Carriemarko u epizodi: Izbori u Ulici brijestova


Nije ta stvar neuobičajena, nije nezabilježeno u historiji da se autokratske diktature, vojne hunte i korumpirane mafije na vlasti tako panično boje izbora.

Da dovijaju sve zamislive i nezamislive načine ne bi li ih izbjegli, pa im se svaka, i najblesavija ideja, čini bolja od one da o sastavu parlamenta potpuno slobodno i bez ikakve kontrole odlučuje priprost, neuk i nekompetentan narod na onim, kako se zovu, izborima.

Nije to, rekoh, ništa novo: samo posljednjih dana i mjeseci, recimo - otkako dakle traje bizarna kriza vlasti u Hrvatskoj – opći, lokalni ili predsjednički izbori odgađani su ili otkazivani i u Nigeriji, Burundiju, Beninu, Centralnoafričkoj Republici, Zanzibaru, Libanonu, Pakistanu i Haitiju, pa čak i u samoproglašenoj Narodnoj Republici Donjeck.

Događalo se već, eto, da se vlast boji izbora, događa se to i danas - i to redom, upalo je i vama u oči, u zemljama s raskošno bogatom demokratskom tradicijom – ali to kako se izbora boje Tomislav Karamarko i HDZ, još nije zapisano u povijesti parlamentarne demokracije. Ukoliko, jasno, parlamentarnu demokraciju shvatimo dovoljno široko da u nju stane hrvatski politički sustav, u kojemu od proglašenja rezultata izbora do sastavljanja Vlade prosječni zastupnik osam puta promijeni političku agendu.

U svih dvadeset sedam godina, koliko postoji, ničega se HDZ nije bojao kao što se sad boji prijevremenih izbora. Opire se slavna Domoljubna koalicija svakoj primisli na prijevremene izbore, izmišljaju najgluplje blefove da ih izbjegnu, pa su tako u očaju bubnuli i da u Saboru imaju potrebnih sedamdeset šest ruku za novu, presloženu vladu. Po prilici kao mala djeca kad moraju kod zubara, pa se izmotavaju, muljaju i provaljuju nepojamne budalaštine.

- Imaš sedamdeset šest?

- Aha.

- Baš sedamdeset šest?

- Majkemi - odgovori Karamarko vireći ispod dekice.

- Dragi Tomice, ne postoji temperatura od sedamdeset šest. Ti si već veliki dečko, diži se i idemo.

Kukaju tako i leleče ljuti hadezeovski muževi, kriče, kmeče, ječe i jauču, krive se i krevelje, otimaju, prenemažu, batrgaju i bacaju po podu, pa cmizdre kako Hrvatska ne bi trebala, niti zapravo uopće smjela na nove izbore, izmišljajući pri tom i izgovarajući potpuno iste rečenice kao mamlazi u čekaonici dječjeg dispanzera.

- Uostalom, to je nepotrebni trošak i luksuz koji mi sebi ne možemo priuštiti – očajnički tako poteže razmažena karamarčad posljednji argument, bez kapi krvi u prestravljenu licu.

- Kao prvo, to je obična plomba – odgovori onda već lijepo iznervirani otac – kao drugo troškove pokriva HZZO, a kao treće imaš dvadeset sedam godina kako te nije sram konju jedan da bi li konju!?!!

Eh da, Otac. To im je rekla i teta psihijatrica: da je njihov panični strah od izbora u stvari neraščišćen odnos s dominantnim Ocem, čuvenim majstorom za izbore koji nikad u životu nijedne nije izgubio, zapravo trajni i nepobijeđeni strah od Očeva razočaranja. I, naravno, nešto u vezi Šeksa. Psihijatrima je sve povezano sa Šeksom.

S čim god da je u vezi, umiru hadezeovci od straha, pa i televizijske dnevnike gledaju kao niskobudžetne horore. „Grad koji se užasavao izlaska ljudi na izbore“. „Pretkazanje 3: Izlazne ankete“. „Predizborne aktivnosti 5“. „Ekskomunist“. „Nedjelja, 15.“ „Noć političkih mrtvaca“. „Zora nezavisnih kandidata“. „Drugi krug“. „Kotarski izbori u Ulici brijestova“. Na televiziji izvještaj s prijevremenih izbora u Srbiji, a oni dlanovima pokrivaju oči, mahnito lupaju nogama o pod i viču: „Jel prošlo? Jel prošlo?“

Ujutro tako neispavanom Karamarku podočnjaci kao podbraci, jedva dobaulja do stranke sve se nervozno osvrćući oko sebe, kad tamo u stranci za velikim stolom sjede Kolinda i Vaso, a oko njih kompletna Trilateralna komisija, predsjednici MMF-a i Svjetske banke, Barack Obama, Vladimir Putin, Angela Merkel, Jean-Claude Juncker, papa Frane, kraljica Elizabeta, Stipe Petrina i Andres Iniesta.

„Tomo, mi smo se dogovorili, Hrvatska jednostavno nema izbora“, reče mu Vaso, a siroti Karamarko se poraduje: „Znači, nema izbora?“ „Nažalost, nema“, odgovori mu Iniesta, „samo izbori.“ „Čekaj, jel nema ili ima?“ „Nema. Ima“, dobaci mu Papa, „jebiga, sad si i mene ispizdio.“ „Tomo!“, uhvati ga onda kraljica Elizabeta za ramena, protrese i razvali mu takva dva šamara da je predsjednik HDZ-a završio pod stolom. „Budi muško, diži se i izađi na izbore!“, odbrusi mu engleska kraljica: „Diži se! Tomo, diži se!“ Pogleda onda Karamarko malo bolje, kad ono - Elizabeta jarko crvene kose. Pogleda još malo bolje, kad ono kraljica ista njegova Ana.

- Tomo, diži se iz kreveta! - ošamari ga u taj čas supruga još jednom, držeći u drugoj ruci mobitel. - Zovu te iz MOL-a.

Dovijaju tako Tomislav Karamarko i HDZ sve zamislive i nezamislive načine ne bi li sačuvali vlast, pa im se svaka, i najblesavija ideja, čini bolja od prijevremenih izbora. Pristaju tako na sve, i na još jednog nestranačkog premijera, i da Karamarko otiđe iz Vlade, i da ode Zlatko Hasanbegović, i da Milan Bandić izmisli ministra kulture, i da Radimir Čačić bude ministar gospodarstva, i da Milorad Pupovac bude potpredsjednik Vlade, pristali bi sutra i da u Vladu uđu i oba Ostojića, i Rajko i Ranko, pristali bi na koncu i da Zoran Milanović bude mandatar, zašto ne, evo neka SDP sastavi cijelu Vladu, i Efraim Zuroff ako treba da bude ministar vanjskih poslova, na sve bi Tomislav Karamarko u ovom trenutku pristao samo da izbjegne prijevremene izbore i SDP vrati u Banske dvore.

- Ali ti si već veliki dečko – probudi ga svako malo Ana.

Takav je, eto, ovih dana gust i tmast strah Tomislava Karamarka i hrvatskih vitezova iz Domoljubne koalicije od prijevremenih izbora, da ih se boje čak i više nego crne Jugoslavije. I da im judeomasonski crnoburzijanci, bilderberški mešetari, trilataralne konjokradice i cjelokupna postava Karamarkovih košmarnih snova sutra u pregovorima ponudi Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, u HDZ-u bi i na nju pristali bez mnogo razmišljanja: samo bi jedna stvar njih zanimala oko te stvari s obnovom Jugoslavije.

- Da nema izbora – stresao bi se Karamarko izgovarajući i samu riječ „izbori“. – To je naš uvjet.

- Kako mislite, da nema izbora? – zbunili bi se malo judeomasoni.

- Tako lijepo, pristajemo na Jugoslaviju ako neće biti nikakvih tih, kako se zovu, slobodnih i demokratskih izbora. Ni lokalnih, ni parlamentarnih, ni predsjedničkih, ni prijevremenih, ni poslijevremenih, ni nikakvih.

- Gospodine dragi – sažaljivo bi ga pogledali judeomasonski pregovarači. – Ne postoji Jugoslavija sa slobodnim i demokratskim izborima.

- Stvarno?!?

- Stvarno.

- Pa što niste odmah rekli!? – razvedrilo bi se društvo iz Domoljubne koalicije. - Kad idemo u Jajce?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: