Burkini je kao i bikini nastao iz političke mode


U kronikama i povjesnicama jednom bi moglo pisati da se u jeku turističke sezone 2016. sukob civilizacija vodio oko ženske odjeće za plažu. Jedna je strana, bezbeli ona naprednija, skidala preodjevene gospođe, dok ih je druga, ona koju se tradicionalno smatra natražnom ali i agresivnom, inzistirala na višku odjeće. No, što bi to u vreli ljetni dan na plaži moglo biti višak? I ništa i sve. Najdramatičnija fotografija tog ljeta prikazuje ženu koja sjedi na pržini, a oko nje četiri do zuba opremljena, naoružana, od nje još i mnogo obilnije zagrnuta, ogrnuta, odjevena i obučena policajca, koji je u ime zakona sile da se skine. Slika je to neslobode i represije, ali tek će vrijeme, i ono što se u budućnosti bude događalo, odrediti njezin stvarni emocionalni sadržaj. Hoće li to biti slika europske komedije ili naše zajedničke civilizacijske tragedije? I jedno i drugo postoji u njoj kao skriveni i raskriveni potencijal.

No, zašto policajci na sebi smiju imati onoliko odjeće, a žena na plaži ne smije? Na ovako postavljeno pitanje netko će vam reći da se pravite ludi, jer se nekako podrazumijeva da uniformirana lica, pogotovu ona koja predstavljaju državu, smiju i moraju biti označena od glave do pete, bez obzira na godišnje doba i eventualnu vrućinu. A kako gola koža nije znak, niti se tetovirani državni grb priznaje kao dio uniforme, tako oni moraju biti obilno odjeveni. Međutim, otkako je država i uniformi, postoji i politička opozicija. U posebno dramatičnim povijesnim trenucima, neposredno prije ratova ili pod velikom represijom, ljudi koji su protiv vlasti i vladajućih običaja oblače na sebe kontra-uniforme. Početkom dvadesetog stoljeća, pa sve do 1939, Europa je bila prepuna uniformirane gospode, koja su marširala ulicama i trgovima ili se okupljala po svojim krčmama, birtijama i pivnicama, po svojim domovima kulture, i jednako odjevena držala vatrene govore i obavljala razne rituale istomišljeništva. Usred turističke sezone 2016. dogodilo se, međutim, to da uniformirana nisu gospoda, nego gospođe. Žene u burkinijima predvode političku i svjetonazorsku opoziciju na najužarenijim europskim plažama. Je li to znak ženske emancipacije i ravnopravnosti ili ženske potlačenosti?

Ovo je važno pitanje. Odgovor će zavisiti na kojoj ste strani fronte i u čijemu rovu. Ali činjenica je da te gospođe s Azurne obale nitko nije prisilio da se zakrabulje u svoje kupaće kostime i pojave se na baš najfrekventnijim plažama, među političkim i svjetonazorskim suparnicama u bikinijima ili čak i bez bikinija. Njihovi konzervativni muževi – ako je u toj stvari o konzervativizmu i o muževima uopće riječ – sigurno bi više voljeli da im se žene kupaju, ako se već moraju kupati, na nekom manje vidljivom mjestu, na kakvoj skrovitijoj plaži. Ali ne, one su došle tu da budu viđene, ali i da same vide kako ih gledaju. Došle su tu da svjesno izazivaju javnu sablazan i javni prijezir. Ustvari, došle su tu očekujući da će se pojaviti policajci.

Iz perspektive američkih bombardera i antiterorističke koalicije, kao i onih koji su krenuli da donose općinske zakone protiv burkinija, to i nisu žene s vlastitom voljom i pameću, nego svojevrsne žene-bombe, koje je neki muškarac naveo daljinskim upravljačem da se pojave na plaži, u hramu europskog sekularizma, i da se tu detoniraju i da u šnicle, kotlete i butkice raznesu našu civilizaciju. Bilo bi, međutim, zanimljivo ispitati tko to, zapravo, ponižava žene: oni za koje pretpostavljamo da su ih obukli u burkinije ili mi koji se usuđujemo pretpostaviti da ih je obukao netko drugi, da se nisu tako obukle same.

Burkini nije izraz vjerske pobune ni vjerskog identiteta. Burkini je izraz političkog stava, uniforma ženskih političkih radikala. S islamskim vjerskim pravilima taj raskošni komad odjeće ne može imati veze, jer ne ispunjava ni osnovnu funkciju bilo kakve odjeće u vreli ljetni dan: odvraćanje kako požudnih tako i prezirnih pogleda. Osim što, suprotno tome, privlači i jedne i druge poglede, na burkiniju se, kako vidimo, ocrtavaju ženske obline, i to vrlo izraženo i izazovno, skoro kao na onim u međuvremenu zabranjenim plivačkim sportskim kostimima, pa nema niti govora o tome da burkini podržava tabu ženskoga tijela na kojemu inzistiraju pojedina islamska društva, ili većina njih, te dio muslimana svijeta, ali nipošto svi. U biti, burkini je nešto što je suprotno od burke, koja, doista, sakriva svaki obris ženskoga tijela i fizičkog identiteta. Burkini sakriva samo celulit. Sve drugo je vrlo vidljivo.

Ali kakav se politički stav odijeva u burkini? Francuski političari misle da znaju odgovor. Ili ne misle ništa, nego burkini koriste u predizborne svrhe. Pa se onda skoro u dlaku istim argumentima služe Marine Le Pen i socijalistički premijer Manuel Valls. Burkini, smatra premijer, služi tome da porobi žene, i valja ga zabraniti zbog svih onih dama koje bi ga sutra morale nositi. Burkini je odora onih koji postavljaju bombe po Francuskoj, smatra madame Le Pen, pa treba zabraniti i njega i njih. U neka doba pojavio se i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy, kojemu je burkini poslužio kao šlagvort za najavu povratka u visoku politiku i kandidature na izborima. Već ga vidimo kako, poput Supermena, leti naokolo u burkiniju i pobjeđuje u borbi protiv islamista.

Politički stav koji doista izražava burkini je, međutim, mnogo kompleksniji. Dijelom se tiče neuspjele integracije arapskih muslimana u francusko društvo i posljedica kraha kolonijalne politike i francuskog poraza u Alžiru, pedesetih godina prošlog stoljeća. Ali dijelom se tiče i problema osobnih sloboda i ljudskih prava, te odnosa sekularne Republike prema različitim identitetima. Tiče se, recimo, i toga što u onoj vrlo krvavoj revoluciji, kojom je Francuska na spektakularan i veličanstven način izašla iz dugoga srednjeg vijeka i svojim sekularizmom postala svojevrsni uzor Europi, nisu sudjelovali muslimani, nego samo pripadnici kršćanskih i židovskih denominacija. Može li se društvena ravnopravnost, može li se Republika uspostavljati na asimetričnom položaju i odnosu pojedinih dijelova društva prema njezinim tekovinama? To je važno pitanje, jer je više nego očito da muslimani, koji se već nekoliko generacija rađaju u Francuskoj, ne mogu i ne žele prihvatiti sekularno načelo na način na koji ga prihvaća i tumači nemuslimanska većina. Oni jesu Francuzi, ali neki malo drukčiji Francuzi.

Kada se Manuel Valls borbeno određuje prema pravu nekih budućih Francuskinja, ili francuskih muslimanki, na razotkrivanje i razodijevanje, nalazeći da je burkini prijetnja njihovoj slobodi, on čini vrlo zanimljiv prekršaj. Osim što građanima određuje kako će se odijevati – a to baš i nije neki naročit demokratski doseg – on negativno definira jednu modu. Modu za plažu. Burkini je, naime, moda. Istina, sa žestokim političkim dodatkom. Ali zar nije i bikini bio moda s političkim dodatkom? I to u prilično dugom razdoblju, od sredine pedesetih, na plažama Azurne obale, sve do sedamdesetih, na nekim ponešto konzervativnijim istočnim obalama. Politički je sadržaj nečemu trivijalnom, kao što je najnoviji model kupaćeg kostima, dao na ozbiljnosti, pa su bikini iz protestnih razloga na sebe navukle i dame koje to inače ne bi učinile. Ne bi, jer im se naprosto ne bi svidio. A stavile su ga na sebe jer im se svidjela njegova subverzivnost. U dlaku je ista stvar i s burkinijem. I već se se ljeta 2016. u burkiniju pojaviti i one žene koje ne samo da ne dijele političke stavove muslimanskih konzervativaca, nego bi, da su se rodile šezdesetak godina ranije, na toj istoj plaži bile prve u bikiniju.

Sve ovo, naravno, ne znači da negdje u pozadini ne čuče neki bradati mračnjaci s tespihom u desnoj i burkinijem u lijevoj ruci, koji vode svoj strašni rat u kojemu su im borbena fašistkinja Marina i plitki socijalist Manuel savršeni saveznici. Ali hoće li burkini biti njihovo najnovije oružje to ovisi o reakciji onoga normalnijeg dijela europske javnosti, to ovisi o reakciji ostatka plaže. Dužni smo štititi gospođe u burkinijima jer time štitimo i naš način života, i naša prava, i naše gaće na guzici. Dakle, sve ono za što nam tvrde da je ugroženo.

Kada je u Turskoj još bila na vlasti sekularna, kemalistička struja, a iza brda se valjala neka čudna revolucija predvođena Necmettinom Erbakanom, žilavim Erdoğanovim predšasnikom, duge i zanimljive karijere, policija je imala običaj da mladim djevojkama i studenticama trga marame s glava. U početku bile su to junačne vjernice, željne mučeništva. Kasnije su marame na glave stavljale neke druge cure, kojima se baš i nije sviđalo to što žive u zemlji u kojoj policija nasrće na miran svijet, samo zato što taj svijet na glavi ima znak. I tako je marama postala znak, tako je odijevanje po islamskim propisima – ili takozvanim islamskim propisima, jer takvi propisi striktno baš i ne postoje – postalo masovno. Cure su stavljale marame onako kako su na Zapadu, godinama prije, oblačile vijetnamke ili majice s likom Che Guevare. I tako je došao Erdoğan…

Nije dobro kad policija skida žene. Kao u Francuskoj. Nije dobro kad ih oblači. Kao u Iranu. Nije dobro kad policija ima ovlasti da zavodi modu.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: