Srcem za Srpsku, čime za Kursk?

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da pita nešto. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, ili da pita tako neku budalaštinu.

Ako je, veli, Milorad Dodik prošle subote u Banjoj Luci organizirao protuopozicijski miting pod sloganom “Srcem za Srpsku”, kojim će točno dijelovima tijela braniti rodne Laktaše? Sva je sreća, eto, za sudbinu svijeta ispala da se taj marketinški genij nije rodio sedamdesetak godina ranije i istočnije, pa da, recimo, pred njemačku ofanzivu na istočnom frontu i odlučujuću bitku za Kursk, umjesto tate Staljina i njegovih agitpropovaca on smišlja propagandne slogane za dizanje morala Crvenoj armiji.

Ako je “Srcem za Srpsku”, sam bog zna čime bi bio za Kursk.

Sva je sreća, rekoh, na kraju ispala da je Josif Visarionovič Dodik na svijet ipak nekako došao sedamdesetak godina kasnije i zapadnije, pa umjesto “k… oječime za Kursk” svoje divizije prošle subote poveo “srcem za Srpsku”.

Bitka za Kursk, naime, zapamćena je kao najveća tenkovska bitka u historiji, dok će bitku za Srpsk ljetopisi pamtiti kao najveću autobusnu bitku svih vremena: stotinu autobusa iz svih krajeva Republike Kurske, pardon Srpske, sa pet hiljada pješadinaca udružene opozicije pod vodstvom Saveza za promjene, naoružanih “letvama za fajta” – kako je štapove za transparente upisao onaj revni policajac u Bijeljini – te je kišne majske subote točno u podne udarilo na stotinu pedeset autobusa sa sedam i pol hiljada golorukih i golosrcih pješadinaca Dodikove vladajuće koalicije, naoružanih samo pjesmom na usnama i srcem za Kursku. Pardon, kurcem za Srpsku. Srcem za kurac. Srpskom za srce. Srcem za Srpsku. Ili čime već za što, ne zna više ni Dodik.

A kakva je to bitka bila!

Najprije se oko jedan sat poslijepodne na mitingu vladajuće koalicije na Trgu Krajine okupljenima obratio lično Dodikov džoker Darko Mladić, sin haškog uznika, nekadašnjeg komandanta Vojske RS i ratnog zločinca đenerala Ratka Mladića.

“Došao je trenutak da se brani Republika Srpska”, pozvalo je sunce tatino na obranu otadžbine, obrativši se potom i srpskom premijeru Aleksandru Vučiću, što je danima pred miting prestravljen čitao izvještaje svojih obavještajnih službi, pa siromah umirao od zebnje da će u Banjoj Luci pasti krv. “Svi koji su danas došli ovdje, ali i oni koji nas sa zebnjom prate, mogu da budu spokojni, jer je sačuvana sloboda i mir”, utješio je Mladićev mladić mladog vuka Vučića, pa poručio: “Ne smiju se dozvoliti podjele među Srbima, neće udariti brat na brata!”

Neće možda brat na brata, ali hoće kćerka na sina: tek što je završio govor Darka Mladića na Trgu Krajine, nekoliko ulica dalje, na Trgu Mladena Stojanovića, demonstrantima okupljenim na protestnom mitingu opozicijskog Saveza za promjene obratio se lično džoker Dragana Čavića – više u stvari džokerica – potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske Sonja Karadžić-Jovičević, kćerka haškog uznika, nekadašnjeg predsjednika Srpske i ratnog zločinca Radovana Karadžića.

“Ponosni moj narode Republike Srpske, dopustite mi da vam prenesem poruku onoga ko vas je uvijek očinski savjetovao, i bio uz vas. Ne donosim vam danas nikakva pisma iz Haaga, prenosim vam samo bratske pozdrave i jedan očinski savjet”, pozvalo je sunce tatino vascelo srpsktvo da počuje mudre riječi oca Otadžbine, šamana Davida Dabića: “Do jučer se niste imali čega stidjeti, nemojte ni danas uraditi ništa čega ćete se stidjeti sutra! Imamo zašto da se borimo i kome ovo da ostavimo, samo nam, narode, daj šansu da dođemo na ona mjesta i položaje da možemo da pomognemo svima koji su pomogli nama!”

Ima Sonja Karadžić, jašta nego ima, zašto da se bori i kome ovo da ostavi, kao što je imao zašto da se bori i kome to da ostavi i njen otac. I kao što je zašto da se bori i kome to da ostavi imao i otac Darka Mladića.

Udarila tako te kišne majske subote točno u podne srpska kćerka na srpskoga sina, udarilo pleme na sjeme, pa se Vučićev bratoubilački rat pretvorio u ratoljubilački. Nema straha za Republiku Srpsku dok joj se građanski ratovi vode između Mladićevih i Karadžićevih: tko god da pobijedi, bit će to - shvatili ste - “kurcem za Srpsku”. Veličanstvena bitka za Srpsk, najveća autobusna bitka u historiji, sa stotinu autobusa Saveza za promjene naoružanog samo “letvom za Srpsku” i očinskim savjetom na usnama, protiv stotinu pedeset autobusa Dodikove vladajuće koalicije naoružane samo “srcem za Srpsku” i pjesmom na usnama, tako je, na koncu – očinskim savjetom i očinskom pjesmom – i završila.

Izašavši naposljetku i sam na pozornicu na Trgu Krajine, Milorad je Dodik - nakon što mu je Osnovni sud u Banjoj Luci ono prije koji mjesec dodijelio šest hiljada maraka na ime psihičkih boli zbog tvrdnje predsjednika SDS-a Mladena Bosića o “krađi miliona” - i javno demonstrirao svoje psihičke probleme. “Ovo je moja kuća”, zapjevao je na kraju vidno rastrojeni predsjednik vidno rastrojene Republike Srpske, i to je bio završeni savršetak bitke. Pardon, savršeni završetak, vidite kako Srpsk i Kursk ispizde čovjeka.

Bolju i prikladniju pjesmu, naime, ne bi Dodiku ni državni tužilac zapjevao: “Pred jednu sam kuću stao, skrio se pa zaplakao, da me ne vide – da mi ne ide.” Onda u refrenu, “Skitnice, čekajte me, ja nemam gdje”, pa na kraju, proročanski: “Nek’ vode me na sud, nek’ kažu da sam lud.”

Milorad Dodik, sad je već to prilično očito, na sudu će se braniti psihičkim problemima i neuračunljivošću. Svoj savjet advokatima već je poslao, s bine na Trgu Krajine: “Nek’ kažu da sam lud.”

Lako je, naime, Radovanu Karadžiću dijeliti očinske savjete iz tople sobice u Haagu. “Imamo zašto da se borimo.” Imamo, ali čime? “Su čim ćemo pred Miloša?” Srcem za Srpsku?!

Kako kaže stara kurska poslovica: lako je tuđim srcem gloginje mlatiti.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: