Republika Dinamo


Hrvatski nogometni savez i hrvatska nogometna reprezentacija tek su sestrinske tvrtke Mamićeva Dinama i više nema nikakva razloga ni potrebe da se vlasnička struktura u tom golemom mafijaškom holdingu krije i kamuflira

Ako nekome i nakon svega nije bilo jasno, pojasnio je selektor hrvatske nogometne reprezentacije do 19 godina Ferdo Milin, u izjavi pred početak Europskog juniorskog prvenstva u Njemačkoj. ‘Naša je tajna u uigranosti, jer imamo dvanaest igrača iz Dinama, uigranih u istom klubu’, objasnio je izbornik Milin uspjeh u kvalifikacijama, pa se prije finalnog turnira javno požalio: ‘U Njemačkoj ih, međutim, imamo samo devetoricu, jer su trojica zauzeta Dinamovim klupskim obavezama u Europi.’

Kojekakvih alibi-izjava zabilježila je povijest nogometa – unaprijed se ograđujući od podbačaja žalili su se treneri i selektori na ozljede ključnih igrača, njihovo neiskustvo, kurvinskog suca, medijska podmetanja, zatrovane odnose, atmosferu u svlačionici, pritisak javnosti, loš teren, nadmorsku visinu – sve i svakakve razloge da ne očekujemo previše čuli smo pred velika natjecanja, ali to da se selektor nacionalne nogometne reprezentacije žali kako mu momčad nije uigrana, jer na raspolaganju ima samo devet igrača jednog kluba, nije zabilježeno ni kad je onomad na Svjetsko prvenstvo 1990., pored gotovo kompletne jedanaestorice Steaue, rumunjski izbornik Emerich Jenei– jasno, dugogodišnji trener Steaue – radi mira u kući morao voditi i par igrača Dinama iz Bukurešta.

Kljasta i desetkovana hrvatska juniorska reprezentacija na Euro je tako otputovala sa samo devetoricom iz Mamićeve farme nesilica, bez čak trojice njihovih suigrača, i to najboljih, što su sa seniorskom momčadi Dinama morali u Skoplje, na prvu utakmicu kvalifikacija za Ligu prvaka! Posve je jasno da je to nenadoknadiv gubitak, jer kompletna Dinamova jedanaestorica – plus jedan, za rezervu – poznaje se u dušu, mogu igrati zatvorenih očiju, i kad su na koncu ostala samo devetorica, kad je selektor morao pozvati i neke retaje iz Splita ili Rijeke da popune prazninu, katastrofa je bila zapisana.

Sutradan, jebiga – zar je uopće moglo biti drugačije? – takva je osakaćena hrvatska reprezentacija u prvoj utakmici na Europskom prvenstvu izgubila od Nizozemske, glatkih 1:3, iako je gotovo cijelo drugo poluvrijeme igrala s igračem više. ‘Igrač više’, naime, prilično je relativna kategorija: kad ste osuđeni na ‘samo devetoricu uigranih’, isključenje protivničkog igrača – čisto matematički – ne znači ništa doli još uvijek jednog igrača više za protivnika. Dan kasnije pak – zar je uopće moglo drugačije? – Dinamo je u Skoplju pobijedio Vardar 2:1. Hrvatska gubi, Dinamo dobiva, zarada i troškovi sravnjeni, kolone u računovodstvenim knjigama štimaju, Porezna uprava može da ga duva.

Ako je tako nakon Eura u Francuskoj – nakon Čačića pod ložom, Mamića u loži, Šukera u Mamiću, a Marka Pjace u Napoliju, nakon svastike na Poljudu, bengalki u Saint-Étienneu, ‘orjunaša’ na tribinama i ‘mrzim repku!’ na zidovima – ako je dakle nakon svega nekome još uvijek štogod ostalo nejasno, pojasnio je, eto, selektor hrvatske U-19 reprezentacije Ferdo Milin. Hrvatski nogometni savez i hrvatska nogometna reprezentacija tek su sestrinske tvrtke Mamićeva Dinama, nešto poput Lokomotive, i više nema nikakva razloga ni potrebe da se vlasnička struktura u tom golemom mafijaškom holdingu krije i kamuflira. Preostaje još samo da se završe neke administrativne formalnosti, da grb Republike Hrvatske umjesto onog zvjerinjaka u kruni dobije u šahovnicu umetnuto tisućljetno ‘d’, pa da se konačno promijeni i taj posljednji, sitni detalj na modrom dresu hrvatske reprezentacije.

Ako pak nitko u loži ne vidi problem što je u nacionalnoj selekciji dvanaest igrača Dinama – više nego što je za Ceausescuovoga vakta Steauinih nogometaša igralo za Rumunjsku – i što će ostali već sutra, a najkasnije do dvadesetog rođendana, potpisati za Dinamo, da kompletna reprezentacija bude na ugovoru s Famiglijom, onda je ponešto jasnije i kako to blaženi u svojoj gramzivoj tuposti ne vide razloga zašto u ostatku države ne vole Repku, i zašto su istočni kvartovi Splita, utvrde krajnje desnice i ustaške mladeži, gorjeli u slavlju kad ga je Quaresma zabio u stotinu i sedamnaestoj.

Naravno da je argument struke u rukama korumpiranih: zar Čačić u Francusku nije trebao voditi Marka Pjacu, kad je ovaj samo u desetak minuta protiv Portugala pokazao više nego svih dvadeset pet igrača u finalu Eura? Naravno da jest. Nije, međutim, problem što Marko Pjaca igra za reprezentaciju, nije problem što za reprezentaciju igraju mahom bivši i sadašnji igrači Dinama, i što je spisak poziva za reprezentaciju pred svako natjecanje zapravo izlist poziva s Mamićeva mobitela: to je i dalje, jebiga, najbolje što Hrvatska ima. Problem je u tome što sve najbolje što Hrvatska ima mora igrati u Dinamu.

Moglo bi se stoga s prigodnim patosom na iskrivljenom licu upitati i ovo: kako besprizorni idioti iz svečane lože očekuju da se klinac sa splitskih Pujanki – a već sutra i onaj iz Pule, Rijeke, Osijeka ili Varaždina – identificira s nogometnom reprezentacijom, kako očekujete da na internetu traži live-stream utakmice s juniorskog Eura i navija za Hrvatsku, kad tamo u plavim dresovima igra jedanaestorica Dinama? I kad je već sad izvjesno da do kraja Mamićeva života autobus s hrvatskom reprezentacijom neće proći kroz tunel Sveti Rok?

Moglo bi se, rekoh, to upitati, ali samo retorički, jer gospoda u svečanoj loži jesu besprizorna, ali nisu idioti: nije njima cilj – niti je ikada bio – da se klinac s Pujanki, iz Pule ili Varaždina identificira s reprezentacijom i išaranog lica navija za Repku, već da se od dvanaest Dinamovih igrača iz juniorske selekcije bar četvorica prodaju za po dvadesetak milijuna eura. Dajte, ljudi, odrastite, uozbiljite se i izbrišite te kretenske crvene kvadratiće s lica, jebali vas i Dinamo i Hajduk i Rijeka i Hrvatska i Repka. Nogomet nije zajebancija, nije to nekakva infantilna igra kožnom loptom, nogomet je ozbiljan, krvav i jeben biznis.

Je li onda nastup Hrvatske na Europskom prvenstvu bio uspješan? Mišljenja struke su podijeljena. Po jednima, dvadeset pet milijuna eura za Marka Pjacu i još deset milijuna za Marka Roga odličan je rezultat, dok je po drugima osmina finala težak podbačaj: da je Hrvatska prošla dalje, pa umjesto Portugala otišla do kraja i u konačnici uzela prvenstvo, sam Pjaca vrijedio bi najmanje pedeset milijuna, a Mamić za svoje nesilice ukupno ne bi utržio manje od stotinu milijuna. Plus dvadeset pet milijuna eura Savezu od Uefe, za plasman u finale i osvajanje prvenstva. Nakon čega jebenih trideset pet milijuna od Napolija za Pjacu i Roga zaista zvuče kao iznevjerena očekivanja.

I to je, da se ne zajebavamo, cijela priča.

Usput proizveden antagonizam između Sjevera i Juga, ili Zagreba i Ostatka Države, ne samo da nije smetnja Mamićevu privatnom biznisu, već je i dobrodošla dimna bomba, jer je uperen ka Kolindinom porculanskom totemu hrvatskog zajedništva, što pobunjenike protiv Mamićeva holdinga – čak i kad nisu revolucionari, već samo Hajdukovi navijači s rudimentarnom emocijom – kvalificira izravno u ‘orjunaše’ i ‘teroriste’, baš kao što se Uskokova istraga o divovskom novcu zarađenom na nesilicama zlatnih jaja, to ste dosad valjda shvatili, računa u ‘antipoduzetničku klimu’.

Posao je tako zaokružen, osiguran i zaštićen s bokova, pa više – kako rekoh – ne postoji nijedan pojedinačni razlog ni potreba da se krije i kamuflira. Poslovni plan firme, svih jedanaest igrača Dinama u prvoj momčadi U-19 selekcije Hrvatske, a nijedan u seniorskoj – svi, jasno, prodani do dvadesetog rođendana – ovaj put zapeo je samo na Uefinom klupskom kalendaru i Dinamovim pretkolima Lige prvaka. Da se juniorski Euro održava zimi, nakon grupne faze Lige prvaka, selektoru Milinu bili bi svi na raspolaganju.

Nije li to, najzad, i bio cilj veličanstvenog historijskog državotvornog projekta: igrati za Hrvatsku, a zarađivati za Gazdu u počasnoj loži?



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: