Navijačko ludilo

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, nabavio Mujo za male pare dva šlepera nekakvih jeftinih, starih kineskih ručnih satova, pa ih složio na tezgu na tržnici Arizona. Naletjela tako neka plavuša kojoj se svidio retro-dizajn kineskih satova, uzela jedan, razgleda ga, vrti u rukama i na kraju pita Muju: “Ne kontam, đe dođe baterija?” “Nisu vam ti satovi na baterije”, strpljivo joj objasnio ovaj, “nego na navijanje.” “Čuj to”, iznenadila se plavuša, “na navijanje?!” “Aha. Tu sa strane, vidite taj mali zupčanik? To se vrti, ovako, pa navija”, pokazao joj Mujo. “Probajte, slobodno.” A plavuša malo kao i sumnjičavo gleda čas u Muju, čas u sat, pa na kraju uzela zraka i dohvatila prstima onaj mali zupčanik: “U-boj, u-boj, za-na-rod-svoj! U- boj, u-boj, za-na- rod-svoj! Neka pati koga smeeta, Hrvatska je prvak svijeeeeta! Ale-aleeee, ale-aleeee…!!!”

Da skratim priču, obogatio se Mujo u Arizoni na starim ručnim satovima iz kineskih zaliha. Iskusan je on trgovac i švercer, i zna da je najvažniji onaj, kako se zove, tajming. A on je preko Kineza u Rajlovcu dva šlepera satova na navijanje nabavio taman za prvenstvo Europe u nogometu. Ako, naime, za vrijeme europskog prvenstva igdje na svijetu - dobro, Europi - ima tržišta za mehaničke ručne satove, onda je to Bosna i Hercegovina. Za proizvođače i trgovce satova na navijanje Bosna i Hercegovina je u vrijeme kakvog svjetskog ili europskog nogometnog prvenstva, kako bih vam rekao, zlatna žila. Eldorado.

Ne kažem, i drugdje u svijetu - dobro, Europi - cijele nacije za vrijeme europskog prvenstva nervozno bacaju oko malo na utakmicu, malo na sat, pa mahnito navijaju, ali nigdje se ne navija kao u Bosni i Hercegovini, gdje svatko zbog svakoga navija za svakoga protiv svakoga. Jedni za druge u inat trećima, drugi protiv prvih pa makar prošli treći, a treći i za četvrte ako treba, samo da ne dobiju prvi ili, gluho bilo, drugi. Da je Mujo preko Kineza iz Rajlovca naručio dva tankera, a ne dva šlepera, malo bi mu bilo kolika je u Bosni i Hercegovini potražnja za tim, kako se zovu, navijačkim rekvizitima.

Najlakše je bosanskohercegovačkim Hrvatima. Hrvatska je jedina od reprezentacija s područja bivše Jugoslavije na prvenstvu u Francuskoj, i to je Hrvatima prilično olakšalo izbor za navijanje. Prvi dan su tako Muji otišli svi satovi na navijanje za Hrvatsku. Na navijanje protiv Bosne i Hercegovine, ili protiv Srbije, od Livna do Čapljine nije prodao nijedan komad. Nema, kažu, nikakvog interesa.
Sa Bošnjacima je već kompliciranije. Ima ih što navijaju za bratsku Hrvatsku, ali ih ima i lijep broj što navijaju za bratsku Tursku, ima ih onda što nekako vole i jedne i druge, a ima na koncu i onih što ne nikako vole ni jedne ni druge. A onda još ždrijeb ugurao Hrvatsku i Tursku u istu skupinu, pa ih namjestio odmah u prvo kolo. Navijaju tako Hrvati za Hrvatsku, navijaju onda i Bošnjaci za Hrvatsku, ali navijaju bogami i protiv Hrvatske, pa onda i za Tursku. Onda Turskoj na kraju za plasman u drugi krug treba da izgubi Albanija, pa navijaju Bošnjaci i protiv Albanije.

Albanci, međutim, ne samo da su muslimanska braća, nego protiv njih navijaju i bosanskohercegovački Srbi, pa to dodatno komplicira stvar. Ne mogu Bošnjaci navijati zajedno sa Srbima, pa navijaju protiv Švedske, da prođu i Turci i Albanci. Onda shvate da ne mogu ni protiv svoga Zlatana, pa navijaju protiv Sjeverne Irske, da nekako prođu i Turci i Albanci i Zlatan Ibrahimović. Stvar, jasno, olakšava što Irci igraju protiv Ukrajine.
Srbi, naime, navijaju za braću Ruse, pa samim tim, zajedno s ruskom braćom, i protiv Ukrajinaca. Satovi im, međutim, kratko trajali, jer i Rusi i Ukrajinci ispali su iz svih kombinacija prije nego Srbija u kvalifikacijama.

Sreća, međutim, da Srbi imaju protiv koga navijati satove do kraja prvenstva: protiv Hrvatske, Albanije i Turske se podrazumijeva, a za izbirljivije mogu satovi za navijanje protiv mrskih Engleza, mogu i na navijanje protiv još mrskijih Nijemaca, može protiv istorijskih dušmana iz Austro-ugarske, a može i protiv Švajcarske, koja izgleda kao selekcija izbjegličkog logora Crvenog križa s kosovskim izbjeglicama. Za koga, međutim, navijati kad Austro-ugarska igra međusobno, ili - još gore - Švicarska protiv Albanije? I žreb se, mamu mu jebem, namestio protiv Srba.

Povazdan se tako navija po Bosni i Hercegovini, jedni za druge u inat trećima, drugi protiv prvih pa makar prošli treći, a treći i za četvrte ako treba, samo da ne dobiju prvi ili drugi, navija Bosna kao, hm, navijena, nema takvog navijačkog ludila ni u Brazilu.
A Mujo trlja ruke, išla mu roba kao halva, do kraja prvenstva prodao oba šlepera.
“Protiv koga se ovaj navija?”, pita ga na kraju jedna plavuša na tezgi u Arizoni. “Nemamo više tih, gospođo, nestalo”, strpljivo joj objasnio on, “ali to što držite vam je posljednje čudo tehnike, taj ide pune dvije godine bez navijanja.” “Čuj to”, iznenadila se plavuša, “a šta ću za dvije godine?” “Ne brinite, gospođo”, na to će Mujo, “ja već naručio dva tankera za Mundijal.”



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: