Stihovi za pomirenje

(na spomen Milanu Milišiću, objavljeno u podgoričkoj Pobjedi, rujna 2003.)

Petog oktobra 1991. ubijen je u svojoj kući pjesnik Milan Milišić. Topovski hitac bio je ispaljen s mora i nasumce. U blizini pjesnikove kuće nije bilo vojnih objekata, osim ako se cijeli Dubrovnik nije smatrao vojnim objektom. Čovjek koji je pucao nikada neće saznati da je nekoga ubio, a vrlo je vjerojatno da za Milana nikada nije čuo, niti je pogledom okrznuo njegovo ime na kulturnoj stranici novina ili fotografiju na poleđini knjige u izlogu neke prijeratne beogradske, novosadske ili podgoričke knjižare. S razdaljine s koje je hitac ispaljen, njegov se učinak dao svesti na nevelik oblačić prašine koji je na trenutak zamutio sliku na obzoru. Ubojicu je najviše uznemirio sam trenutak ispaljenja, srce mu je otkucaj-dva brže zalupalo. Razlog tome može biti atavistički strah od prejakog zvuka ili uživanje u nečemu što se da usporediti s bacanjem petarde. Čovjek koji je Milana ubio danas se, ako je živ, najvjerojatnije ne sjeća trenutka ispaljivanja. Možda bi se i sjećao da je ispalio samo jednu granatu, ali kako ih je bilo više i kako se svake pojedinačne nije imao po čemu sjećati, oblačići prašine su naime slični, tako on ne pamti čas kada mu je srce jače zakucalo, a koji se dogodio malo prije trenutka u kojem je Milišićevo srce stalo.

Koji tjedan pred dvanaestogodišnjicu Milanove smrti Svetozar Marović izgovorio je riječi isprike. Uputio ih je Stjepanu Mesiću kao simboličnom predstavniku puka kojem se ispričava. Mesić mu je uzvratio. Sutradan se ovaj događaj našao na naslovnim stranicama novina u nekoliko država. Komentirali su ga i zapadni mediji, europski diplomati sa simpatijama gledaju na geste jedne i druge strane, politički komentatori i vladini dužnosnici u Hrvatskoj smatraju da će to približiti ovu zemlju Europskoj uniji… Međutim, mnogi su bijesno zgužvali novine, pljunuli u lice ekrane svojih televizora i uputili psovku- dvije, bilo Maroviću, bilo Mesiću. Ljudi ne žele ostati bez neprijatelja, a isprike i praštanja način su da ostaneš bez njih. Lako je ostati bez prijatelja, razvrgnu se i kumstva, razbrate se katkad rođena braća, ali je život bez neprijatelja nezamisliv. U takvom životu čovjek postaje krivac pred samim sobom. Najveće neprijatelje imaju ljudi koji su nepovratno upropastili vlastite živote. Valjda je slično i s narodima. Eto zato, bez obzira na ideološka opredjeljenja, između unesrećenih i unazađenih naroda nisu moguće stvarne isprike, ni iskrena praštanja.

Ali šta o Marovićevoj isprici misli Milišićev ubojica? Šta misli čovjek koji je ubio, a da to ni ne zna, čovjek koji je pucao, a da se toga ni ne sjeća? Odgovor nećemo dobiti jer je nemoguće do njega doći. Šteta. Bilo bi važno znati je li zgužvao novine i pljunuo u ekran ili je izgovorio neku ljudsku riječ, svejedno koju i svejedno kome, ali iz koje bi se vidjelo da smo korak dalje od smrti. Možda bi bilo dovoljno znati da je samo šutio i da nije gužvao novine i pljuvao ekran taj čovjek koji neće saznati da je ubojica, ali je sigurno saznao da se predstavnik njegove države ispričava za ubojstva. I to je jedan od mučnih paradoksa naše situacije: ubojice često ne znaju da su ubijali, ali svatko zna da je netko zbog ubijanja tražio oprost i svatko o tom činu ima nekakvo mišljenje.

No, vratimo se Milanu Milišiću. On je jedan u beskrajnoj koloni ubijenih, tek život među životima koji su jednako vrijedili i među kojima nema većih i manjih, premda su se oni koji su ih živjeli međusobno jako razlikovali. Bilo je među žrtvama dobrih ljudi i podlaca, glupih i pametnih, talentiranih i tokmaka, blesana i neostvarenih genija, dječice i staraca, ovakvih i onakvih, ali nije bilo života koji je vrijedniji od drugog. Nikad ga nije bilo. O Milanu govorimo jer je iza njega ostao svjetli trag umjetnosti i posla kojim se bavio. O njemu također govorimo jer je piscu koji vam ovo piše do tog čovjeka naročito stalo, jer ga je volio iako ga nije osobno poznavao, jer pamti dan i čas kad ga je stigla vijest o Milanovoj smrti… Sve ovo je vrijedno napominjati da netko ne posmisli kako je riječ o metaforama ili simbolima. Ili da, ne daj Bože, Milišića uzimamo kao stilsku figuru u priči o zločinima, isprikama i praštanju. Govorimo samo o njemu i njegovom ubojici, te o isprikama dvojice državnika- jedinih koji tu mogu biti nekakve metafore.

Rođen je 1941. u Dubrovniku, studirao je u Beogradu, živio u Engleskoj gdje je pobjegao pred služenjem vojnog roka, pisao je, prevodio i stradavao jer se mnogom glavonji nije svidjelo ono što Milan piše. Recimo, sročio je jednu proznu alegoriju iz koje su komunistički činovnici zaključili da govori o partizanskom zločinu na otočiću Daksi. Tamo su 1945. bez suda ubijani ljudi, Dubrovčani različitih vjera i nacija. Među njima je bio i Milišićev otac. Je li pjesnik svoj tekst posvetio njemu i je li mu na pameti bio zločin na Daksi, to nitko ne može i ne smije reći. Ne smije- zato što je nedopustivo literaturu tretirati na takav način. Međutim, komunistički činovnici nisu imali dileme oko toga da Milana treba goniti. Teško je povjerovati da su bili pogođeni jednom alegorijom ili da su u njoj vidjeli opasnost. Ne, gonili su sina zbog oca. Otac nije bio zločinac, ali tim više. Nevine žrtve teže padaju na savjest društva u ime kojeg su ubijene, te su i njihova djeca tim krivlja. Ne samo da im se nitko nikada neće ispričati, nego će ih još proganjati do kraja svijeta.

Milišić je bio veliki lirski pjesnik, sjajno se poigravao riječima i genijalno presvlačio u različite uloge. Mogao je biti dijete, mudrac, ljubavnik, šaman… Pritom je imao barem dva materinski prisna jezika, dvije govorne intonacije i dva ponešto različita verbalno-osjećajna sklopa. Jedan je, naravno, bio dubrovački, a drugi je bio beogradski. Pa iako je najtačnije govoriti o Milanu kao o dubrovačkom pjesniku, ne bi pogriješio ni onaj koji bi za njega rekao da je beogradski pjesnik. Međutim, koliko god se njegovo dubrovčanstvo isticalo svih njegovih posmrtnih godina, toliko se malo beogradska scena na Milišića poziva. Razlozi su jasni i jednostavni, bolni u svojoj banalnosti i uvredljivi i po pjesnika i po one koji ga vole. Naime, Milišić je svoju dubrovačku legitimaciju dobio jer je žrtva napada na taj grad pa se na njega mogu pozvati i dobri i manje dobri ljudi koji o strahoti i bezdušnosti tog napada govore, dok mu je beogradska legitimacija zatajena jer je neizbježna nelagoda sunarodnika i mogućih sugrađana njegovoga ubojice. Bez obzira na to jesu li ti ljudi dobri ili zli, šta misle o napadu na Dubrovnik i šta su mislili svih ovih godina, oni reagiraju drukčije nego što bi reagirali da je ubojica Milana Milišića nosio uniformu Hrvatske vojske. Jednako kao što bi, da je Milana ubio hrvatski ubojica, njegova dubrovačka i hrvatska percepcija bila potpuno različita. Najednom više ne bi bio važan, o njemu bi se šutjelo.

Strašno je, zapravo, u kojoj smo mjeri identificirani s ubojicama. Toliko da smo spremni sami sebe ucijeniti zločinima koje su počinili. Toliko smo identificirani da su nam ubojice često važnije od onih koje volimo. Razloga za to je naravno više, ali jedan od većih tiče se našeg odnosa prema isprici i praštanju. U privatnome životu koliko i u životu naših društava i naroda. Strah od života bez neprijatelja samo je jedna stavka identifikacije s vlastitim ubojicama. Druga se tiče činjenice da je za nas ispričati se otprilike isto kao i navuči ženske mrežaste čarape na svoje dlakave muške noge, zakačiti haltere i prošetati se tako po stubištu, pa napraviti krug oko nebodera… Nisu tu izuzeci ni Marović i Mesić. Zapravo, sam njihov čin nije pokazao da se bitno razlikuju od svojih naroda. Ispričali su se u ime država i imaginarnih lista državljana, ali tko zna bi li istu stvar učinili u vlastito ime? Recimo, bi li se ispričavali blagajnici na koju su se izderali u samoposluzi? Mislite da to u ovoj priči nije važno? Varate se! Da se zatekao na funkciji Svetozara Marovića dvanaest godina nakon zločina, vrlo je vjerojatno da bi se ispričao i ubojica Milana Milišića. U ime države, naravno.

Nakon Milanove smrti njegova je udovica Jelena Trpković sakupila i pripremila za objavljivanje zaostale rukopise. Bilo ih je neočekivano mnogo, toliko da je posmrtni Milišićev opus, ne samo kvantitetom nego i kvalitetom, skoro nadmašio ono što je pisac objavio za života. Među inim, tu se našla i jedna od najstrašnijih i najbolnijih njegovih pjesama. Naslovljena je kao Stihovi za pomirenje i nisam ju u stanju čitati bez suza. Stotinu puta da ju čitam, stotinu puta ću plakati. Teško mogu objasniti zašto je tako, ali umišljam, eh sanjam!, da je dobri Milan Milišić sa Stihovima za pomirenje pogodio onaj veličanstveni ideal pjesničkoga aktivizma i napisao nešto što će svijet učiniti boljim. Makar pomoću suza. Oko koje plače nije u stanju nišaniti. Nečiji život time je spašen.

Pa eto vam cijela pjesma, pročitajte je u miru duše i pošaljite je onom tko je petog oktobra tijelom ili dušom bio na brodu Jugoslavenske ratne mornarice ispred Dubrovnika:

Stihovi za pomirenje

Jedni su bili na jednoj strani
Drugi su bili na drugoj strani
Jedni su, zdvojni, dizali ruku do čela
Drugi su, u grču, upravljali ruke u nebo
Jedni su, u groznici, vikali
Drugi su samo izvršavali naređenja
Nije li vrijeme da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?

Jedni su poslije zurili u svoj potpis ne prepoznajući ga
Drugi su doznali da iz tuševa ne teče voda
Jednima su prsti otpadali od studeni
Drugi su skupljali prste i stavljali ih u džep
Jednima će se zauvijek činiti da su zamalo uspjeli
Drugi će sve pogaziti da budu u pravu
Na nama je samo da prignemo koljeno
Da kažemo stihove za pomirenje.

Jedni su molili, drugi su bili neumoljivi
Ruke na prsima, ruke sastavljene, na grlu
Jedni su jednu volju imali, i silu
Drugi su gazili, u kaci, vino srdnje i gnjeva
Jedni su napisali posljednju poruku
Drugi su je sakrili, nije pisalo ništa važno
Ima li snage da se prigne koljeno
Da se izgovore stihovi za pomirenje?

Jedni su imali razjapljena usta
Drugi su imali zlatne zube
Jedni su plakali jer su vrata bila zaključana
Drugi su nastojali zaboraviti viđene prizore
Jedni su ostali ležati otvorenih očiju,na leđima
Drugi ničice pali, što im oteše san-

Zar je tako teško prignuti koljeno
Izgovoriti stihove za pomirenje?

Jedni su nastojali prigušiti krikove
Drugi su sklanjali pogled ispred nepoznate djece
Jedni su se luđački smiješili s planovima u glavi
Drugi su opominjali da je hrana otrovana
Jedne je kazna dopala na početku
Druge je dočekala na kraju
Hoćemo li, konačno, prignuti koljeno
Hoćemo li izgovoriti stihove za pomirenje?

Jedni su govorili, da bi se što manje doznalo
Drugi još šute, slomljeni šutnjom
S ulice su dopirali zvukovi parade
I frcao mlad grašak uskršnjih zvona
Mame su kuhale između dva zločina
Muškarci su čekali da budu još jednom viđeni
Možemo li prignuti skrutnuto koljeno
I protisnuti stihove za pomirenje?

Jedni trče i trče niz beskrajni peron
Drugima ruže cvatu u tijelu
Jedni podižu klobuk i plotun odjekuje
Drugi spuštaju nož i gledaju krv u tanjuru
Jedni izdvajaju riječi kao kamenčiće iz leće
Drugi ih proždiru u nerazboritoj hitnji
Nama dostaje da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje.

Iskazi su svi od jada, i ludila
Krv se od njih uzburka, i bjesni, i udara, usred noći
Dok unutra krepavamo od šutnje, prepunjeni šutnjom
Kao fekalijama kontejner otetog aviona
Jedni proklinju druge, drugi negdanju pouzdanost
Jedni bi da se svete, drugi iscrpljuju nadu
Ima li boljeg časa da prignemo koljeno
Da izgovorimo stihove za pomirenje?

Jedni su potpisali sva ljudska djela
Drugi ne nalaze gdje bi se dalo mirno sklopiti oči
Jedni su znali da je drugo isto
Drugi da je tomu zauvijek kraj
Javlja se konačno ova gladna zora
Koja svjedoči da bi moglo biti drukčije:
Da ne budemo više jedni nego drugi
Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: