Herceg-Bosna do Zagreba

Zvao ja nekidan u dva iza ponoći Kožu da mu ispričam ratnu anegdotu iz Livna.

Imam ja taj običaj, zovnem u gluho doba noći iz kafane da mu ispričam tako neku budalastu ratnu anegdotu iz livanjskog kraja. 

Elem, onih dana kad je proglašena nezavisna i suverena Republika Hrvatska, taj su historijski događaj pijanim slavljem dočekali svi Hrvati osim onih službeno najvećih: bosanskohercegovačkih. Više od stotinu godina, još od turskih vremena, Hrvati iz Bosne i Hercegovine živjeli su, naime, u istoj državi sa svojom braćom iz matice - pod istom su zastavom bili i u Kajzerovoj Austriji, i u Poglavnikovoj NDH, i u Karađorđevićevoj i u Titovoj Jugoslaviji – da bi se, eto, gorkom ironijom povijesti, mrka državna granica među njima ispriječila tek kad su konačno dočekali legalnu i legitimnu, međunarodno priznatu hrvatsku nacionalnu državu.

Razumljiv je stoga bio gnjev Hrvata u Bosni i Hercegovini, koje je huda slavna povijest ostavila s druge strane graničnih rampi. Nisu oni, međutim, od onih što kukaju, već su zavrnuli rukave i riješili da tu historijsku stvar malo isprave. Putnici što bi ih cesta put Bosne nanijela preko Kamenskog svjedočili su tako te zime neobičnom geostrateškom fenomenu: širenju Republike Hrvatske.

Ispostavit će se kasnije kako je čovjek iz prve kuće iza graničnog prijelaza u Kamenskom – a granični prijelazi između Hrvatske i BiH tih su dana, shvatit ćete, bili prilično kolokvijalni – nepomiren s hudom historijskom sudbom koja ga je svega nekoliko metara od table s oznakom “Republika Hrvatska” ostavila u bosanskohercegovačkoj tuđini, jednog jutra tablu jednostavno iščupao i pomaknuo nekoliko desetaka metara, taman do kraja svoje tarabe.

Ispravno je računao ponosni Hrvat da to nitko neće primijetiti - šta je slavnoj stoljetnoj historijskoj sudbi pedeset metara? – ali nije ispravno računao da će to umjesto slavne povijesti primijetiti susjed, koji se sada, jednako kao on jutros, hudom historijskom sudbom u bosanskohercegovačkoj tuđini zatekao svega nekoliko metara od table s oznakom “Republika Hrvatska”. Pa je tablu – tko bi mu zamjerio? – pomakao još pedesetak metara, taman da mu u Hrvatsku uđu i punica i njene kokoši.

Da skratim, već do proljeća tabla s graničnog prijelaza Kamensko stigla je do Podgradine i Vržerala, proširila se mlada hrvatska država petnaest kilometara duboko u bosanskohercegovački teritorij, zauzela Kamešnicu i Buško jezero, pa stigla nadomak Livna bez ijednog jedinog vojnika i ispaljenog metka: samo, hm, diplomatskim naporima tamošnjih vrijednih Hrvata. I tko zna dokle bi tako “Republika Hrvatska” stigla – bogami bi je Šime Đodan zabio na Romaniji - da nije u to počeo rat.
Vazda, eto, Hrvatska u ratu najebe. Sve što osvoji u miru, izgubi u ratu.

Što je kasnije bilo s čuvenom tablom iz Kamenskog, historiji nije poznato. Ne bih se ja, recimo, čudio da je neki poduzetni stočar s Cincara iskoristio za vrata obora za svoje ovce: nije li joj to, najzad, primarna funkcija? Što se mene pak tiče, ja sam je se sjetio nekidan, kad se u Zagrebu nadigao lijep, mali seoski skandal oko zastave Herceg-Bosne, što se toga jutra iznenada našla na jarbolu pred sjedištem hrvatskog Ministarstva branitelja u Savskoj ulici.

Šta, eto, u Zagrebu, pred jednom službenom državnom institucijom - pače Vladinim ministarstvom, pače samim Ministarstvom branitelja - uz službene zastave Republike Hrvatske i Europske unije radi zastava jedne nepriznate ratne paradržave? – pitali su se gnjevni građani Hrvatske. Pitali se tako Hrvati, pa se pitao i ja. Pa se sjetio.
Jebeš mi sve, pomislio sam, ovo je netko tamo oko Imotskog, iz posljednje kuće u Vinjanima Donjim, tik uz granični prijelaz u Gorici, nepomiren s hudom historijskom sudbom koja ga je svega nekoliko metara od Herceg-Bosne ostavila u tuđinskoj Europskoj uniji, hercegbosansku trobojku s Gorice – kakve tamo oko Gruda vise na svakom kablu i dalekovodu - jednostavno skinuo i objesio nekoliko desetaka metara bliže, taman do kraja svoje tarabe.

Ispravno je računao ponosni imotski Hrvat da to nitko neće primijetiti - šta je slavnoj stoljetnoj historijskoj sudbi pedeset metara? – ali nije ispravno računao da će to umjesto slavne povijesti primijetiti susjedova punica, koja se sada, jednako kao on jutros, hudom historijskom sudbom u pustoj europskoj tuđini zatekla svega nekoliko metara od zastave Herceg-Bosne. Zet je onda skinuo zastavu i pomakao je pedesetak metara bliže Imotskom, i - da skratim - već do proljeća herceg-bosanska zastava s Gorice kraj Gruda stigla je do Zagreba.

Vazda, eto, Hrvatska najebe. Sve što Herceg-Bosna izgubi u ratu, osvoji u miru.
Proširila se tako Hrvatska zajednica Herceg-Bosna četiri stotine kilometara u teritorij Europske unije, osvojilo Hrvatsko vijeće obrane Dalmaciju, Liku i Baniju, pa ušlo u središte Zagreba bez ijednog jedinog vojnika i ispaljenog metka: samo, hm, diplomatskim naporima tamošnjih vrijednih branitelja.

Ispostavit će se kasnije, naime, da su zastavu na jarbol stavili branitelji što su toga dana pred Ministarstvom demontirali onaj slavni šator, u kojemu su pet stotina pedeset pet dana demonstrirali protiv bivše vlasti. Nepomireni valjda s hudom historijskom sudbom koja ih je dvadeset godina nakon rata ostavila u tuđinskoj Europskoj uniji, razdvojene od svoje braće u Herceg-Bosni.

Jer šta? Više od stotinu godina, još od turskih vremena, hrvatski su Hrvati sa svojom herceg-bosanskom hrvatskom braćom živjeli pod istom zastavom samo kad su bili u kakvoj višenacionalnoj zajednici – u Kajzerovoj Austriji, Pavelićevoj NDH, Karađorđevićevoj ili Titovoj Jugoslaviji – sasvim razumno na koncu zaključivši kako im opet valja u neku višenacionalnu zajednicu. Pa veselo ušli u Europsku uniju.

Vazda, shvatili ste, Hrvatska najebe.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: