Budimo iskreni, nije nam stalo do hrvatskih olimpijaca, nego samo do njihovih medalja


Nikoga, zapravo, nije briga za njih. O, da – Hrvatima je stalo do njihovih olimpijskih medalja; stalo im je do toga da ih prisvoje i dožive kao svoje, do iluzije veličine i važnosti domovine na internacionalnoj sceni. Iluzije koju hrane sportski uspjesi te reportaže u stranim medijima o prirodnim ljepotama zemlje – to i praktično ništa drugo. U svemu drugom smo pred svijetom više-manje beznačajni i u vijesti možemo doći (pa i dolazimo) još jedino po fašistoidnim ispadima, gospodarskom kriminalu i korupciji.
Kad je Giovanni Cernogoraz prije četiri godine u Londonu osvojio zlato u trapu – disciplini za koju je ogromna većina Hrvata zasigurno tada prvi put čula, kao i za samog sportaša – već sljedećeg dana se vratio u svoj Novigrad. Mještani su mu priredili paradu dobrodošlice, na malom središnjem gradskom trgu svirao je bend i vijorila se olimpijska zastava, a turisti su se naguravali oko njega pokušavajući ishoditi selfie s olimpijskim pobjednikom.
To je bio jedan od najneobičnijih utoraka u Novigradu, ali već je srijeda bila sasvim obična: dok su se u Londonu Olimpijske igre tek zahuktavale, Giovanni je već služio goste kao konobar u obiteljskom restoranu.

Na Olimpijadu bez trenera

U takvim trenucima saznamo – barem, onako, ugrubo – koliko je odricanja i ulaganja potrebno da bi hrvatski natjecatelj u nekom od malih individualnim sportova dospio na Olimpijske igre i kakvo je čudo kada ondje ostvari uspjeh. Jer jedino tad, kad im podare olimpijsku medalju, Hrvati su spremni o tim stvarima slušati i čitati.
Pa smo tako načuli nešto o tome kako sama puška za trap, odnosno gađanje glinenih golubova, može stajati i preko 10 tisuća funti; da svaki trening, uzevši u obzir cijene streljiva i meta, košta u prosjeku oko 70 funti. Saznali smo i to da ga je Hrvatski olimpijski odbor financijski podržao tek nakon što je ispunio olimpijsku normu, a dotad se morao sam snalaziti kako zna i umije. Otkrio je skromni Giovanni kako je godinu ranije putovao na previše natjecanja i potrošio više nego što si je mogao priuštiti, pa se uoči Londona fokusirao više na trening.
Cernogoraz na ovim Igrama nije osvojio medalju. Nije bilo naslovnica novina, pobjedničke parade niti selfieja, a malo tko bi uopće i spomenuo njega ili trap da njegov kolega Josip Glasnović nije ovaj put napravio jednak podvig i uzeo zlato. Sada smo saznali da dotični, sin zlatara iz zagrebačke Dubrave, nema ni trenera i u Riju je bio posve sam. Štoviše, nema ni posao – svojih pet minuta slave iskoristio je kako bi poželio stalno zaposlenje.

Poruka za gradonačelnika Zagreba

Nije jedini. Gotovo svaki hrvatski olimpijac u malim sportovima iza sebe ima neku sličnu priču, na potez od teže socke do dugogodišnjih odricanja obitelji koja je imala vjere u njihov san. Sara Kolak, sinoćnja senzacionalna pobjednica u bacanju koplja, morala je otići u Sloveniju kako mogla odgovarajuće trenirati, a donedavno nije imala ni vlastita koplja, nego je bacala ona posuđena od kolegica.
Kad netko od tih ljudi osvoji medalju, to je doista svjetsko čudo. Za razliku od svojih suparnika iz drugih zemalja, oni nemaju ni uvjete za trening, ni sponzore, ni podršku institucija ili sredine u kojoj se razvijaju. Nemaju gotovo ništa, osim ogromne volje i vjere u sebe.
Glasnović je, saznali smo i to, prije tri godine ostavio poruku na Facebook profilu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića u kojoj ga moli za objašnjenje zašto njemu i bratu mu Antonu, također olimpijcu, nisu isplaćene stipendije. “Jedina primanja koja brat i ja ostvarujemo su stipendije koje primamo od Grada Zagreba u iznosu od 2.400,00 kn svaki, i od Hrvatskog olimpijskog odbora svaki od nas prima 1.400,00 kn”, piše Glasnović.

Uspjeh usprkos sustavu

“I brat Anton i ja nezaposlene smo osobe i kao takvi evidentirani smo na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, te kako su nam troškovi treniranja iznimno visoki, svaka mukotrpno donirana kuna nama je iznimno važna za daljnje treniranje i sam život”, zaključuje. I sam život. Da, u Hrvatskoj je bavljenje sportom – pa eto, i onim vrhunskim – često sasvim egzistencijalno pitanje.
Kao što zapaža Ivan Ivković na Tribina.hr, u hrvatskom sportu (ali i ne samo sportu) pojedinci uspijevaju ne zbog sustava, nego usprkos njemu – jer sustav zapravo i ne postoji i zato kao društvo nemamo pravo kititi se njihovim perjem. Njihove medalje nisu naše.
A sve bi bilo drugačije da je Josip Glasnović – i brat mu Anton – neki nadareni mladi nogometaš iz bilo kojeg kutka Lijepe naše (pa čak i izvan njenih granica). Dinamo, čiju akademiju godinama izdašno financiraju građani grada Zagreba, i to iznosima koji bi nekim drugim nogometnim prvoligašima bili dostatni za čitavu godinu funkcioniranja kompletnog profesionalnog i omladinskog pogona, doveo bi ga/ih pod svoje okrilje.

Sustav zasnovan na klijentelizmu i korupciji

Uz pomoć gradonačelnika pronašao bi se i platio za njih neki stan u kojemu mogu živjeti, jednog bi se roditelja zaposlilo negdje – primjerice, u Zagrebačkom holdingu. Imali bi najbolje uvjete za trening i osigurano mjesto u mlađim kategorijama reprezentacije – a ako su stvarno talentirani i ako po navršavanju punoljetnosti pristanu potpisati ugovor s Đavlom, onda bi mogli računati i na prokrčen put do seniora Vatrenih, nakon čega slijedi unosan inozemni transfer.
Jedini sustav u hrvatskom sportu koji zaista funkcionira je onaj Dinamov, u međuvremenu proširen i na sve reprezentativne uzraste – sustav zasnovan na klijentelizmu, korupciji i gospodarskom kriminalu masivnih razmjera.
Naravno, nitko nije kriv, primjerice, Hajduku – ali i ostalim nogometnim klubovima – što je katastrofalno zapustio razvoj vlastitih mlađih naraštaja. Nitko osim lokalne politike koja je još do prije koju godinu upravljala klubom putem svojih namjesnika i dovela ga na sam rub gašenja. Kao što je dopušteno da propadnu i svi drugi momčadski sportovi u ne tako davno najsportskijem gradu na svitu.

Javno ulaganje u nogometnu akademiju

Ali vrijedi spomenuti i to da je Grad Split, kao većinski vlasnik Hajduka, sve donedavno izdvajao 0 (nula) kuna za Hajdukov omladinski pogon, dok se takve investicije u metropoli iz godine u godinu mjere u osmeroznamenkastim iznosima. Onda je posve licemjerno tvrditi da je Dinamova akademija, jedna od najuspješnijih u Europi, životno djelo velikog Dinamova Gazde kao vizionara i neimara budućnosti hrvatskog nogometa.
Opravdanje takvih potpora – barem unatrag nekoliko godina, otkako su postale vrlo upitne po europskim zakonima i propisima – je da se ne radi o javnom ulaganju u profesionalni sport, nego isključivo u akademiju. No, ti klinci potpisuju profesionalne ugovore i prodaju se za multimilijunske iznose.
S druge strane, svi ti streljači, veslači i jedriličari – pa, u krajnjoj liniji, i atletičarke, premda se u njihovom sportu može zaraditi ozbiljan novac – bit će slavni i slavljeni neko vrijeme, onoliko koliko Hrvatima treba da se osjećaju važnima. Čitat ćemo smaračke tekstove o tome kako je Hrvatska sportska velesila u odnosu na druge članice razdružene nam nekadašnje federacije, izjave roditelja i susjeda, anegdote o tome kako su živjeli na kruhu i pašteti ili skupljali napojnice da bi kupili metke.

Novčana nagrada tri puta manja nego u Srbiji

No, čim se spusti zavjesa na Olimpijske igre, malo tko će ih se sjetiti u naredne četiri godine, kao što se malo tko sjetio i Giovannija Cernogorza. Kao društvo, ništa nismo učinili da ih podupremo u nadasve plemenitim nastojanjima, pa ni u njihovoj integraciji u društvo.
Dobit će državnu novčanu nagradu – koja je, nota bene, dva do tri puta manja od takve u, primjerice, Srbiji – i možda netko od njih ubode i nekakav posao, ali uskoro će biti zaboravljeni i nikoga više neće zanimati njihova sudbina. Medalje će visjeti negdje na zidu dnevnog boravka, restorana ili zlatarnice, dajući do znanja posjetiteljima da je netko ovdje nekoć bio svjetska faca, ali to je sve.
Nitko ne može zaraditi od uspjeha nekakvog tamo pucača ili mornara – nema tu građanskih ugovora, prijelaznih rokova ni milijunskih odšteta. Osvojit će možda još koju medalju na nekim bizarno komornim natjecanjima tipa svjetska ili europska prvenstva, ali koga boli ku*ac za takve tričarije.


Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: