Biblioteka mrtvog pisca

Uvod u priču

Ovo je po redu devetnaesti od oko 1250 tekstova što sam ih u posljednjih petnaest godina objavio u Jutarnjem listu. Njih 1228 sačuvao sam u kompjutoru. Ostali su pisani na pokojnim redakcijskim strojevima, na tuđim kompjutorima, u Sarajevu, na putu… Koješta bih danas mogao komentirati u ovoj Biblioteci mrtvog pisca, nađe se tu rečenica koje kao da je pisala neka tuđa ruka, ima u priči slika kojih se ne sjećam, a djeluju mi tako dojmljivo, ne pamtim, na svoju sramotu, fizionomiju ni stas gospodina Slavka Šterka, ne sjećam se da smo ikad razgovarali. Ono što živ čovjek zaboravi, to upamti tekst. Pisanje je način i oblik besmrtnosti, jedini do kojega je čovjek do danas došao.

Ne pamtim previše toga iz Biblioteke mrtvoga pisca, ali uživam u ritmu tih rečenica. Običan novinski tekst, a opet kao da i nije. Nikad ga nisam uvrstio u knjigu. I sad mi je drago što sam na njega zaboravio, jer konačno mogu sebe da čitam kao da to nisam ja.

Iz teksta saznajem i to kako sam ostvario jednu svoju fascinaciju. Naime, nekoliko godina nakon što sam ga napisao, na sajmu antikviteta na Britanskom trgu kupio sam Telefonski imenik Zagreba za 1942. Godinama kasnije kupio sam i imenik za 1941.- posljednji koji se odnosio na predratni Zagreb. I onda sam pisao usporednu analizu dva imenika. Holokaust i genocid na osnovu telefonskih imenika.

Ali još kada sam kupovao imenik za 1942. nisam imao pojma da ta knjiga ima veze s Krležom. Potpuno sam je zaboravio, i knjigu, i to da sam se se nad njom iščuđavao u Biblioteci mrtvog pisca. Tako je to ako pišeš 1228 tekstova – sebi bih se narugao. Ali nije tako. Zaboravio sam zato što je prirodno zaboravljati, i zato što iz zaborava niču priče kao što niču i iz sjećanja. Da nije zaboravljanja, možda ne bi bilo ni priča.




Biblioteka mrtvog pisca

(2001.)

Koliko li je samo vreća cementa morao na svojim plećima prenijeti građanin Milan Bandić, pa da u dnevnome listu postglembajevske Hrvatske izađe parola na naslovnici “M.B. obnovio Krležin Gvozd”; mislim o tome dok u radnoj sobi Slavka Šterka, u Muzeju grada Zagreba, gledam dvije drvene štake naslonjene na zid, pokraj kartonske kutije s tri plitka iznošena škrlaka i jednom francuskom kapom. Uz te štake Krleža je otišao u bolnicu i nije se više vratio. Podešene su njegovoj visini i rado bi ih probao, ali me je sram. Tu negdje, između štaka i obruba šešira, na kojem bi forenzičari još pronašli tragove njegova epitela, lebdi jedno nestalo tijelo. U neredu koji traje već dvadeset godina ono živi svoju smrt. Nakon što njegove stvari rasporede u spomen dom, bit će dovršene duge karmine, a Miroslav Krleža će u njemu biti isto što i kostur velikoga mamuta u prirodoslovnome muzeju. Vele da će ga proučavati djeca i studenti, dolazit će ekskurzije iz provincije i sve će biti u najboljem redu, onako kako biva i više te nema. U slavu politike koja je prenijela vreće sa cementom.

Listam katalog u koji je gospodin Šterk, još prije dvanaest godina, popisao svih četiri tisuće dvjesto četrdeset knjiga i časopisa iz Krležine kućne biblioteke. Lako prelazim preko očekivanih naslova, od Karla Krausa, knjiga Josipa Broza Tita, zbornika s partijskih kongresa, Voltaireovih sabranih djela iz 1777. godine, njemačkih ekspresionista, rječnika, brojeva beogradskoga Dela, pa Pečata, Foruma, Republike, sve do prigodnih i jubilarnih izdanja, monografija dobijenih na dar od uspješnih radnih kolektiva. Potom knjige koje su se pojavljivale u fus notama i referencama njegovih eseja i rasprava, pa one o kojima je razgovarao s prijateljima i poznanicima, što je već temeljito izneseno u nekoliko desetina ukoričenih memorabilija i spomenara. Tražim ono što nisu vezivali za Krležu, nešto što bi bilo netipično i dirnulo bi me kao njegove štake i šeširi. Treba mi to da osjetim nježnost, bez koje mi je teško ne misliti o Bandiću i o ukletome Krleži iz naših dnevnih novina i političkih referata. A o tome mi se ne da ni misliti ni govoriti, jer ne bi bilo pristojno i jer je protivno svemu po čemu mi je taj čovjek važan.

Nalazim tako njemačko izdanje knjige Petera Handkea, koja je u nas prevedena kao “Kratko pismo za dugo rastajanje”. Taj roman obilježio je generaciju čiji je čitateljski ukus formiran ranih osamdesetih, uz filmove Wima Wendersa i rane Caveove ploče. Tko zna je li ga Krleža pročitao. Imao je još vremena, jer je u rukama imao izdanje iz 1974. Tu je i dragi libar Marka Uvodića “Ča smo na ovom svitu”, izdanje Čakavskoga sabora iz 1977, pa Ćopićeva “Bašta sljezove boje” iz 1970., Kišovi “Čas anatomije”, “Bašta pepeo” i “Rani jadi”, knjige Mirka Kovača. Među stranice nekih knjiga Krleža bi odložio razne papiriće, pisma, isječke iz novina, potvrde… Srećom, popisivač je sve to pribilježio, katalogizirao i unio u napomene, tako da mogu vidjeti koje je knjige Krleža sigurno otvarao i kada. Jedna marginalna intimna povijest, ispunjena slučajnostima, umetnuta je među stranicama. U njemačko izdanje Andrićeve knjige “Na Drini ćuprija” umetnut je tako program proslave Prvoga maja 1947. godine, jedna pozivnica te osmrtnica Milke Babić iz 1936. U knjizi hrvatsko-latinski pisci 17-19 stoljeća nalazi se čestitka Branka Mikulića za novu 1979. godinu, a u Mikulićevoj knjizi “Rasprave”, izdanje iz 1978., nalazi se Krležino pismo autoru. U zbirci pjesama Vaska Pope “Nepočin polje” su pisma Eduardu Kardelju i Đuri Pucaru. Međutim, ima i šašavijih i nježnijih umetaka, oko kojih bi se moglo svašta izmaštati. Recimo, među korice Sabranih dela Jovana Dučića, netko je, Krleža ili Bela, ubacio autorovu karikaturu izrezanu iz novina. U knjizi Marcela Prousta “Put k Swanu”, uz stranicu 205 nalazi se Krležina dopisnica iz Rima, poslana Beli 26. srpnja 1952. godine. Lako je zamisliti nju kako čita bolećivu Proustovu prozu u času kad dolazi poštar i donosi joj pismo od onoga koji je bio sav zdvojan prema tom Francuzu i čini mi se da prema njemu nikada nije bio baš sasvim iskren. Sigurno ga je živcirala Proustova temeljita dezangažiranost, ali morala mu je, barem podsvjesno, imponirati njegova hipohondrija. Dopisnica odložena u knjigu ljeta 1952., vjerojatno je u njoj ostala sve do njihove smrti. Možda ju Bela više nikada nije ni vidjela. Ako su i posezali za “Putem k Swanu”, vjerojatno je to bilo izdanje iz Sabranih djela, koje se nešto kasnije našlo u biblioteci, a jednom zatvorena Belina knjiga ostala je zatvorena do kraja i do katalogizacije dva života.

Telefonski imenici obično se bacaju u smeće nakon što im istekne vijek trajanja, ali Krleža nikada nije bacio Brzoglasni imenik NDH iz 1942. godine. Blisko mi je to, premda ne znam objasniti zašto, ali često, kada sam u Sarajevu, čitam posljednji predratni telefonski imenik, imena ljudi kojih više nema ili su emigrirali, nazive institucija koje više ne postoje i brojeve čije su kombinacije odavno mrtve. U imenik iz 1942. Krleža je spremio nekoliko pisama, osmrtnicu Milovana Kovačevića i plakat HNK za recital Vjekoslava Afrića, održan 1945.

U svojoj knjižnici imao je prva izdanja Đilasovih američkih i britanskih knjiga, spise srpskoga pravoslavnog mistika i filonacista Nikolaja Velimirovića, djela Slobodana Jovanovića, Ante Cilige i niza drugih, u ona vremena suspektnih srpskih i hrvatskih autora. Tu je i nekoliko Tuđmanovih knjiga, uključujući i “Stvaranje socijalističke Jugoslavije”, primjerak posuđen iz Biblioteke Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda. Krleža se cijeloga svog života, kao i svaki pošten intelektualac, bavio sitnom pljačkom javnih knjižnica. Neke knjige posudio je, pa ih nije vratio, još 1917. Na žalost, nemoguće je ustanoviti, a nitko ga se to nije usudio pitati, je li ikada krao i po knjižarama. Lijepo je zamišljati njegovu moćnu figuru kako promiče između polica neke bečke ili pariške knjižare s finim izdanjima i pod kaput sakriva monografiju slikara ekspresionizma (u Parizu, naravno, impresionizma). Vjerujem da je bio dovoljno djetinji duh da čini takve stvari.

Među posuđenim i nevraćenim knjigama su i sedam knjiga Jakova Ignjatovića, genijalnoga srpskog prozaika iz pretprošlog stoljeća. Njih je Krleža posudio sedamdesetih godina. Tko zna za što su mu trebale. A tu je i djelo stanovitoga Šime Jurića pod nazivom “Sinjska alka”, tiskano u povodu dvjesto pedesete godišnjice alke. U knjigu je umetnuta i pozivnica za istu obljetnicu, na ime Miroslava Krleže. Ljepše je bilo vidjeti knjigu Ljube Stipišića-Dalmate, iz 1975., naslova “Rod titanski, rod žgincani”.

Krleža je imao RIZ-ov gramofon i stotinjak ploča. Fonoteka mu, dakle, nije bila impresivna kao biblioteka i većim svojim dijelom odgovarala je građanskome ukusu svog vremena. Dvije trećine su to snimci ozbiljne glazbe, ali im je izbor takav da bi bilo nemoguće otkriti ukus vlasnika. Bela i Krleža slušali su Mozarta, Haydna, Musorgskog, Bartoka, Schuberta, Chopina, Papandopula, Berlioza, Beethovena, Ravela, Debussyja, Lista, Sen-Sansa, Johana Straussa, Handela, Offenbacha, Wagnera, Bacha, Bramsa, Griega, Čajkovskog, Dvoržaka, Monteverdija, Palestrinu, Verdija… Od svakoga je imao ponešto, a nijedan kompozitor ili izvođač ne pojavljuju se s znatnijim brojem albuma, pa da na osnovu toga zaključimo da je Krleži i Beli bio naročito drag. Jednu trećinu fonoteke čine snimci festivala kajkavske popevke, pa ploča s ruskom narodnom muzikom, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ivica Percl, Fabijan Šovagović i dva albuma glumice Olivere Marković, na kojima pjeva ruske romanse. Naravno, ne fale ni ploče s govorima Vladimira Iljiča Lenjina. No, meni su se najzanimljivijim učinili albumi Bulata Okudžave, jedan uživo snimljen 1978. u Lisinskome, a drugi studijski, u francuskome izdanju. Ne znam je li mu ih netko, recimo Arsen ili Šerbedžija, poklonio i je li Krleža imao sklonosti prema Okudžavi i njegovoj melankoličnoj satiri.

Na takva i slična pitanja nikada neće biti odgovora. Miroslav Krleža davno se uklasičio u jednoj maloj književnosti, zatvoren u čahuru još za života, iz koje nikada neće izaći ili će izaći tek onoga dana kada bude zaboravljen od onih koji su ga u čahuru smjestili. Bio je predobar i preživ pisac za sudbinu koja ga je snašla i vjerojatno bi bilo bolje da njegovu veličinu nisu prepoznali oni koji slabo razumiju ono što su pročitali, ali zato su naša društvena i kulturna elita. Krleža i sve što je zbilja njegovo, a ne ono što mu je počastima pripisano i pridodato, uvredljivo je po današnju vlast i njezine institucije, na jednak način na koji je bilo uvredljivo i 1918. i mnogih kasnijih godina. No, mrtva usta, na žalost, ne govore. Za dvadesetak dana njegove će štake i njegovi šeširi, Beline toalete, lonci, tanjuri, knjige, ploče i tko zna što još postati dijelom svijeta kojem to dvoje ljudi ne pripadaju. Netko će stajati nasred njihove sobe i izgovarati pogrebne riječi, ispunjene političkim frazama. Nije vjerojatno da će se osim fraza čuti još nešto, niti da će Krležu na njegov posljednji put, koji vodi ravno u muzej i u spomen-Gvozd, ispratiti oni kojih se njegov tekst zaista tiče. Ni on, ni Bela o tome ništa neće znati, jer nas ne gledaju s neba, što se barem za uvjerene ateiste smije konstatirati, ali ipak neki mučan osjećaj lebdi nad pričom. U mjesec dana, navrat-nanos, i po narudžbi društveno-političkoga trenutka radi se ono što se, opet po narudžbi drugih društveno-političkih trenutaka, odlagalo dvadeset godina. A Krleža se opet nikoga ne tiče, pa makar ga stoput izlili u teškim kovinama.

S nečim lijepim valjalo bi završiti ovaj olovni novembarski dan. S nasmijanim fotografijama iz Egipta: Krleža ispod piramida, a slika ga Tito. Sa sačuvanim jelovnicima s tog putovanja, fotografijom iz dvadeset i neke na kojoj je pisac mlad i vedar, tako vedar kao da se više nikada ništa loše neće dogoditi. Ili s onim hotelskim računom, iz Napulja neke davne godine, koji sadrži uredan popis svega što je Krleža u dva dana pojeo i popio. Valjda je tada bio sretan i valjda mu je bilo lijepo u tom gradu. Razglednica poslana Beli sačuvana je u jednoj od knjiga. Kao i sva pisma i dopisnice završava s «Voli te M.K.». Dragi Krleža, dobri Krleža. Život koji se sveo na jednu ljubavnu priču.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: