Gabrijel Jurkić, 130 godina

Krajem austrougarske vladavine u Bosni, u ono zlatno doba na prijelomu vjekova, kada se sve činilo mogućim, vraćaju se s bečkih, minhenskih i krakovskih akademija prvi školovani domaći slikari. Prije risanjem i slikanjem bavili su se stranci, bečki geometri, europski putnici, špijuni, vojni i muzejski crtači, koji su, fascinirani predjelima novootkrivene zemlje, duhom i atmosferom orijentalnih gradova, fizionomijama domorodaca i krajolicima divlje prirode, izrađivali bezbrojne vedute, što će biti preštampavane po metropolskim časopisima i prema kojima će biti formirana neka tipizirana, uglavnom lažna, slika Bosne i Istoka. S prvim domaćim slikarima dolazi kraj pukom ilustriranju, odrazu i senzaciji tek viđenoga, a Bosna najednom dobiva svoje impresioniste, rane ekspresioniste, akademizam i secesiju… To začudno miješanje orijentalnih motiva i okcidentalnih stilova, kojem bismo svjedočili za onih danas već davnih izložbi nacionalne baštine u Umjetničkog galeriji Bosne i Hercegovine, a kojim je bila obilježena i stalna galerijska postavka, nešto je što bi vrijedilo opet vidjeti i što je za Europu općenito ostalo neviđeno i neistraženo.

Među tim prvim bosanskim slikarima brojni su hrvatskoga, bosansko-katoličkog porijekla, ili su rođeni s one strane Une i Save, i u Bosnu su došli kao djeca kuferaša. Karlo Mijić, Petar Šain, Karlo Afan de Rivera, Ivo Šeremet, Adela Ber, Lujza Kuzmić… rani su klasici bosanskoga slikarstva, čija imena su u Hrvatskoj ili savršeno nepoznata, ili ih znaju samo specijalizirani kunsthistoričari, koji se bave lokalnim refleksima epohe. Za razliku od pisaca, čija su djela i životopisi mogli poslužiti u nacionalne svrhe, slikari se ne koriste jezikom, pa zato u Zagrebu i nije bilo interesa. Samo to bi mogao biti razlog što su Ivo Andrić, ili čak i Mak Dizdar tobože inkorporirani u hrvatsku književnost, a Karla Mijića nema među hrvatskim slikarima…

Najzanimljiviji je, ipak, slučaj Gabrijela Jurkića. Taj plahi čovjek u slikarstvo je ušao uz fanfare i pohvale, kada mu je 1911, po povratku sa zagrebačkih i bečkih studija, u Društvenom domu u Sarajevu organizirana velika izložba. Na čas je bio zvijezda, naročito u redovima nacionalno svjesnih Hrvata i Štadlerovih crkvenjaka, a onda ga je u Bosanskoj vili Dimitrije Mitrinović sastavio sa crnom zemljom. U briljantno napisanom tekstu odrekao mu je sve osim nešto malo talenta, a Jurkić umjesto da posrne, ali i preboli udarac, praktično je odustao od svega. Ali to ne znači da je prestao slikati, upravo suprotno. Samo je prestao biti akter lokalnoga i nacionalnog likovnog života, odustao je od suvremenosti, odrekao se stilskih moda i formacija, i sasvim iskočio iz epohe… Do kraja života je marljivo slikao, ništa drugo nije ni radio, ali tako da ostane izvan svakoga slikarskog društva i svake likovne povijesti. U vremenima kada su se radikalizirale likovne prakse, dok su se drugi bavili apstrakcijom, enformelom i krajem slikarstva, Gabrijel Jurkić slikao je pejsaže – bosanske planine i pašnjake, onako kako ih okom vidi – mrtve prirode i nabožne teme. Slikao je tako da ga Dimitrije Mitrinović više nikad ne primijeti.

Kada je 1974. umro – a umro je, ironijom sudbine, baš na Dan mladosti – Gabrijel Jurkić je predstavljao cijelu jednu povijest umjetnosti, koja se odvila mimo one službene, kojoj su pripadali svi drugi. Umro je u Livnu, u franjevačkom samostanu na Gorici, gdje je posljednjih desetljeća živio i radio, ostavivši iza sebe na stotine, a vjerojatno i koju tisuću, ulja manjih formata. Slikao je svakodnevno, gdje god bi se zatekao, u što god bi gledao, ali, ipak, najviše prizore bosanske gorske prirode.

Gabrijel Jurkić bio je prvi i najvažniji slikar bosanskohercegovačkog međuratnog građanstva. Njegove su slike visile po zidovima sarajevske gospode, poštanskih direktora, ali i sitnih činovnika, učitelja, ne dostižući nikad neke naročito visoke cijene. Za razliku od većine svojih ispisnika, Jurkić nije bio slikar grada. Njegova je Bosna bila divlja i surova zemlja, u kojoj mimo Isusa Krista, skupine kosaca i žena koje sakupljaju sijeno, zapravo niti nije bilo ljudi. Da, bilo je i njega, na skrupuloznom autoportretu, kojim dominira razapeti Spasitelj u pozadini…

Najvažnije Jurkićeve slike u posjedu su Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, samostana na Gorici i obitelji koja živi u Hrvatskoj. Prije nekoliko godina u Klovićevim je dvorima upriličena velika monografska izložba, na kojoj se moglo vidjeti ponešto od svega toga. Najznamenitije njegove slike, “Visoravan u cvatu” i “Vila naroda moga” vlasništvo su sarajevske galerije. Skoro sva kasnija djela su kod livanjskih fratara. Ali onoga što je radio od “Vile naroda moga” (koju je ismijavao Mitrinović) do “Sunčanih zraka nad Livanjskim poljem” nađe se posvuda. Od sarajevskih dućana s umjetninama, po kojima unuci nekadašnjih građana pred odlazak u Toronto i Perth rasprodaju viškove uspomena, do kaptolskih prodajnih galerija, posvuda se nađe poneki Jurkić. Za tisuću-dvije eura prodaju se remek-djelca, čija je cijena u najvećoj mjeri određena time što Gabrijel Jurkić više nikom ne pripada, nijednoj nacionalnoj kulturnoj i likovnoj povijesti, nijednom građanstvu. Po tome on nije jedinstven. Ista je sudbina zadesila i druge Hrvate među bosanskim slikarima iz prve polovine dvadesetog stoljeća, ali i većinu Srba. Nevjerojatno je čega se sve, i po kakvoj cijeni, može naći po zagrebačkim i beogradskim buvljacima, ali i čega je sve, početkom devetesetih, bilo po donjogradskim deponijima krupnog otpada.

Kada bi se ovaj čitatelj bavio kolekcionarstvom – za što, naravno, nema novca, ali i da ga ima, ne bi to radio – skupljao bi djela upravo tih bosanskohercegovačkih slikara, grafičara i kipara, koji su posthumno ostali bez domovine i bez konteksta. Osim tog začudnog spoja zapadnih škola i stilova, i istočnih kultura i identiteta, kakvog nema više nigdje, osim, na neki drugi način, u Istanbulu s početka dvadestog stoljeća, nigdje se kao na djelima ovih umjetnika i umjetnica ne iščitavaju posljedice jedne nedovršene modernizacije, i nigdje se na takav način ne raspoznaju šavovi vjekova i civilizacija.

Gabrijel Jurkić u toj priči ima svoje zasebno mjesto. Sam po sebi velik, prisan, a svemu i svima tuđ, konzervativan do apsurda, sav arhaičan i jučerašnji, jednom bi mogao postati cijenjen kao slikar izvan svih epoha. Jednom bi ti maleni pejzaži – s autorovom privatnom posvetom na pozadini slike, i zahvalom za učinjenu uslugu – mogli skupo koštati. Iako, ni to ne bi smio biti cilj ozbiljnog kolekcionarstva. Skupljanje slika je poput tradicionalnog romana: slaganje mozaika jedne biografije, epohe, prostora… U tom je pogledu Jurkićev mozaik nevjerojatno privlačan. Povijest njegova života povijest je neke veličanstvene samoće.

Ovih dana u Zagrebu slave njegov sto trideseti rođendan. Formirani su rođendanski odbori, održat će se pozdravni govori, bit će objavljene prigodne rasprave… Ali mozaik će ostati jednako rasut, a Jurkićev slučaj neobrađen u ovome jeziku. Takvo nevjerojatno obimno slikarsko djelo išće jednako široku i zahvatnu priču. Nju nema tko da ispriča. Nakon Dimitrija Mitrinovića sve je ionako bila šutnja.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: