Dok smo se molili kruhu, od gladi nas je spašavao krumpir

Iz dubokog mraka naše europske povijesti, kao da je vječito tu, izranja ponovo, kao zajedničko spasenje, naš kruh nad kruhom, solanum tuberosom. A zapravo, nije on tu baš odavno: stigao je u šesnaestom stoljeću, donijeli ga u Španjolsku konkvistadori, sa svojih krvavih pohoda na Latinsku Ameriku, pa ga, onako procvjetalog, položili pred oltarnu sliku Bogomajke sa Djetetom. Za njih je krumpir bio ukrasna biljka. Njegov jednostavni bijeli cvijet, među nekako prostodušnim listovima, koji ga dodatno nagrđuju, predstavljao je neku vrstu opravdanja i objašnjenja dragome Bogu i materi Mu. Ne, nisu oni odlazili u amerike, da kolju i čereče gole urođenike, neznabošce, njihove žene i djecu u zipkama, niti da im otimaju zlato koje će imperiju učiniti bogatom i slavnom, nego su potegnuli čak do Meksika i Perua da Blaženoj Djevici Mariji pred noge iznesu taj neviđeni bijeli cvijet krumpirov. Ona ih je zbunjeno gledala, sve pokušavajući tom njihovom daru pružiti neki viši ljudski smisao. Gledala je biskupa koji ljubi ruku onome najvjernijem među njima, koji je zaklao tromjesečno žensko dijete.

Slučajem ili Božjim proviđenjem, konkvistadori su se vratili tačno u čas kada su se Židovi spremali da odu (ovu okolnost spominje Danilo Kiš, u svome “Traktatu o krompiru”, unutar romana “Peščanik”). Simbolički, sudbina progonjenog naroda označena je krumpirovim cvijetom, a ne heraldičkim cvjetovima katoličke dinastije koja ih je iz njihove domovine protjerala. A stvarno i praktično, vrlo je vjerojatno neki od njih, od tih budućih Baruha, Fincija, Tolentina, Ovadija, Ozmi, koje će u sljedećim stoljećima padišah štititi od njihove europske sudbine, u bježaniju nosio tu neobičnu biljku, kao uspomenu na voljenu domovinu i na izgubljeni dom. Krumpirov cvijet nije mu mirisao, nije bio ljiljan, iris ni ljubičica, ali je budućemu Baruhu, Finciju, Tolentinu, Ovadiji, Ozmi bio sve. O čemu govorimo, znat će svatko koga je protjerivalo.

U naše krajeve krumpir je stigao vrlo kasno. To znamo po njegovu imenu. Vjerojatno je došao iz njemačkih zemalja, s granice prema francuskome Alzasu, gdje su ga zvali grumbeer ili grumbirne, što znači zemna kruška. Nije ga bilo prije početka 19. stoljeća, a nakon što se pojavio, trebalo je vremena lokalnim prosvjetiteljima i svećenicima da svladaju nepovjerenje naroda i nekako uvjere ljude da u krumpiru nema ničega đavolskog, i da bi ga za svoje dobro trebali uzgajati. Naše tradicije, kulturne, religijske i političke, u pravilu su još pliće od krumpirove tradicije. Sve je u nas odnedavno, ali smo, srećom, slabo pismeni, u pisaca nam je imaginacija slaba, a u historičara bujna i mitomanska, pa nam je i sjećanje na jučer u dubokome mraku.

Jedno od najvećih čuda čovječanstva čudo je otkrića krumpira. Kada li je i kako prvome među nama na um palo da gomolj toga ružnog cvijeta izvadi iz zemlje u baci u žar? Sirova krtola neukusna je i blago otrovna. Jeli su je đaci da dobiju vrućicu pred kontrolni iz matematike. Krumpir je među važnijim simbolima Europe. Nije kruh spašavao Nijemce, Poljake, Ukrajince, Ruse, Rumunje, Srbe, Bosance, Hrvate, Slovence… od gladi, onako kao što sugerira molitva. Kruh naš svagdašnji češće je bio – krumpir. Pšenica, koja je također stigla iz amerika, i kukuruz mogu i ne roditi. Žito traži dobru klimu, traži ratare umjesto ratnika. A krumpir blag i bljutav, vazda išće soli, i spremno ju proguta u svakoj presoljenoj juhi, rađa i ljudima i hajvanima. Krumpirom smo u devetnaestom stoljeću zamijenili žir i orah, koji su nas prethodnih stoljeća spašavali od gladi.

U Lici i Hercegovini, tamo gdje nema žitnih polja, rastao je naš krumpir. Nejednakih oblika, kvrgav, nepredvidljiv, čas sitan, ne veći od šljive, a dva koraka dalje, kao manja, izdužena tikva. Zemljan i siv, često ga nije lako razlikovati od grumena zemlje, od kamena, krumpir je najneuglednije od svih ljudskih blaga. Nema molitve krumpiru, ni pjesničke pohvale, ni lirike, ni epike. Oko krumpira nema velike brige. Tko u snu vidi krumpir, slijedi mu nenadani, ali prolazni dobitak. Tko ga u snu sadi, očekuju ga lijepi poslovi, dobro materijalno stanje. (Samo, kako sanjati sadnju krumpira, ako to nikada nisi radio na javi, pa ne znaš kako se krumpir sadi?) Guliti u snu krumpir znači loše raspoloženje, brigu, neispunjenje želja. Tko ga u snu jede, bit će siromašan, ali tko ga u snu kuha, dobit će povišicu na poslu. Sanovnici su puni krumpirovih snova, što nije čudno, jer sve naše i jest u krumpiru. On je u našim trapovima i podrumima, na našim zastavama i u srcima. Krumpir je prva namirnica uzgojena u Svemiru. Krumpir je astronaut.

A zašto baš danas o krumpiru? Zato što za krumpir pored profesora Josipovića, premijera Milanovića ili kulturministrice Zlatar nikada ne bismo našli povoda? Ili zato što će nas profesor i kolege ostaviti gladnim i krumpira? Ne, nego zato što je Hrvatska do 1. srpnja prošle godine uvozila krumpir iz Hercegovine. A nakon što je ušla u Europsku Uniju primorana je uvoziti ga iz Holandije i od kojekuda. Svaki je holandski krumpir istoga oblika i veličine, jednak i kalibriran kao Hitlerov vojnik. Hercegovački je krumpir svaki za sebe. Nemoguće je naći dva ista. I zato on više ne može u Hrvatsku. Naravno, nije riječ o okusu nego o obliku. Hercegovački je krumpir ukusniji od holandskog, a glamočki je, recimo, bolji od hercegovačkog. Europa, međutim, traži da krumpir bude velik kao drugi krumpir, i da svi krumpiri ovoga svijeta budu isti.

Na nekom hercegovačkom sajtu ovih sam dana pročitao vijest da je tvrtka “AgroFructus” iz Čapljine započela izvoz krumpira na rusko tržište. Do sada je, kažu, otpremljeno osamdeset tona krumpira. I uskoro će još mnogo više. Krumpir iz Ljubuškoga, Vojnića, Šipovače i Čapljine osvaja tako Rusiju. Pomislite li da osamdeset tona nije mnogo, znajte da Hrvatska i jest tako neslavno propala zato što osamdeset tona krumpira nije mnogo. Za Hercegovce to je jako mnogo, mnogo je i za Ruse koji će krtolu istovarati, guliti, kuhati, peći… Mnogo je to za svakoga normalnog čovjeka, koji ekonomiju jednostavno shvaća: kao tone krumpira, koje se zbrajaju, umnožavaju i dijele. Krumpir je, naime, spasio Europu da ne umre od gladi. I ne daj Bože, opet bi je mogao spašavati. Jer nije dobro ako svaki krumpir mora biti isti, kao što je isti bio svaki Hitlerov vojnik. I nije dobro kad Hercegovci počnu krumpir izvoziti u Rusiju, umjesto da ga izvoze preko prve državne granice.

Jesu li konkvistatori spasili Europu, kada su jednostavni bijeli cvijet prinosili Blaženoj Djevici Mariji? Jesu li je spasili Sefardi, koji su ga, nostalgični za domom, u daleki svijet nosili kao uspomenu? To zavisi od priče koju želite ispričati.


17. 06. 2014.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: