojemu se kaže kako „Ured za ravnopravnost spolova osuđuje fizičko nasilje i silovanje svake građanke“, ali da „ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti maloljetnih djevojaka za javno nošenu kratku suknju i/ili duboki dekolte“ – bilo bi to mjerljivo s dosad nezamislivo gnjusnim priopćenjem Hasanbegovićevog ministarstva. Kažem „dosad“, jer nakon ovoga ni takva pravobraniteljica ni takvo saopćenje više nisu nezamislivi.

Hasanbegovićev resor, naime – i nasreću – nisu ravnopravnost spolova i položaj žena u društvu, već kultura: javno dakle odsvirana i/ili otpjevana opera, javno izrađeno i/ili izloženo umjetničko djelo, javno postavljena i/ili izvedena drama, javno izgovorena i/ili napisana riječ. 

Skandalozno je stoga već i to što je izjava o napadu na Antu Tomića, taman da je oštro i nedvosmisleno osuđujuća, uopće jedino što je Ministarstvo kulture imalo za reći o Pričiginu, festivalu priče koji je te večeri u amfiteatru Doma mladih okupio gotovo osam stotina ljudi, više nego na Dinamovim utakmicama - i kojim bi se kurčila ministarstva kulture mnogo većih i ozbiljnijih kultura - a kamoli što se u toj izjavi napad na pisca praktički i faktički opravdava. Nije zabilježeno, barem ne u uređenim kulturama, da je ministar ijedne takve kulture fizički ulični napad na pisca zbog njegova pisanja i prešutio, a kamoli da ga je strateški opravdao.

To, eto, da ministar kulture jedne nominalno europske države ne može kroz zube iscijediti niti općenitu bezrezervnu osudu jednog uličnog napada na pisca čiji mu se svjetonazor ne sviđa – samo, najzad, koji dan nakon što zbog svjetonazorskih mimoilaženja kroz zube nije uspio iscijediti niti protokolarnu, načelnu čestitku Europskoj prijestolnici kulture za 2020. - i službeno je najniža točka koju je dosegla službena hrvatska kultura.

Protokolarno pak, načelno i nevoljko – u književnosti bismo to rekli, „preko kurca“ - osudivši „napad na svakog građanina“, pa čak, eto, i na onog među svakim građaninom što za „javno napisanu riječ“ sâm snosi „odgovornost“, ministar kulture Zlatko Hasanbegović ne traži samo opravdanje za napad na Tomića, već i za vlastitu, uopćenu i teško iznuđenu „osudu“. Ministar se tako svrstava i gura među napadače kao treći, onaj – uvijek bude jedan takav - što stoji iza njih, skače, huška ih i podjaruje, ali je prevelika pička da i sam udari, pa onda na policiji kuka, plače i „podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“.

Ne znam, rekoh, za takav slučaj sjeverno od 45. paralele i poslije '45. godine.

„Ministarstvo kulture Islamske Republike Irana osuđuje fizičko nasilje“, sasvim bi lijepo pristajalo, recimo, iranskom ministru kulture Aliju Jannatiju povodom lanjskog poziva Frankfurtskog sajma knjiga Salmanu Rushdieju, uz službeni stav iranske Vlade kako ne postoji nikakva oficijelna, državna fetva protiv pisca čiji „slučaj“ – dalje znate i sami - „podsjeća na važnost odgovornosti za javno napisanu riječ“.

„Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“, jednako bi lijepo stajalo i ministru Mili Budaku, da su mu novinari, primjerice, u ljeto 1941. tražili izjavu povodom strijeljanja Otokara Keršovanija, Ognjena Price, Augusta Cesareca i ostalih neodgovornih pisaca.

Ne bi usporedba Hasanbegovića s ustaškim ministrom bogoštovlja bila odveć radikalna čak i da nije riječ o čovjeku koji je u mladosti paradirao u ustaškoj uniformi, i o ministru kojemu su barem jednako teško kliještima iz usta naživo vadili jednako protokolarnu, načelnu i nevoljku osudu nacifašizma, jednako odmah relativiziranu „osudom svakog totalitarizma“: 

Unaprijed se ispričavam ako mi je promaklo, ali nismo od ministra kulture tada, kad su mu otkrili laude izgovorene i/ili napisane u slavu ustaške države, čuli da bi taj „slučaj“, štajaznam, „podsjećao na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“. Nacišerijatsku „odgovornost za javno izgovorenu riječ“ s prostora proizvoljne kolumnističko-paraliterarne „neodgovornosti“ u fizički prostor odgovorne politike prebacio je, uostalom, sam ministar Hasanbegović.

Evo jednog nasumičnog primjera:

„Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom: budite oprezni, budući da je u blizini crkva u kojoj stoluju četnički vikari. Pripazite kada se šećete, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama 'Pazi, oštar četnik u blizini!'“

Tim je riječima, sjećate se svi toga „slučaja“, Marko Jurič prije dva i pol mjeseca odjavio svoju emisiju na televiziji Z1. Riječ je bila o klasičnom govoru mržnje, iz njegove leksikografske definicije, pa je Agencija za elektroničke medije pod predsjedanjem Mirjane Rakić kaznila televiziju Z1 trodnevnom suspenzijom koncesije, nakon čega je u pravom festivalu ulične mržnje rulja s vilama, bakljama i uzdignutim desnicama organizirala paraustaške demonstracije, pa upala u Agenciju i verbalno zlostavljala Mirjanu Rakić uvaljujući joj četničku kapu i mašući njenom kartonskom woodoo-figurom u partizanskoj uniformi.

I kako je na sve to reagirao tankoćutni ministar kulture, čovjek upravo seizmografski osjetljiv na „javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“? Tako što je nekoliko dana kasnije smijenio Mirjanu Rakić i raspustio Agenciju za elektroničke medije!

Prostor slobode pisane riječi točno je onoliki kolika je odgovornost za nju, sve tamo do tuđe slobode i odgovornosti, najudaljenije njene granice: što je veća sloboda, veća je i odgovornost. To je sama preambula ustava naše profesije. Nije tako komplicirano kako izgleda, ali jest ministru kulture – dakle i one pisane - koji odgovornost za javnu riječ ne tumači sviješću pisca o posljedicama njegova pisanja po druge, već sviješću o posljedicama po sebe.

Teza je upravo školski totalitarna, po leksikografskoj definiciji: totalitarni režim ne počiva na odgovornosti pojedinca prema svom intelektualnom, već fizičkom integritetu - na svijesti o riziku vlastite slobode. Prostor totalitarne neslobode definiran je s pozicije većine i uređen fizičkom silom: zato se „odgovornost prema izgovorenoj i/ili pisanoj riječi“ odnosi na Antu Tomića, ali ne i na Marka Juriča.

U najkraćemu, to je temeljna razlika između demokratskog i totalitarnog društva, između Republike i Nezavisne Države. U Nezavisnoj Državi rečenicu “Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“ ministar kulture potpisuje na kraju priopćenja o uličnom napadu na pisca.

U Republici pak, potpuno istu rečenicu - “Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili napisanu riječ“ – predsjednik Vlade potpisao bi na kraju priopćenja o smjeni i/ili ostavci ministra kulture.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: