Hrvatska utopija


Ljeta 2016., na dvjestotu obljetnicu blesave, sulude ideje Roberta Owena, sto pedesetu obljetnicu zahtjeva Prve internacionale i sto tridesetu obljetnicu čikaškog Prvog maja, vladajuća koalicija HDZ-a i Mosta u pregovorima sa sindikatima u Hrvatskoj najavljuje novu revolucionarnu zamisao – devetosatno radno vrijeme

Ove godine navršava se točno dvije stotine godina otkako je kontroverzni velški izumitelj i industrijalac Robert Owen, socijalni reformator, teoretičar, filantrop i jedan od utemeljitelja zadružnog pokreta, u svojoj tvornici tekstila u škotskom New Lanarku 1816. uveo revolucionarni protosocijalistički koncept – industrijski kompleks sa stanovima, obrazovnim i zdravstvenim sustavom, te rekreacijom i zabavom za svoje radnike i njihove obitelji, domislivši najsmioniji slogan cijelog devetnaestog stoljeća: ‘Osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora’.
Bilo je to usred Prve industrijske revolucije, prije željeznice – prijeDickensova Olivera Twista! – u doba kad je uobičajeno radno vrijeme još bilo četrnaest, čak i šesnaest sati dnevno, šest dana tjedno. U takvo vrijeme – ponavljam, prije točno dvije stotine godina – Robert Owen u New Lanarku ostvaruje posve blesavu, upravo utopijsku zamisao o ograničavanju radnog vremena za svoje zaposlenike na deset sati dnevno, pa najavljuje još blesaviju: osmosatno radno vrijeme.
Koliko je ta ideja bila mahnita, govori i podatak da su tada u tvornicama i rudnicima još radila i šestogodišnja djeca iz Dickensovih romana, i da će osmosatno radno vrijeme tek dvadesetak godina kasnije dobiti samo – djeca od devet do trinaest godina.
Pola vijeka kasnije, 1866. – ovoga ljeta navršit će se od toga točno stotinu i pedeset godina – novoosnovana Međunarodna asocijacija radnika, historiji poznatija kao Prva internacionala, na svom je prvom kongresu u Ženevi kao glavni zahtjev iznijela upravo – osmosatni radni dan.
Dvadeset godina nakon Ženevskog kongresa, upravo ovih travanjskih dana 1886., prije točno stotinu i trideset godina, aktivisti američke Federacije trgovačkih i radničkih sindikata obavljali su posljednje pripreme pred generalni štrajk. Protestni marševi radnika u New Yorku, Chicagu, Detroitu i ostalim velikim gradovima zakazani su za 1. svibnja, dan koji je Federacija poslodavcima odredila kao krajnji rok za uvođenje osmosatnog radnog vremena. Četvrtog dana štrajka na demonstracijama u Chicagu pukla je bomba, policija je otvorila vatru, i tako je počelo.
Još je trideset godina prošlo prije nego što je predsjednik WoodrowWilson 1916. – točno je stotinu godina prošlo od tada – potpisao Anderson act, kojim je propisano osam sati rada na dan za željezničke radnike: bio je to prvi zakon kojim je regulirano radno vrijeme u privatnim kompanijama. Sljedeće godine, četiri dana nakon Oktobarske revolucije, osmosatno radno vrijeme proglasit će i Rusija, i ona utopijska Owenova zamisao proširit će se svijetom, od Urugvaja i Meksika do Njemačke i Španjolske. Konačno, uredbom Ministarstva socijalne politike iz 1919. godine osmosatni radni dan bit će uveden u Kraljevinu SHS i do jučer feudalnu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, gdje su prvi parni strojevi došli punih sto godina nakon Wattova izuma, a feudalizam i kmetstvo ukinuti onih dana kad su se u Europi već telegrafisti vozili liftovima.
Tako je izgledala stogodišnja borba za temeljno radničko pravo na osmosatno radno vrijeme, od romantičnog vizionara Roberta Owena i njegove blesave, sulude ideje o ‘osam sati rada, osam sati rekreacije i osam sati odmora’, do pragmatičnog magnata Henryja Forda, koji je 1926. – prije, eto, točno devedeset godina – zgrnuo nepojamno bogatstvo i pokorio automobilski svijet uvodeći u svoje pogone osmosatni radni dan i dvostruko veće plaće.
Danas, ljeta 2016., u godini slavnih jubileja, na dvjestotu obljetnicu blesave, sulude ideje velškog sanjara, sto pedesetu obljetnicu zahtjeva Prve internacionale i sto tridesetu obljetnicu čikaškog Prvog maja, a uoči stote godišnjice uvođenja osmosatnog radnog vremena u Hrvatskoj – u doba kad je osam sati rada općeprihvaćeni standard, i u Sjevernoj Koreji i u Islamskoj državi, kad informatička revolucija dramatično skraćuje radno vrijeme, pa Europa prelazi na sedam sati rada dnevno, a Švedska već uvodi i šestosatni radni dan – vladajuća koalicija HDZ-a i Mosta u pregovorima sa sindikatima u Hrvatskoj najavljuje novu revolucionarnu zamisao: devetosatno radno vrijeme.
Blesava, upravo utopijska ideja pala je na um potpredsjedniku Vlade, vizionaru i pregovaraču Boži Petrovu, koji je na zahtjeve sindikata javnih službi o povećanju plaće zaprijetio idejom o jednosatnoj neplaćenoj pauzi i osam sati efektivnog rada, predstavivši smjeli koncept ‘sat vožnje, četiri sata rada, sat pauze, četiri sata rada, sat vožnje, četiri sata policijske potrage, dan žalosti’.
Ili, kako je to sažeo prije nekoliko dana prerano preminuli teoretičarEkrem Jevrić – ‘kuća-pos’o, pos’o-kuća’.
Mislite li da je to smiješno – to, naime, da točno na sto tridesetu godišnjicu zahtjeva za osmosatnim radnim vremenom i krvavih prvomajskih demonstracija u Chicagu, hrvatska Vlada prijeti uvođenjem devetosatnog radnog dana – i nije baš. Reći ću vam što je smiješno: smiješno je kad na prijetnje Vladina pregovaračkog tima Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Boži Petrovu šalje otvoreno pismo u kojemu prijeti kako im, ‘ukoliko je to točno, neće biti teško pozvati radnike, ali i ostale građane, da na ulici potraže zaštitu svojih prava’. Malo je, naime, smješnijih stvari od prijetnji hrvatskih sindikata uličnim demonstracijama.
Masovna okupljanja ovdje su moguća samo na proslavama slavnih povijesnih datuma i svečanim liturgijama, a ulične demonstracije samo u cilju zaštite vjekovne hrvatske državne pravice. Recimo – samo posljednji primjer – kad Agencija za elektroničke medije zbog govora mržnje suspendira rad Televiziji Z1 i lovcu na četnike Marku Juriču, pa pet hiljada gnjevnih Hrvata izađe na ulice tražeći slobodnu, nezavisnu i suverenu hrvatsku državu. Radnička prava, s druge strane, općenito se smatraju reliktom prošlosti, recidivom Jugoslavije i komunizma, nešto čime se bavi dokoni Mate Kapović. Ne može za Hrvata biti dobro nešto što su tražili Karl Marx iMihail Bakunjin. Autentični je hrvatski utopijski ideal ‘osam sati traženja posla, osam sati televizije, osam sati bez sna’.
Ni dvadeset pet godina od uspostave nezavisne države nisu se, eto, Hrvati umorili od zahtjeva za hrvatskom državnom nezavisnošću, dok punih stotinu godina nakon uvođenja osmosatnog radnog vremena tupo gledaju kako im vlast i poslodavci prijete ukidanjem temeljnih radničkih prava. Točno dvjesto godina nakon što je Robert Owen u Škotskoj stvorio tvornički kompleks sa zdravstvenom zaštitom za radnike i školom za njihovu djecu, u Splitu je tako – samo posljednji primjer – otvoren divovski trgovački centar Mall of Split, u kojemu zaposleni plaćaju parking četiri stotine kuna mjesečno. Ponavljam za one koji će u nevjerici čitati za stotinu godina: radnici zaposleni u centru Mall of Split vlasniku plaćaju svoje parking-mjesto u podzemnoj garaži.
Da, na svom radnom mjestu.
Da, odbija im se od plaće.
Da, 2016. godine.
Demonstriraju li zbog toga? Naravno: za koji tjedan u znak solidarnosti s obespravljenim radnicima grada Chicaga na Marjanu će se penzionerima i beskućnicima dijeliti besplatni grah, a u splitskim crkvama držati mise povodom blagdana svetog Josipa Radnika, dok je za 6. svibnja zakazano i masovno okupljanje gnjevnih i obespravljenih splitskih radnika povodom velikog jubileja: dvadeset pete godišnjice veličanstvenog sindikalnog prosvjeda iz 1991., koji je Hrvatska udruga sindikata pred splitskom Banovinom organizirala zbog srpske opsade Kijeva.
Možda ćemo raditi devet sati, možda nećemo uopće, ali imat ćemo slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, kad-tad.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: