Pošla Cola od brijega do brijega

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, ušao Mujo u granap, pa pita prodavačicu: “Mala, daj mi flašu cocacole.” “Kao prvo, ne kaže se cocacola, nego kokakola”, pažljivo ga ispravi mala. “A kao drugo, nema.” “Dobro”, posramljeno će Mujo, “imal onda kedevite?” “Kakve kedevite?”, iznenadila se ova. “Kitron”, objasnio joj on. “Aha, shvatam. U tom slučaju je cedevita, a ne kedevita, dakle nije kedevita kitron nego cedevita citron”, prijekorno će prodavačica, “al svakako nema.” “Možel cocta, imal barem cocte?”, sad se Mujo već malo i sjebo. “E, tu je stvar ista kao kod kokakole, ne kaže se cocta, nego kokta”, opet će prodavačica. “Izvolite, dvije marke i pedeset pfeniga.”

“E pa računaj”, uzme iznervirani Mujo bočicu, “da ću curak platit!”

Svakako, bez obzira piše li se kurak ili curac, curak je sad već službena valuta u BiH. Curak plaćaju privatne firme, curak plaća država, curak plaćaju građani. O takvoj Bosni i Hercegovini, državi u debelu curku, rječitije od svega - kad smo već kod cocte i kedevite – govori neizvjesnost koja se ovih dana na bosanskohercegovačkim fakultetima može sjeći sjekirom: stotine studenata, apsolvenata, diplomanata i polaznika master-studija iz cijele BiH ovih dana završava posljednje pripreme za grupne i individualne vježbe koje će biti možda i odlučujuće za njihovu budućnost. Na tim će desetodnevnim vježbama i radionicama, pod budnim okom mentora, prijavljeni studenti, diplomci i postdiplomci proći eliminacije, nakon kojih će ostati samo njih dvadeset, čija će imena za tri tjedna biti objavljena na oglasnim pločama bosanskohercegovačkih univerziteta.

Nervoza na fakultetima je na vrhuncu, a novine i televizije redovno izvještavaju o detaljima drame, jer ulazak u najuži izbor - u posvećenu dvadesetoricu – ostvarenje je bosanskohercegovačkog sna, nešto poput ulaska u tranzicijski džennet. Već sad tako zvone telefoni i traže se veze: kopa se po rodbini, komšiluku i kafani zna li itko ikoga iz komisije, kome je mentor amidžićeve žene daidža, a kome predsjednik komisije babinog jarana iz vojske vjenčani kum, tko je od mentora u SDA, a tko kod Fahre, tko je u komisiji Dodikov, a tko Draganov čovjek, diskretno se raspituje koliko to mjesto košta i je li pet glava malo. Nije čudo, jer odabrana dvadesetorica ne samo da će sutra dobiti Posao, već će biti sama društvena elita, budućnost zemlje, lideri koji će tamo – u tranzicijski džennet – povući i ostale.

O čemu je dakle riječ? Što je to što studente i diplomce u BiH ovih dana tjera da se za eliminacijske vježbe pripremaju kao za diplomski iz teorijske fizike, što je to što njihove roditelje tjera da se zadužuju kod kamatara i raspituju kod daidža i vjenčanih kumova? Hoće li izabrana dvadesetorica dobiti stipendiju vrhunskog nekog američkog ili britanskog sveučilišta ili će možda postati dio kakvog vrhunskog međunarodnog istraživačkog tima? Hoće li dvadeset veličanstvenih dobiti priliku raditi u Europskom parlamentu, ili nekoj drugoj visokoj instituciji Europske unije?

Ne: dvadesetorica bosanskohercegovačkih akademaca koji prođu zahtjevne vježbe i radionice bit će primljeni u Coca-Colin ljetni program Coke Summership, gdje će u šest tjedana u julu i avgustu proći intenzivnu praktičnu obuku iz vođenja projekata, prezentacijskih modela, poslovnih komunikacija, upravljanja vremenom, liderskih vještina i ostalih korporativnih curaka-palaka, na kraju kojega će dobiti potvrdu o završenoj praksi i prednost pri potencijalnom zapošljavanju!

Ukratko, najbolje što bosanskohercegovački univerziteti ovoga časa imaju živo se ovih dana lomi za jebenu praksu u jebenoj Coca-coli.

Posao u toj multinacionalnoj korporaciji, naime, istinski je bosnian dream, u devastiranoj je Bosni i Hercegovini to je bingo na lotu, nešto kao državna služba, samo bolje i sigurnije. I to točno za onoliko za koliko je Coca-cola ozbiljnija, organiziranija, svakako stabilnija i - realno – veća firma od BiH. Činjenica da je ljetna praksa u punionici Coca-fucking-cole - a možda, tko zna, dobiju i majice, kape i maske za mobitele? - najudaljenija ambicija cijele jedne generacije kastrirane mladosti, ispostavlja se tako kao točna mjera opsega i obujma onoga debelog curka u kojemu se našla sjebana i ponižena Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj predsjednik države svečano otvara McDonald’sov restoran.

Nekad davno, ambicijama njene djece bilo je daleko putovati do cilja. Danas, ta se ambicija dobacuje do Hadžića, do lokalne punionice jednog američkog proizvođača zaslađene cladanjske vodice.

Elem, Mujo - najbolji student na ekonomskom fakultetu - otišao u Hadžiće, pa rekao gospođi na porti: “Ja se došao prijaviti za praksu u cocacolu.” “Kao prvo, ne kaže se cocacola, nego kokakola”, pažljivo ga ispravila gospođa, “a kao drugo, što bi ti radio?” “Ja sam mislio vođenje projekata, prezentacijske modele, poslovne komunikacije, upravljanje vremenom, liderske vještine i te stvari”, odgovorio Mujo.

“Odlično, stani za početak tamo na traku, pa kontroliraj kako kokakola teče u flaše”, zadovoljno će gospođa. “I pazi da ne curi sa strane.” “Samo to?” “Samo to”, klimnula glavom gospođa. “A što ako curi sa strane?”, bojažljivo upitao Mujo.

“E pa računaj”, prijeteći gospođa digla obrvu, “da ćeš curak platit.”



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: