Pod nogama kao sunce sja žuti jelov pod

Iz ‘Roda’, povodom 111. rođendana Olge Rejc



Najmlađe Karlovo dijete, moja Nona Olga, rođena je 1905. u Konjicu, gdje je otac kratko službovao kao šef stanice. Odrastala je u Dubrovniku, išla u pučku školu, pa u talijansku gimnaziju. Bilo joj je šesnaest kada je stari protjeran u Bosnu. Iz Dubrovnika je ponijela neke riječi i naglaske u svome govoru, te jedan sasvim mali ožiljak na potkoljenici; to se očešala o stijenu dok se kupala na Porporeli. Rana nije bila duboka, ali je morska sol tog ljeta 1916. ili 1917. razjedala i upisivala trag, koji će joj ostati za cijeli život, uspomenu, jedva centimetar široku, nalik srpu mladoga mjeseca, koju će ona rado pokazivati, spominjući svaki put koliko dugo taj ožiljak nosi i kako ga je stekla. Jednoga ratnog ljeta, u gladnom i pustom Dubrovniku, na Porporeli, dok je s prijateljicama skakala na glavu, a narod je bio izluđen i zabrinut vijestima koje su stizale s istočnih fronti i pismima vojnika koja već mjesecima nisu stizala…

Lipnja 1986, u sobi koševske bolnice, podigao sam plahtu i zavirio ispod: ožiljak je bio na svom mjestu. To me je smirilo. Ako je ožiljak još tu, dobro je sve. I bit će dobro sve. Još koji dan, a onda će na sve pasti mrak, i više neće biti ni ožiljka.

Olga je bila najpametnije, za književnost i za umjetnost najzainteresiranije Karlovo dijete. A čim vijek dođe svome kraju, moći ćemo da kažemo: i najnesretnije.

Nešto od njezine nesreće, u tragu, prenijelo se i do mene, i nastavilo živjeti, stvarati posljedice i žalosti, čineći me, već odavno, stogodišnjakom.

Čim je stigla u Bosnu, Olga se zaljubila. On je bio lijepi, kao čempres uspravni, mladi željezničar, koji se prije nekoliko mjeseci vratio iz talijanskoga zarobljeništva, u kojem je proveo skoro četiri godine, moj budući djed Franjo Rejc.

Je li je Franjo nabrzinu obeščastio ili je Olga, jedva sedamnaestogodišnjakinja, bludno sagriješila i zanijela, ili je sve to bila burna, ali čista ljubav, u kojoj će oboje doživotno sagorjeti, to danas ne znamo, jer su neki važni datumi u međuvremenu zagubljeni (netko ih je namjerno zagubio?), pa ne znamo što se kad dogodilo i koliko je mjeseci prošlo od Olgina i Franjinog vjenčanja do rođenje njihova prvorođenca, mog starijeg ujaka Mladena.

Znamo tek to da je Olgino obraćanje ocu bilo vrlo ceremonijalno i da smo svi strepili što će se dogoditi i kakva će izaći iz njegove sobe, u koju je ušla da mu kaže da se zaljubila i da joj se udaje za mladoga željezničara, Slovenca. Moja je strepnja, možda, bila najdublja, jer je od tog razgovora ovisilo hoću li se roditi.

Svašta je tu Karlu moglo zasmetati. Olga nije završila sedmi i osmi razred gimnazije, bila je malodobna, uzrasta u kojem se vjenčavaju Ciganke, u dobi u kojoj  se u svibanjske dane mlada kuja prvi put tjera, sasvim neprikladnoj za udaju Stublerovih kćeri. Osim toga, jedna mu je – Karla – ostala u Dubrovniku, nije htjela s njime u Bosnu, a druga bi se nakon nekoliko mjeseci na Orijentu već udavala. Slutio je, sigurno, stari da se okolo vucarala; njegovo najdraže i najdarovitije dijete. Tako je  divno svirala citru, taj žalobni, samački instrument, koji nosio sa sobom iz Bosovicza…

Dugo nije ništa govorio. Samo je bezizražajno gledao u nju, i na kraju rekao ono što i danas zvuči kao presuda, a ne kao očinski blagoslov.

– Dobro, tako si odlučila. Ali zapamti, povratka ti nema!

Živjeli su u tuđoj, unajmljenoj kući. Izdržavao ih je novcima sindikalne pomoći, skupljene od siromašnijih nego što je bio on, bio je ponižen i nije bilo izgleda da se tu išta promijeni. A onda se, iznenada, netko smilovao, ili su mu zaturili policijski dosje, pa je dobio posao na najvećem željezničkom čvorištu u Bosni, i na neko se vrijeme selio u Doboj. I što mu je onda preostalo, nego da Olgu tako pošalje da se uda za prvoga u kojeg se zagledala.

Da ju je odbio, Olga bi, možda, pobjegla za Franjom. Ili bi ispila esenciju, skočila s Jekovca, ubila se. Ali sigurno je jedno: u ona doba ona ne bi rađala nezakonito, izvanbračno dijete.

Da Karlo nije pustio svoju najmlađu kćer da sama odluči, možda bi mnoge buduće nesreće bile izbjegnute. A priča o Stublerima, ako bi ju netko ispričao, bila bi čista fikcija. Da se moja Nona tad ubila, ja tu priču ne bih pričao. I to bi mi, zapravo,  bio najveći gubitak, to što bi jedna važna priča, zajedno sa svim drugim pričama, ostala bez mene. Dobitak bi se, međutim, sastojao u tome što bih u tom slučaju ja bio  – priča. A nije moguće izmjeriti pa reći što je u ovom trenutku bolje: biti priča ili biti onaj koji priču priča.

Moj stariji ujak Mladen rođen je 1923. u Usori, maloj željezničkoj postaji blizu Doboja, gdje je Franjo Rejc bio šef stanice. Rodila ga je kod kuće, daleko od bolnice, u krvi i znoju lica svojega, usred teške i maglene, zelene i čađave Bosne, siromašne, neutješne i zapravo ružne. Barem kada ju se gleda očima jedne švapske kćeri, Dubrovkinje, koja je nekad davno, za posljednjih sretnih vremena, sablažnjavala zabrinuto građanstvo skokovima na glavu s Porporele.

Mladen je bio dijete ljubavi.

Ali to nije Olgi smetalo da se zaljubi i u nekoga usorskoga učitelja, čije ime nikada nismo doznali, iako o njemu maštamo već skoro devedeset godina. Je li bio Čeh, Poljak, Austrijanac, Hrvat, ili je – daj nam i njega Bože – bio kakav šarmantni Srbijanac, s brčićima ljubavnika iz nijemih holivudskih melodrama, kojega je u katoličku Usoru poslalo da obraća i popravlja sinove i kćeri manjega, prema braći nepovjerljivog, rimskoj šizmi sklonog jugoslavenskog plemena? Neki su toga Olginog prvog ljubavnika zamišljali s očajem i bijesom iznevjerene i napuštene djece, a ja sam o njemu mislio s milinom i dragošću, jer se moja Nona, još kao mlada majka, u njega zagledala, pa se, aman, prokurvala, za sve nas buduće, rođene i nerođene, koji za takve ljubavi nećemo imati srca.

Franjo je u to vrijeme mnogo putovao. Bio je službeno odsutan. Odlazio svojima u Tolmin. Pa u Sarajevo, u Direkciju željeznica. Učio je strane jezike, nabavljao knjige o pčelarstvu, čitao domoljubne slovenske novine, Aškerca i Prešerna, dopisivao se s rođacima, a je li za učitelja doznao, to ne znamo. Ili je tako da do njega nikada nije došla vijest o onome što su znali svi. Ili je znao, pa se pravio da ne zna. I jedno i drugo je moguće. A moguće je i to da se i on zagledao u kakvu lijepu učiteljicu. Ili u časnu sestru, u zeničkoj bolnici, koja mu je previjala bolni apsces u repnome dijelu kralježnice, boljku koja će se povremeno javljati i mučit će ga do kraja života.

Tri godine nakon Mladena rodio se Dragan. Bilo je to u Kaknju, gdje je Franjo Rejc dobio premještaj, i opet je bio šef stanice.

Kakanj je bila posljednja postaja na njihovome polaganom kretanju prema Sarajevu. Tu su ostali do sredine tridesetih, kada je Franjo prešao u Direkciju željeznica, gdje će uskoro prihvatiti svoje najviše namještenje: postat će konstruktor reda vožnje.

Kakanjske godine pamtit će se kao najljepše u polustoljetnome Olginom i Franjinom braku. U tome malom, rudarskom i industrijskom gradu, izgrađenom u austrougarska vremena, koji jedva da je i imao nekakvu, minijaturnu, orijentalnu čaršiju, živjeli su većinski muslimani, izmiješani s katoličkom manjinom, koju su činili starosjedioci sašli iz okolnih sela, a zapravo iz one najstarije, drevne kraljevske Bosne, i kuferaši sa svih strana nekadašnje francjozefovske monarhije. Inženjeri, majstori kovači, alatničari i bravari, željeznički i poštanski činovnici, poneki botaničar, zalutali nastavnik klavira, geolog i geometar, živjeli su u Kaknju i s nekom  neočekivanom lakoćom prihvaćali životne ritmove, pa i običaje, lokalnoga muslimanskog svijeta. Ti inovjerci su im, na neki čudan način, bili bliži od katoličkih gorštaka. Po naravi, bili su bliži gradu i građanskome načinu života, često su bili i boljega imovnog stanja, pa su im i kulturni i socijalni interesi bili nekako širi.

Nije poznato je li se i u Kaknju Olga zaljubljivala. Vjerojatno nije, tem je imala dvoje djece na leđima, tem je i društveni život bio intenzivniji nego u Usori, pa za takve intimne ispade nije bilo ni vremena. Išlo se na izlete po okolnim brdima, ili na rijeku Bosnu, obilazila se rejcovska familija – bilježim taj pridjev, koji smo duže od pola stoljeća koristili, da ga ne zaboravim – a nje je, rejcovske familije bilo po Kaknju, kao i po Zenici, toliko da smo u to vrijeme, početkom tridesetih, posljednji put imali iluziju da nas je mnogo i da smo jedna velika i razgranata obitelj, koja se bliskošću i brojnošću štiti od svakoga zla.

Olga je u Kaknju stekla jednu od najboljih, ako ne i najbolju, prijateljicu u životu. Za razliku od svih drugih njezinih prijateljica, dubrovačkih i sarajevskih, čija su imena odavno pozaboravljana, pa ih, lijepe i mlade, gledamo na slikama iz albuma, a da o njima ne znamo ništa, osim da su bile Nonine prijateljice, za razliku od sviju njih, Zehra je bila priprosta, nepismena žena.

Ustvari, nije bila ni najmanje priprosta, ali kako to nekome objasniti, a da povjeruje. Muž joj je, kao i većina Kakanjaca, radio u rudniku. Živjeli su u vrlo, vrlo skromnoj kući, koja je, ipak, imala jedno, sasvim neočekivano, obilježje komfora: umjesto poda od nabijene zemlje, kakav se viđao po domovima većine rudara i željezara, Zehra je imala pod od jelovih dasaka. Uvijek besprijekorno čist, blistao je i žutio se kao sunce. Kada već odavno nije bilo ni Zehre, ni Kaknja, a od života je samo joj ostalo da se umire, moja Nona govorila je da pod nogama nikada nije vidjela nešto čišće i sjajnije od tog Zehrinog poda. Da ima nekakvog raja i da i nju Bog, kao i većinu Stublera, nije kaznio ateizmom, Nonin bi raj bio popođen žutim jelovim daskama.

Zehra je vjerovala u Boga. U njezinom svijetu bi se pitanje o Božjemu postojanju činilo nemogućim i besmislenim, jer nikako ne može biti a da nema Boga. Čega onda ima, ako Njega nema. Postila je, molila se i činila sve ono što bi se očekivalo od jedne starovremene muslimanke. Ništa u njezinom životu nije bilo nalik onome kako je živjela Olga. Ali Zehra je, očito, razumjela sve, i ako je moja Nona ikada nekome iznijela svoju životnu muku, ako je ikada ikome rekla zašto se udala za Franju Rejca, onda je to bila Zehra. Njihovo prijateljstvo bit će doživotno i duboko, ali će njegov sadržaj ostati tajnom. Mogli smo, međutim, naslutiti što je ona vidjela u Zehri, i zašto je pamtila njezin blistavi žuti pod i do smrti o njemu sa čežnjom govorila, ali nismo u stanju ni zamisliti zašto je Zehri Olga bila toliko važna, zašto joj je ta gradska žena, po mnogo čemu strankinja, ostala najbolja prijateljica u životu? I kako je o njoj s Bogom razgovarala? U jedno sam siguran: o mojoj Noni, okruženoj bezvjernicima, u cijelome njezinom životu nitko s Bogom nije toliko razgovarao kao Zehra.

Karlo Stubler je iz Bosovicza, kao obiteljski dar i znak, ponio nešto što će nam duže potrajati od svih sjećanja, pa će se prenositi i kada više ne budemo znali ni svoj njemački jezik – migrenu. Od povremenih žestokih glavobolja, praćenih svjetlosnim i njušnim iritacijama, bolovat će većina njegove djece, i djeca njihove djece, a štublerovske ću migrene, istina manje žestoke, i sa starenjem sve rjeđe, naslijediti i sam.

Kada bi Franjo otišao na posao, a Olga je ostajala sama, sa svojom migrenom, i s dvojicom sinova, s to dvoje na trenutke nemoguće djece, ona bi se zatvarala u zamračenu sobu, a njih bi pustila da rade što hoće, samo neka ne ulaze.

– Neka i tanjure razbijaju, neću ih niti naružiti!

Znalo bi to potrajati i danima. Ležala je u mraku i tiho stenjala, ne sluteći, srećom, da su, skupa s tim migrenoznim danima, tjednima i mjesecima, to najljepše godine njezina života.

Kroz zatvorena vrata čulo se kako se braća svađaju.

– Kakanjac, Kakanjac! – govorio bi Mladen Draganu.

– A ti si Usranac, Usranac, Usranac…

Nona bi se tad nasmijala, pa bi ju migrena boljela još više.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: