Ustavni sud ili istemski skurac


„Dakle, mi smo došli u banku koja je djelovala sablasno prazno, malo je djelovalo i neugodno u početku. Tražili su da se prijavimo na šalteru. Mi smo rekli da nemamo dokumente kod sebe, jer smo ih ostavili u autu. Nisam tada imao nikakva prava de facto predstavljati tu firmu. Rekao sam da sam došao kao Gordan Dolović."

Tim riječima, kao da ženi objašnjava zašto je neki ženski glas na njihov telefonski broj tražio gospodina Dolovića, prepričao je bivši HDZ-ov ministar uprave Davorin Mlakar pred kamerom HTV-a bizarnu situaciju od prije dvije godine, kad je - zajedno s Josipom Vreskom, članom Državnog izbornog povjerenstva, i HSS-ovcem Danijelom Ropušem - na poziv austrijske Hypo banke stigao u Klagenfurt razjasniti optužbe o primanju ukupno 630.000 eura mita, pa se na šalteru banke lažno predstavio i upisao kao Damir Dolović. Gordan, Damir, tko će više znati.

Dvojica Mlakarovih kompanjona s klagenfurtskog šaltera austrijskoj su policiji već priznala primanje svog dijela mita – klasični „dobar posao u Hrvatskoj“, dakle usluge prenamjene atraktivnog zemljišta u turističkoj zoni - priznali su istražiteljima i da je Mlakar dobio svoj dio, samo on tvrdoglavo, glupo i prilično prozirno stoji gol pred austrijskom policijom i Hrvatskom televizijom kao pred ljubavnicom i suprugom, pa zamuckuje da „nije kako izgleda“, i da „može objasniti“.

„Dakle, mi smo došli u banku…“

Afera naizgled nije ništa posebno, bilo je i bizarnijih i glupljih i većih, i u cijeloj ovoj groteski s krizom vlasti u Hrvatskoj prošla bi potpuno nezapaženo da samo koji tjedan nakon što ga je ispitala austrijska policija, i nakon što je pred kamerom objasnio zašto se u klagenfurtskoj banci lažno predstavio, Davorin Mlakar nije najnormalnije, golemom devedesetpostotnom većinom u Saboru, imenovan za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske!

Pa istu ruku kojom se upisao kao Damir Dolović mrtav hladan položio na Ustav izgovarajući: "Prisežem svojom čašću da ću se u obavljanju dužnosti suca Ustavnog suda Republike Hrvatske pridržavati Ustava i zakona Republike Hrvatske i savjesno obavljati svoju dužnost." Suncetijebem, „svojom čašću“! Jednako tako pred predsjednicom Republike može prisegnuti i zdravljem svoje parababe.

Zapravo – a to i jest poanta priče - i pored toga afera je prošla potpuno nezapaženo.

I u razvijenijim demokracijama nego što je to Hrvatska moguće je, naime, da mutni tipovi s bankarskih nadzornih kamera i policijskih snimaka, što optuženi za primanje mita neuvjerljivo mucaju pred novinarima, budu aktivni u politici. I u nekoj normalnoj državi moguće je da takav krajnje mutan tip, koji će mrtav-hladan pred kamerama državne televizije objašnjavati kako se lažno upisao u nekoj sablasno praznoj austrijskoj banci, bude zastupnik u parlamentu: može biti i ministar u Vladi, može biti i premijer, može postati čak i predsjednik Republike.

Sve takav tip može i drugdje u bijelom svijetu – „institucije“ će ionako već „obaviti svoj posao“, i u skladu s demokratskom reputacijom države optuženi će zastupnik, ministar, premijer ili predsjednik kasnije završiti u zatvoru – samo jedno u normalnoj državi takav sumnjivi mutež ne može i ne smije: ne može i ne smije biti sudac Ustavnog suda.

Zašto? Zato.

Ustavni sud, jebiga, nije zajebancija, nije to parlament ili Vlada. Posljednja je to straža pravne države i njen najviši vrh, sam zaglavni kamen na sjecištu trodijelne demokratske vlasti: tumači Ustava koji tamo sjede najmudrije su i najškolovanije glave koje normalna država ima, nezavisni od svakog mogućeg interesa, slobodni od svake moguće politike

i čisti od svake moguće pizdarije. Već jedan otkriveni davni prometni prekršaj u normalnoj je državi dovoljan da kandidat za suca Ustavnog suda pred parlamentarnom komisijom u izravnom televizijskom prijenosu skrušeno zajeca i povuče kandidaturu, pa zamoli obitelj i naciju za oprost.

Hrvatska, na Mlakarovu sreću, nije normalna država. U paranormalnoj Hrvatskoj moguće je, eto, da lola koji je optužen od vlastitih kompanjona da je stavio u džep dvjesto hiljada eura – valja sto puta ponoviti, jer nam unuci neće vjerovati – pa pred policijom i novinarima zamuckuje prepričavajući kako se lažno predstavljao, samo desetak dana kasnije bez ikakvih problema postane sudac Ustavnog suda iz kvote vladajuće stranke! Neosporen čak i od njihove najljuće opozicije, koja će istodobno i tajnicima ministara češljati svjedodžbe iz osnovne škole, te kopati po bankovnim računima njihovih svekrvi i jetrvi! Sam bog zna, eto, kakvi su SDP-ovi kandidati za Ustavni sud i koje su njihove mračne tajne, kad su za njihovu potvrdu bili spremni onako lako dignuti ruku za čovjeka koji na nacionalnoj televiziji javno priznaje da laže.

Zato je ta bizarna i posve nezapažena afera važnija od svih pizdarija kojima se ova paranormalna država bavi već pola godine, važnija i od Crnoje, i od Hasanbegovića, i od Karamarka, i od Oreškovića i od Petrova. Jebeš njih, sutra će se parlamentarna većina ionako presložiti, ili neće, Kolinda će onu fasciklu uručiti novom premijeru, ili neće, bit će novi izbori, ili neće, ali što god da će biti - ili neće – svojim će pravorijekom, s neupitnim autoritetom čuvara pravne države i ustavnog poretka, blagosloviti sam skorup nezavisne hrvatske mudrosti, najbolje što Hrvatska u ovom času ima: Davorin Mlakar, onaj tip s nadzorne kamere klagenfurtske banke što se zaštitaru na porti, hladnokrvnošću srednjoškolca pred kontrolorom u tramvaju, predstavlja kao Damir Dolović.

To više nije samo stvar jednog suca i jednog suda, već cijelog propalog i nepopravljivog sustava. Nije ustavni sud, već istemski skurac.

Sve druge afere pred tom su činjenicom tek krpice pičkinog dima na velebitskoj buri. Osam godina Damir Dolović – pardon, Davorin Mlakar – bit će sudac Ustavnog suda: za osam godina tko živ, tko mrtav, izmijenit će se za to vrijeme dvije, tri ili sedam vlada, nećemo se više ni sjećati Karamarka, Oreškovića i Petrova, a ustavnu nadvlast, istinski najvišu u zemlji, i dalje će obavljati jedan besprizorni i beskrupulozni lažov.

To je Ustavni sud, to je Republika Hrvatska.

Za slučaj, eto, da nakon svega još uopće treba formalni razlog zašto za koji dan, na veličanstveni jubilej dvadeset pet godina hrvatske državnosti - pred visokim stranim gostima, diplomatskim korom i crkvenim velikodostojnicima na Trgu bana Jelačića - valja posljednji put otpjevati himnu „Lijepa naša domovino“, svečano spustiti državnu zastavu, lijepo je složiti i uz pokoju suzu u očima okupljenih građana predati šefu klagenfurtske policije, koji će onda službeno raspustiti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod proglasiti trajno nesposobnim za nacionalni državu, pa narediti razlaz.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: