Milomir Kovačević, fotografija i etika

Tekst za monografiju ‘Pisma u slikama’


Milomira Kovačevića iz onih predratnih i ranih ratnih vremena vidim u jednome sarajevskom potkrovlju, u improviziranom fotografskom laboratoriju, usred stotina i tisuća negativa, među filmovima koji se suše kao čarape, zakačeni štipaljkom za štrik, kako tone u vonj razvijača, s onim svojim izvinjavajućim smiješkom, dok u jednom uglu prostorije, usred tog nereda koji bilježi našu tadašnju povijest i kroniku naših tada još mladih života, stoji ležaj, ili čak vreća za spavanje, po kojemu je nabacana Milomirova odjeća i uz nju ono malo njegovoga privatnog života.

U ratu sarajevski su se fotografi dijelili u dvije skupine: one koji su bili fotografi i prije rata i one koji su bili dovoljno hrabri da postanu fotografi u ratu. I jedni i drugi radili su za strance. A stranci su, naravno, dobro plaćali. Ruku na srce, imalo se u toj stvari što i naplatiti.

Jedini koji nikada nije radio ni za jednu stranu agenciju, ni za jedan strani list, bio je Milomir Kovačević. To je bio njegov princip.

Što je smisao tog principa?

Najprije to da je fotografija za njega samo fotografija, a ne sredstvo kojim bi se nastojalo stvoriti nešto što nije fotografija. Drugo, Milomiru Kovačeviću je u to vrijeme, kao i danas, bilo potrebno upravo onoliko novca koliko mu je potrebno da bude fotograf. Onoliko koliko je nužno da odjene i nahrani tijelo fotografa. Stranci su nudili bitno više od toga. Nudili su onoliko koliko je čovjeku potrebno da se sredi u životu i da jednoga dana prestane biti – fotograf. Milomiru Kovačeviću to jednostavno nije bio cilj. Zato nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu.

Ratna fotografija je zaseban žanr. Iza ugla, kod glavne sarajevske pošte, u ljeto 1992. fotografi su vrebali ljude koji su pretrčavali most, iščekujući kada će nekoga pogoditi snajper. To je u to vrijeme bila slika za naslovnice svih velikih svjetskih novina. Iako, vjerojatno, nikada nijedan urednik fotografije nije izgovorio da želi sliku čovjeka koji pada mrtav, pogođen u čelo, dok mu iz zatiljka prska mozak, takva je narudžba, makar i neizgovorena, upisana u sam žanr ratne fotografije. Premda je snimio najpotresnije slike sarajevskoga rata, na takvu narudžbu Milomir Kovačević nije htio pristati. I zato on nije radio za strane agencije u ratnome Sarajevu.

Zbog nečega, Sarajlije i petnaest godina nakon rata vjeruju kako imaju moralni kredit u odnosu na sve druge ljude na svijetu. Jedno kraće vrijeme u ratu i nakon rata, taj kredit ticao se moralnoga prava onih koji su bili u Sarajevu i ostali živi. Nakon toga je ta stvar nacionalizirana, pa se danas tiče vjere i nacije većine koja je rat preživjela, ali i onih koji uopće nisu bili u ratu, a pripadaju istoj vjeri i naciji. Sarajevsko stradanje, dakle, kao i stradanje Srebrenice, u tom je svjetonazoru, danas jedinom, moralno vlasništvo svih Bošnjaka, gdje god da su, i svih muslimana svijeta, koje god bili nacije. Tako to, kažem jest, a druga je stvar je li dobro što je tako.

Milomir Kovačević nikada se, riječju, slikom ili smiješkom, nije pozvao na svoje moralno pravo, niti na ono što je u Sarajevu izgubio. Nikoga nije optuživao, niti je od koga tražio da mu vrati ono što se vratiti ne može. On kao da u Sarajevu i nije rođen, kao da tamo nije bio i kao da je samo njegovo oko, oko genijalnog fotografa, snimilo sve te slike, beskrajnu kroniku jednoga grada koji više ne postoji, jer više ne postoji vrijeme u kojemu je takav grad bio moguć. “Pisma u slikama“ neka su vrsta vrlo sažete fotografove biografije, njegove priče o prekinutom životu jednoga Sarajeva i jedne protekle mladosti. “Pisma u slikama“ su, također, svjedočanstvo estetske i etičke vrline velikoga umjetnika. Milomir Kovačević od vas ništa ne traži, niti očekuje. On vam se smiješkom ispričava ako ste slučajno pomislili da on ima nekakvih prohtjeva.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: