Zrinko Ogresta ili Kratki film o muci i uzaludnosti praštanja

Cijelo popodne i večer tvrdoglavo sam se, kao član festivalskog žirija, borio za jedan mali i skrajnuti, ni za kakve novce, i mimo službene nacionalne kinematografije, snimljeni film. Nisam smio odustati, iako je situacija, činilo se, bila bezizlazna, jer su se jedna nasuprot drugoj našle dvije tvrdo suprotstavljene strane, dva shvaćanja filmske i svake druge umjetnosti, a pomalo i života. Što se mene tiče, da ona druga strana nije popustila, i danas, godinu dana kasnije, mi bismo žirirali, jer naprosto nije bilo načina da popustim. Bilo je to lani, na beogradskom Festu, film se zvao “Isceljenje”, redatelj Ivan Jović. Tema filma: praštanje, kako je teško i bolno oprostiti, kako to dugo traje, i kako je duboko neizvjestan krajnji ishod.

Oprost je temeljna preokupacija kršćanstva i svih srodnih monoteističkih religija. Oprost je bit svakog morala. I amoralni bi da praštaju i da im bude oprošteno. Ali prašta se uglavnom i samo onima koji ni za što nisu krivi. Kao što se i od drugih očekuje da pređu preko tvoga nedjela, da ga ponište, oglase da se nije ni dogodilo, a ne da ti oproste ono što si doista učinio. Oprost je najrjeđa čovjekova reakcija na drugog čovjeka. Katkad se učini da nitko nikome nije ništa oprostio. Ili da su praštali samo sveci, pravednici, iznimni ljudi koji su svoj oprost redovito plaćali najvećom mogućom cijenom. Oni koji su znali oprostiti završavali su na lomači, koju bi im priređivala na oprost nespremna rulja. A katkad bi lomaču potpalili upravo oni kojima je opraštano.

Ni oko čega se tako i toliko ne laže kao oko oprosta. Gotovo svakodnevno priređujemo ceremonijale oprosta – i opraštamo nedužnima. To potiče državna politika (kakva god i čija god bila), takav je službeni narativ Crkve: oprostiti onome koji ništa nije kriv, pa mu se, zapravo, i ne bi smjelo opraštati. Takvi smo i u našim malim, intimnim životima: opraštamo nedužnima i tako hranimo vječni osjećaj moralne superiornosti. Rijetki ljudi, koji su doista spremni oprostiti, nikad se ne osjete moralno superiornim. Osjećaju se kao bijednici, rastrgani su u duši, rascijepljeni, šizofreni, slomljeni. Nije istina ni da kroz oprost dožive katarzu. Nema nagrade za one koji su oprostili, barem je na ovome svijetu nema. Iako sva naša ljudskost i civilizacija – gdje god civilizacije ima – na plećima su i duši onih koji su oprostili. Zato i nisam mogao odustati od “Isceljenja”. Ako već nisam od onih malobrojnih (ima li ih trideset i šest pravednika na cijelom svijetu?) koji su oprostili, ne mogu biti ni od onih koje nije briga.

Film “S one strane”, redatelja Zrinka Ogreste i scenarista Mate Matišića, nije film o oprostu, iako se gledatelju sve do pred kraj čini da jest. I sve do pred kraj on intenzivno osjeća da će priča loše završiti, da niz zbivanja vodi u propast. Lomača za glavnu junakinju – igra je Ksenija Marinković – rano je pripremljena. Ona će platiti vlastiti životni račun, ali i sve račune društvene zajednice koja joj je životom dopala. A onda se dogodi obrat, posve šokantan, najšokantniji obrat u hrvatskoj filmskoj i književnoj naraciji u tko zna kako dugom vremenu, koji ne samo da promijeni sudbinu glavne junakinje, nego mijenja temu i filozofsku i svjetonazorsku potku priče. Umjesto lijepe kršćanske bajke o oprostu – dosljedno ispripovijedane u Jovićevom “Isceljenju” – kakva bi bila sasvim u skladu i sa svjetonazorom Mate Matišića, kao i s onim čemu je Zrinko Ogresta sklon u svojim filmovima, pred očima nam se odvilo nešto strašno i beznadno, moralno uznemirujuće, emocionalno nepodnošljivo. “S one strane” je priča o potrebi za oprostom i o dubokoj uzaludnosti oprosta. Priča o tome da nema katarze za one koji su oprostili.

Iz filma u film Ogresta snima stilski sve radikalnije filmove. Onaj prošli, iz 2013, nazvan “Projekcije”, dramaturški je bio nekonvencionalniji, s ruba filmskog jezika, ali je, zapravo, bio manje radikalan od ovog. Kamera Branka Linte ostaje iza prozorskog stakla – to je Ogresta već koristio, iza zavjese, iza poluotvorenog prozora, negdje sa strane, kao da aktivno zaviruje u nečiji život, umjesto da bude ono nevidljivo i svevideće oko, kako to inače biva na filmu. Čak i u onom liftu, u sceni koja se u različitim trenucima ponavlja, kad okamenjena Ksenija Marinković stoji pred zrcalom, nema tog svevidećeg oka, nego se gledatelju čini da i sam odnekud proviruje u tuđi život. Nepozvan i neželjen.

Efekt svih tih stakala, zavjesa, prozorskih okvira je dvostruki: ono što gledamo nije naš život, nismo mi ti ljudi, ali istodobno, mi smo odgovorni jer se njihova nevolja zbiva pred našim očima, i to ne na filmu, nego u životu. Ogresta je, uz pomoć svojih glumaca, snimatelja i montažera, učinio sve da dokine iluziju filma. On surovo slika život, kao što su to činili njegovi poljski uzori Wajda, Kawalerovicz, Kieslowski – na koje će se rado pozvati u svojim intervjuima – tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina onoga stoljeća, dok je Poljska bila, subjektivno ili objektivno, pod sovjetskom komunističkom okupacijom. Njihova poetika potekla je iz otpora okupaciji, kao što je i brutalno slikanje života bilo suprotstavljeno ideološkoj slici svijeta, načelima i općenitostima uz pomoć kojih je komunizam atestezirao individualnu ljudsku bol. Čemu se danas Zrinko Ogresta suprotstavlja? Čemu danas život umjesto bajke? Na ova pitanja neka po izlasku iz kina odgovara kako tko želi.

Žena je bila udata za oficira JNA. Narodila mu je troje djece, a onda se zaratilo. Bili su u Sisku, on je bio Srbin. Ona je s djecom ostala na jednoj strani, on je odabrao drugu. Između njih je povijest prosjekla sutjesku, koju više nitko neće preći. Stariji sin se ubio. Ili su ga, možda, ubili? Mlađe dvoje odrasli su u preziru prema ocu, očevoj strani u ratu, ali i očevom narodu. Odrasli su u preziru prema polovini sebe. Otac je u ratu zapovijedao jedinicom koja je počinila ratni zločin. Osuđen je u Haagu. Filmska priča započinje po odsluženju zatvorske kazne.

Kako je biti žena srpskoga ratnog zločinca i živjeti u Hrvatskoj? To je zanimljivo pitanje. Sigurno ima onih koji bi joj oprostili. Ali što bi se to imalo za oprostiti nekome čije je jedino zlo to što se jednom davno zagledao i zaljubio u nekog tko će kasnije postati ratni zločinac? Iz perspektive moralnih načela odgovor je jednostavan i nedvosmislen: ništa, jer ona niti je učinila kakvo zlo, niti je zlu pasivno asistirala. Iz perspektive naših života: sve, i to sve je tako veliko i snažno da ženi srpskoga ratnog zločinca nikada neće biti oprošteno. Između kršćanskih načela i života kršćanina još jedna je sutjeska, još jedan klanac, i nitko ga ne bi u vlastitom srcu zatrpao, već i zato što bi time ugrozio vlastitu sigurnost u društvu, kao i osjećaj moralne superiornosti.

A onda se jedne noći on iz Beograda javi ženi koju je zbog duga prema otadžbini napustio prije dvadeset i pet godina. Započinje niz noćnih telefonskih razgovora, koji gledatelja opčini na način bajke. On bi, gledatelj, tako rado da mu ona oprosti, i da zajedno žive sve dok ih smrt ne rastavi… Kao da ih već davno nije rastavila.

U jednom trenutku netko joj zvoni na vratima. Susjed je to, iz vremena dok su živjeli u Sisku. Došao je s jednim svojim suseljaninom: znate, mi smo zapravo iz Bosanske Posavine! Imaju jednu molbu. Čuli su, naime, da je njen muž pušten iz Haaga. Njegova jedinica ubila je i spalila to selo, pa bi on sigurno mogao znati gdje su pokopani mrtvi. Ništa drugo oni ne traže, samo da sahrane svoje mrtve. Pa ako on može pomoći, neka pomogle… Dobri su i pristojni. Ničim je ne ponižavaju, ali zapravo traže nemoguću stvar. Kasnije ćemo shvatiti zašto je nemoguća. Ali sad shvaćamo kako je njihova muka zajednička: muka te žene i dvojice muškaraca koji bi sahranjivali svoje mrtve. I toliko je isprepletena da jedni drugima ne mogu pomoći.

Što se na kraju, zapravo, dogodi? U kojem se trenutku prelomi ovaj film i što to može biti strašnije od ovoga? Na ovo se ne smije odgovarati, jer je gledatelj ucijenjen onim što je vidio, pa ne smije onome koji nije vidio ispričati priču. Isto kao što u prethodnoj epizodi kao član žirija nije smio odustati od nagrade za film o oprostu.

Zrinko Ogresta ovim je filmom učinio veliku i važnu stvar. Napravio je umjetničko djelo vrijedno poštovanja. I učinio je još nešto: izrekao je koliko je uzaludno praštati. I kako se čovjek od prljavog prozorskog stakla razlikuje samo po tome što je čovjekovo da oprosti. Sve drugo je neljudski. Po svemu drugom smo neljudi.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: