Better Call Saul: Dar varalice

Talent je čovjeku sudbina, ali nitko ne bira s kakvim će se talentom roditi. Jimmy McGill imao je tu nevolju da se rodio s briljantnim talentom sitnog lopova i prevaranta. Nije mu bilo ravnog kada je u zaturenoj provincijskoj krčmi trebalo izvarati kakvu naivčinu. Ali što da se radi kada je cjelokupna društvena zajednica organizirana, uglavnom, samo zato da se onemoguće, pohvataju i unište sitni lopovi i prevaranti. Policija i sudovi na tim nevoljnicima potvrđuju razlog svoga postojanja – budući da ne smiju dirati u one koji imaju talent velikih lopova i prevaranata – a i građani su takvi čudni da im je nekako milije završiti u konclogoru ili stradati od radijacije iz neispravne električne centrale, nego da postanu prevareni vlasnici lažnog rolexa.

Čovjek s darom sitnog lopova i prevaranta ima samo jedan legalan izbor u životu: da postane odvjetnik. Sve drugo je nesreća i patnja, zatvori, pritvori, remetinci i uskoci. Jimmy McGill dopao je zatvora, odakle ga je spašavao brat, slavan i cijenjen odvjetnik, ali ne od onih s darom sitnog prevaranta, nego od onih koji napamet znaju sve zakone i sve sudske presedane, i kojima su u glavi i srcu pojmovi osjećajnosti, pravednosti i morala zamijenjeni i nadomješteni jednim i jedinim, pojmom pisanog prava. Od takvog, pak, talenta nastaju veliki i neustrašivi odvjetnici, ali i veliki zločinci, tužitelji u Staljinovoj Rusiji, suci prijekih pokretnih sudova u NDH. Ili, kao u slučaju Jimmyjevog brata, bezosjećajni ljudi, kojima je pravo iznad ljudskosti.

Nakon što ga je brat izvukao iz zatvora, Jimmy postaje kurir u velikoj odvjetničkoj tvrtki, i upisuje dopisni studij prava u nekoj američkoj sveučilišnoj vukojebini. To je bit obrazovnog sustava u liberalnom kapitalizmu: za isto zanimanje postoje ovakvi i onakvi fakulteti. Jimmy je završio najgori od najgorih, položio stručni ispit, i postao advokat. I tu priča počinje.

Jimmy McGill je ustvari Saul Goodman, iz serije “Breaking Bad”, ali u prvoj sezoni “Better Call Saul” još uvijek nije promijenio ime. Slutimo, međutim, zašto će ga promijeniti. Ima to veze s njegovim strašnim bratom. Ili brat i nije strašan? Neurotičan i fobičan – sam si je postavio dijagnozu: vjeruje da je hipersenzibilan i da ga bole električna zračenja, pa ne podnosi da su mu u blizini mobiteli, satovi na baterije i ini gadžeti, a u kući, iz koje više ne izlazi, nema struje – taj brat je, možda, živi uzor advokatske profesije. Ali što znači biti profesionalni uzor? Je li to nužno nešto pozitivno?

Serija “Better Call Saul”, čije je prikazivanje započelo 8. veljače 2015, na američkoj AMC televiziji, kronološki prethodi seriji “Breaking Bad”. Smatrajući da lik mafijaškog odvjetnika Saula Goodmana ima ozbiljan narativni potencijal, autori priče Vince Gilligan i Peter Gould naumili su ispripovijedati što je bilo prije. Sama naracija je, sudeći po deset epizoda prve sezone, konvencionalnija nego u “Breaking Bad”, manje anarhoidna u zamisli, manje etički problematična, i neusporedivo manje mračna. Nema tu bolesnika od neizlječive bolesti, svakodnevnih bračnih laži i invalidne djece kojoj bi smrtno bolesni očevi trebali osigurati život. Ali uza sve to, “Better Call Saul” luđa je, uzbudljivija i još bolja televizijska priča (to tvrdi gledatelj koji je pobožno očaran s “Breaking Bad”). Konstrukcijska pretjerivanja i ekstremne karakterizacije likova iz prethodne serije, zamjenjuje filigranski rad na epizodama unutar epizoda, na sitnim gegovima, naizgled običnim situacijama iz životne svakodnevice. Atmosferom “Better Call Saul” podsjeća na veliki romančić Johna Steinbecka “Tortilla Flat”, a ni asocijacija na Alana Forda nije daleko. Ili je, možda, ovom gledatelju “Better Call Saul” legao na ono mjesto u sentimentalnom doživljaju svijeta na kojem mu je u petnaestoj-šesnaestoj bio Alan Ford. (Ono što je sigurno jest da autori serije nikada nisu čuli za talijanski strip, koji je u Jugoslaviji postao slavan, uveliko prijevodom Nenada Brixija, tog najvećeg propagatora hrvatskog jezika u povijesti nešto šire postavljene popularne kulture.)

Autori serije se, kao i u onoj prethodno snimljenoj, svo vrijeme poigravaju različitim vremenskim tokovima i flešbekovima (bljescima prošlog), i opet zavrte gledatelja da ne zna što se kad dogodilo, ali ga u pravom trenutku vrate u pravo vrijeme. “Better Call Saul” povremena je parodija američkoga advokatskog filma, ili općenito – mjesta advokata u američkoj kulturi, ali kako to biva s parodijama, i jedna od autentičnijih pripovijesti o advokaturi u suvremenom, ne samo američkom svijetu. Nakon što upozna Jimmyja McGilla – gledajući ga pritom očima nekoga tko već poznaje Saula Goodmana – čovjek ne može a da malo drukčije ne doživljava i neke stvarne likove s hrvatske odvjetničke scene, koje, recimo, viđa po fotogalerijama sa sprovoda uglednijih hrvatskih razbojnika. Moraju mu biti makar na čas simpatični i dragi, jer onako ufitiljeni i rastuženi, sa zatamljenim, žalujućim naočalama, podsjećaju na Jimmyja alias Saula.

Malo što zna biti tako zabavno u razdešenoj i uneređenoj zajednici kao odvjetnički kodeks i njegova primjena. Sam po sebi odvjetnički kodeks podsjeća na pravila ponašanja nekoga viktorijanskoga džentlmenskog udruženja, recimo ona stavka kojom se sankcionira – samoreklamerstvo. Advokatskom samoreklamerstvu posvećene su neke od najurnebesnijih epizoda “Better Call Saul”. Ali ne, ništa tu ne podsjeća na hrvatsku zbilju: kao i “Breaking Bad”, i ovo je na takav način stilizirana priča da se stvarnost – bilo koja i čija – nikada ne zrcali u naraciji. Posljedica je da će nas, možda, epizode iz zbilje podsjećati na ovu sjajnu fikciju, nikad obrnuto.

Better Call Saul u prvoj sezoni su iznijela dvojica sjajnih glumaca: Bob Odenkirk, koji igra Jimmyja, i Jonathan Banks u ulozi Mikea Ehrmantrauta, bivšeg policajca, čuvara parkirališta i povremenog zaštitara, kojeg se sjećamo iz budućnosti u “Breaking Badu” kao visokoprofesionalnog kriminalca, ubojice i požrtvovnog djeda svojoj unuci. Obojica su manje frekventni filmski glumci, Banks je već jedan od holivudskih veterana, koji su velike karijere stvarali tek na televiziji. Osim što je glumac, Odenkirk je i povremeni scenarist, redatelj, filmski producent, vrlo darovit pučki komičar, rođen u nekakvoj nedođiji u Illinoisu, u disfunkcionalnoj obitelji (je li izvan crkvenih propovijedi itko ikad i vidio funkcionalnu ili funkcionirajuću obitelj?) oca irskog alkoholičara i majke njemačke katolkinje. Ako je to dopušteno primijetiti: njegovo umjetničko stasavanje i školovanje pomalo nalikuje na profesionalnu i životnu edukaciju Jimmyja McGilla.

U “Better Call Saul” dodatno je naglašena jedna od važnijih karakteristika serije “Breaking Bad”: iza svake dramske ili životne ludorije, iza svakog gega i svakog čuda koje je moguće samo u bajci i na dobroj staroj televiziji, iza glumačke i scenarističke ludosti, iza mudre komedije koju smiješnom čini tragedija što ju kao sjena prati, iza svega što se čini vrlo artificijelnim i stiliziranim, stoji vrlo duboka i do kraja proživljena ljudska priča, ali i priča o društvenoj zajednici. Nema u tome onoga ispraznog eskapizma, koji je uništio i obesmislio holivudski film. Nema tu nikakvog eskapizma. Riječ je o društvenom angažmanu u najtradicionalnijem smislu riječi, kakav je u američku suvremenu kulturu donosio upravo John Steinbeck.

Ni u jednom trenutku, u svih deset epizoda, ovoj se priči ne dogodi pad. Nema u njoj manirističke rutine – kakve je znalo biti u “Breaking Badu” – nema ponavljanja i obaveznih figura, ničega od televizijske trakavice. Lakoća i uvjerljivost kojom je donesena pred naše oči, i sa scenarističke i s autorske strane, jednako djeluju od počeka do kraja. “Better Call Saul” je poput serija iz naših televizijskih djetinjstva. Usijeca se u naše već stare i mnogim čudesima potrošene pameti i duše, kao da smo opet djeca i u stanju smo svome junaku sve povjerovati. To je kada se junak rodi s talentom sitnog lopova i prevaranta.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: