Magarci, svinje i ustaše


U američkoj državi Floridi zabranjeno je prditi na javnom mjestu utorkom iza šest sati poslijepodne, u Iowi jednoruki pijanisti ne smiju naplaćivati svoje usluge, u Oklahomi je zabranjeno poslije sedam uvečer držati magarce u kupatilu… A u Hrvatskoj postoji besmisleni zakon koji sankcionira javno poticanje na nasilje i mržnju

Postoje u svijetu takvi, bizarni i besmisleni zakonski paragrafi, za koje nitko živ više ne zna zašto su, kako i kad uopće doneseni, pa služe još samo urednicima razbibrižnih rubrika za popunjavanje prostora, kad nestane dvoglavih koza, ljudi-reptila i krumpira u obliku ženske sise.

U američkoj saveznoj državi Floridi, primjerice, zabranjeno je prditi na javnom mjestu utorkom iza šest sati poslijepodne. Sjedinjene Države, poznata je stvar, i inače su najluđe: u Arizoni je protuzakonit lov na deve, u Iowi jednoruki pijanisti ne smiju naplaćivati svoje usluge, a u Oklahomi je zakonom zabranjeno poslije sedam uvečer držati magarce u kupatilu.

Američko pravosuđe jest najblesavije i najpoznatije, ali nije jedino. Zakon australske države Victorije, recimo, zabranjuje vam promijeniti najobičniju električnu žarulju, osim – jasno – ukoliko niste ovlašteni električar s državnom licencom. U Izraelu je pak zabranjeno nedjeljom čačkati nos, u Singapuru žvakati žvakaće gume, a u Japanu biti debeo: muškarci stariji od četrdeset godina ne smiju imati obujam struka veći od osamdeset jednog centimetra.

Ima toga i u Europi: u Engleskoj je protuzakonito umrijeti u zgradi Parlamenta, u Njemačkoj ostati bez benzina na Autobahnu, a u Francuskoj svinju nazvati Napoleon. U Hrvatskoj, na primjer, zakonom je zabranjeno putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno poticati ili pozivati na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina.

Ne samo da idiotski zakon o zabrani javnog poticanja na nasilje i mržnju zaista postoji – provjerio sam, eno ga, članak 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske – nego nije jedini: u Hrvatskoj je, vjerovali ili ne, zabranjeno i iznositi zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola ili nacije u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja. Bizarni paragrafi nalaze se čak i u Ustavu Republike Hrvatske: odavno više nitko ne zna tko ih je, kad i zašto donio, ali u samoj preambuli hrvatskog Ustava državna se opstojnost hrvatskog naroda, citiram, ‘očituje u uspostavi državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 1941., a u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943.’

Svi, naravno, znamo da su spomenuti bizarni zakonski i ustavni paragrafi potpuno besmisleni, i da ih se nitko ozbiljan u Republici Hrvatskoj ne boji i ne drži, ako je uopće i čuo za njih. Jednako kako u Australiji ljudi i dalje sami mijenjaju pregorjele sijalice, a u Engleskoj umiru u zgradi Parlamenta, jednako kako svejedno i sveudilj u Oklahomi u kupaonicama drže magarce, u Francuskoj svinje nazivaju svojim imenom, a na Floridi prde utorkom iza šest poslijepodne, tako se i u Hrvatskoj svejedno širi rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etnička mržnja, pa sveudilj poziva na nasilje ili mržnju zbog rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti.

Nekidan u Osijeku, recimo, pola je stadiona opet, baš kao svaki put i baš kao na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, skandiralo uobičajeni nacistički pozdrav ‘Za dom spremni’, ovaj put, štoviše – jer za prđenje u javnosti osim prikladnog vremena postoji ponekad i dobar razlog – sasvim prikladno i logično, na utakmici protiv Izraela. Veličanstvenu atmosferu u osječkom Gradskom vrtu nahvalili su i izbornik reprezentacije i kapetan momčadi, i komentator Hrvatske televizije i novinski izvjestitelji, i predsjednica Republike i predsjednik Vlade, pa ipak se opet našlo nekoliko cjepidlaka i štrebera s prava koji su odnekud izvukli bizarne ‘američke’ zakone o javnom prđenju i poticanju na nasilje.

Zašto onda – sad bez zajebancije – u Kaznenom zakonu Republike Hrvatske još uvijek stoji članak o zabrani govora mržnje?

Petnaest tisuća ljudi bilo je na utakmici, pola stadiona – dobro, neka nije bilo pola, neka ih je bilo pet hiljada, eto neka ih je bilo samo pet stotina – pet stotina ljudi dakle na javnom mjestu, na ograđenom i zatvorenom, dakle kontroliranom javnom prostoru, u izravnom televizijskom prijenosu, jasno i glasno pred policijskim i pravosudnim službenicima viče ‘Ajmo, ustaše!’ i ‘Za dom spremni!’, pet stotina ljudi pritom ustaški pozdrav skandira na utakmici s Izraelcima, dakle potomcima žrtava holokausta počinjenog, između ostalih, i pod tim pozdravom – sve se pritom događa u gradu u kojemu je, kad smo već kod bizarre-fun trivijalija, svega koji tjedan prije utakmice u svom domu, u dubokoj i mirnoj starosti, nikad optužen i osuđen umro posljednji živi čuvar iz Auschwitza – pa svejedno ni prisutni policajci, ni državni odvjetnik nisu čuli ništa neprikladno i neprilično.

Nikome u Hrvatskoj ni ovaj put nakraj pameti nije palo da se zajebava s kaznenim prijavama po članku zakona o držanju magaraca, zazivanju svinja, ili koji je već to bizarni paragraf o mržnji, nasilju, prđenju, čemu god.

Recite: koji će nam onda kurac taj zakon? Što će nam zakon kojega se nitko ne boji i kojega se nitko ne drži?

Kako nam je, primjerice, nezamislivo da horda od pet stotina ili tisuća ljudi opljačka sve banke u širem centru grada, ili masovno siluje sve žene na, štajaznam, utakmici ženske odbojkaške lige – kako to da nam je nezamislivo čak i da se par hiljada ljudi popiša na Trgu bana Jelačića, a kamoli, zašto ne, da upadne na Markov trg pa zaključa zgradu Sabora, zapali je i poubija sve zastupnike – a da Ministarstvo unutarnjih poslova i Državno odvjetništvo, začuđeni što ih se uopće to pita, objave kako nisu poduzete nikakve mjere niti je itko priveden?

Baš, naime, kao što postoje zakoni što sankcioniraju govor mržnje, u Republici Hrvatskoj – ne biste vjerovali – postoje i zakoni koji zabranjuju otuđivanje imovine, silovanje žena, ubojstva saborskih zastupnika ili pišanje na javnom mjestu, pa ipak se od svih tri stotine i osamdeset članaka Kaznenog zakona kao posve idiotski ignorira samo onaj koji zabranjuje govor mržnje i javno zazivanje Trećeg Reicha.

Što će nam onda, ponavljam, koji će nam kurac taj zakon?

Svakako, ne bismo bili prvi što su ukinuli kretenski neki paragraf koji umjesto policije, tužitelja i sudaca poštuju samo urednici bizarre-rubrika. U američkoj saveznoj državi Massachusetts svojedobno je ukinut zakon koji je svim muškarcima nalagao obavezno nošenje puške na nedjeljnu misu, u Nevadi paragraf koji je ljudima dopuštao vješanje onoga tko im ubije psa, dok je u Indiani, primjerice, povučen čak i glasoviti Pi-zakon, kojim je Ludolfov broj 3,1415926535897 razumno zaokružen na 4.

Zašto onda u Hrvatskoj, umjesto da se sramotimo pred svijetom, ne bismo konačno povukli besmisleni zakon koji sankcionira javne pozive na ubijanje nižih nacija i rasa?

Zašto, recimo, kad novinske komentare o fašizaciji Hrvatske ocjenjuje opasnim i protudržavnim, uvaženi zastupnik Mosta Ivan Kovačić – eto mu sjajne prilike za reforme u pravosuđu, uvođenje reda, rasterećenje policije i uštede u proračunu – ne predloži časnom domu ukidanje idiotskih zakona, nerijetko prenesenih iz SFRJ ili preuzetih iz EU-a, poput onih što zabranjuju javna veličanja nacističkih režima na nogometnim utakmicama?

Pa da ukinu i bizarne zakone o zabrani nacističkih obreda, i bizarni Ustav Republike Hrvatske s bizarnom preambulom o antifašizmu, i samu bizarnu Republiku Hrvatsku kao takvu.

Jer, shvatili ste, koji će nam kurac?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: