Živela Dalmazia!


Tko god da me sutra pita za Hrvatsku, pokazat ću mu divne fotografije na kojima veliki hrvatski domoljub i načelnik Bilica, potomak biličke antifašističke loze Carevih, bez građevinske dozvole otvara mul s imenom ministra države koja je Bilice izručila Talijanima i četnicima, pozirajući pritom u tijesnom, šminkerskom dresu – američke ragbi reprezentacije

   Za mene osobno, za članove Općinskog vijeća i za brojne Biličane, dr.Mile Budak je hrvatski književnik i istinski domoljub koji je samo želio da hrvatski narod ima svoju državu – povišenim glasom rekao je načelnik općine Joško Čaleta Car, dok je predsjednik Općinskog vijećaNeven Mikulandra dodao: ‘Svih jedanaest općinskih vijećnika podržalo je ime Mile Budaka. Ako su se za vrijeme komunizma Ploče mogle zvati Kardeljevo, možemo i mi naše mulo u našoj Hrvatskoj zvati imenom Mile Budaka!’

Tako je prošle subote u Bilicama kraj Šibenika svečano otvoren novi gat za šezdeset brodica, nazvan Mul dr. Mile Budaka. Datum je pomno odabran, i Budakov mul otvoren je na Dan državnosti Republike Hrvatske: koliko god tako uopće postoji njenih različitih smislova – historijskih, geografskih, kulturnih, političkih, pravnih i etičkih – simbolički je u Bilicama poništen baš svaki, do posljednjeg.

Zamislimo za potrebe ovog ogleda, na primjer, da su Joško Čaleta Car i Neven Mikulandra imali priliku ostvarenju Budakova sna – ‘da hrvatski narod ima svoju državu’ – svjedočiti u realnom vremenu, pa da im je izgradnja Mula dr. Mile Budaka pala na pamet prije sedamdeset i pet godina, dakle 25. lipnja 1941.: na svečano otvaranje mogli bi pozvati – zar ne bi to bilo sjajno? – osobno dr. Budaka. Imali bi i zašto: taman tih dana u Narodnim novinamaNDH objavljena je Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda, supotpisana od ministra nastave i bogoštovlja Mile Budaka.

Ne bi valjda biličke domoljube u odavanju počasti čovjeku ‘koji je samo želio da hrvatski narod ima svoju državu’ omelo nekoliko sitnih birokratskih zapreka protokolarno-tehničke naravi? Poput – štajaznam – činjenice da slavne hrvatske Bilice u Budakovo doba uopće nisu bile u sastavu Nezavisne Države Hrvatske.

Toga travnja – svega nekoliko dana nakon što je proglašena NDH – u Šibenik je, naime, ušla talijanska vojska, razoružala, išamarala i razjurila ustašku posadu, preuzevši vojnu i civilnu vlast nad gradom i okolicom: već mjesec dana kasnije, potpisivanjem Rimskih ugovora, Šibenik – scusami, Sebenico – i službeno je ušao u sastav Kraljevine Italije, a Governatorato di Dalmazia ukinuo je sve hrvatske nazive, te su talijanizirana čak i osobna imena. Jednostavno, ako su bilički vijećnici već poželjeli odati počast svome ministru prosvjete iz 1941., njihov se novi mul trebao zvati Mul Giuseppea Bottaija. Počast je svakako zaslužena: zahvaljujući Mussolinijevu ministru prosvjete Bottaiju, u školi u Bilicama govorio se talijanski, a iz biblioteke su – nije li to divno? – izbačene sve Budakove knjige.

Ako pak i nije izvedivo vratiti te slavne dane, pa Mollo di dottore Buddacchio otvoriti na vrijeme, dakle 1941., prava je šteta što su organizatori propustili u krugovalnoj pismohrani pronaći tonski zapis, i svečano otvaranje obogatiti, recimo, javnim emitiranjem Budakova govora na Radio Zagrebu, kojim je upravo tih dana, pred potpisivanje Rimskih ugovora, Hrvatima tumačio Poglavnikovu državničku mudrost u prepuštanju Dalmacije Mussoliniju.

Pokušajmo stoga ipak vrijeme vratiti unazad – najzad, vratili su ga gospoda Čaleta i Mikulandra – pa zamislimo, kad nas je već krenulo, da su se lipnja 1941. talijanske vlasti Billizza složile s neobičnom, ali hvalevrijednom inicijativom koju su pokrenuli građani Giuseppe Cialetta i Nevenno Michelandrea, da se jedan gat u njihovu malome mjestu nazove po ministru susjedne države. Zamislimo – jer sve se zamisliti može – čak i da im je talijanski zapovjednik general Paolo Grimaldi dopustio da na mulu uopće podignu hrvatsku zastavu. Iz nekog razloga, jebiga, sumnjam da bi im tu stvar, i hrvatsku zastavu i počast čovjeku koji je samo dva tjedna ranije, 11. lipnja 1941., u Gospiću izjavio kako ‘trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu protjerati, a trećinu pobiti’, dopustili – četnici.

Tri stotine Đujićevih četnika, naime, u te se dane ponosa i slave šepurilo po talijanskom Sebenicu, zajebavalo Hrvate i kupalo u Billizzama: najzad, danas zapušteni i devastirani spomenik u središtu mjesta – koji je Neven Mikulandra, uzgred, ovom svečanom prilikom obećao srušiti – podsjeća na desetak mještana koje su Talijani strijeljali kao odmazdu za nekoliko četnika ubijenih kraj Bilica.

Zašto onda signori Cialetta i Michelandrea u Bilicama svečano otvaraju mul nazvan po dr. Mili Budaku, ministru države koja je Bilice velikodušno ustupila Kraljevini Italiji i Đujićevim četnicima, a ne, recimo, po jednom od tih desetak strijeljanih mještana, ili nekom od tristo i dvadeset njih što su otišli boriti se protiv okupatora, pa tri godine kasnije Bilice vratili u sastav Hrvatske? Ili barem po nekom od gotovo dvjesto Biličana koji su u toj borbi i poginuli?

Zašto, na primjer, Joško Čaleta Car i Neven Mikulandra novi mul nisu preko veze nazvali po jednom od sedamnaest članova biličke loze Čaleta-Car, ili čak četrdeset Mikulandri iz Bilica, što su poginuli u antifašističkom pokretu, dakle za oslobođenje mjesta od Talijana i četnika, već ga nazivaju po čovjeku kojemu je jedina veza s Bilicama to što je bio doglavnik režima koji ih je ustupio Talijanima i četnicima?

Najlakše i najkraće objašnjenje bilo bi, dakako, da su načelnik općine i predsjednik Općinskog vijeća imbecili, ali takvo objašnjenje odveć je očito i točno, a mi imamo još stupac teksta i cijeli jedan dokaz viška, koji nismo ni dotakli: slavni Mul dr. Mile Budaka, naime, uopće nema građevinsku dozvolu.

Signore Cialetta tvrdi, doduše, da nisu oni krivi, već spora državna uprava – ‘već punih deset godina u ladicama Ministarstva pomorstva stoji naš zahtjev da se u Bilicama utvrde granice javno pomorskog dobra, bez čega i ne možemo raditi po zakonu’, kaže on – pa su Biličani, logično, odlučili sagraditi mul mimo države i zakona. Ili, budimo precizni, mimo hrvatske države i hrvatskih zakona: ne sumnjajte da bi Governatorato di Dalmazia, da je poživjela Budakova država, Billizzianima dozvolu riješio za tjedan dana: ministarstvo pomorstva držao je osobno voljeni Duce, Benito Mussolini.

Je li moguće da bilički načelnik ovoj hrvatskoj državi ne može oprostiti što deset godina nije u stanju utvrditi granice pomorskog dobra, a onoj je oprostio što im je granice pomorskog dobra u samo mjesec dana izvukla stotinu kilometara istočnije, kraj Omiša? Je li, ukratko, moguće da je zajedno s općinskim vijećnicima mul nazvao po ustaškom doglavniku samo da bi hrvatskom zastavom kurvinski prekrio bezakonje i samovolju, odnosno nepoštovanje hrvatske države?

Nije, međutim, to: isti načelnik Josip Čaleta Car, recimo, pokazao se kao rijedak i dosljedan legalist kad je veliki ustaški grb na fasadi tamošnje osnovne škole nazvao ‘umjetničkom slobodom’, pa mrtav-hladan izjavio kako ‘želi da mu netko napismeno kaže da grb treba skinuti’. ‘Ja samo tražim papir’, nausmeno je kazao načelnik Čaleta, ‘pa ću odmah pozvati umjetnike da preprave grafit, jer ako je netko nešto nacrtao nemam pravo to dirati bez službenog papira.’ Prava je šteta, shvatili ste, što fašistički Governatorato di Dalmazia ne postoji već sedamdeset i tri godine, jer bi veliki bilički borac za umjetničku slobodu svoga mjesta dozvolu za uklanjanje ustaškog grba dobio brže nego dozvolu za izgradnju mula.

Dakle, barem ako je vjerovati njima, ipak jesu imbecili.

I tko god da me sutra pita za Hrvatsku, pokazat ću mu divne fotografije na kojima veliki hrvatski domoljub i načelnik Bilica, potomak biličke antifašističke loze Carevih, bez građevinske dozvole otvara mul s imenom ministra države koja je Bilice izručila Talijanima i četnicima, pozirajući pritom u tijesnom, šminkerskom Ralph Laurenovom dresu – američke ragbi reprezentacije.

To je Republika Hrvatska ljeta 2016., na Dan državnosti: koliko god uopće postoji različitih smislova Republike Hrvatske, u Bilicama kraj Šibenika simbolički je tako poništen baš svaki, do posljednjeg. Od 25. lipnja 2016., ona i službeno više nema nijednog smisla.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: