Burkini Faso

Zvala me jednom prilikom u dva iza ponoći Najda da ispriča što joj je rekla kćerka. Ima ona taj običaj, zovne u gluho doba noći da ispriča što joj je novoga rekla kćerka.
Elem, šetale njih dvije Sarajevom, kad na Ferhadiji ugledale ženu pod burkom. Baš prava bula, sva u crnom, poput crne sjene, šeće gospođa Ferhadijom - samo joj oči kroz onaj prorez vire - a mala se načisto obeznanila, pa će ovako Najdi: “Mama“, veli, “ja ovu ženu viđam u gradu svaki dan!“

Ne znate vi Najdinu kćerku, čudo je mala. Do dana današnjeg, nitko o osobnosti i položaju žene u tradicionalnom islamu, ili barem u onome što se pod tradicionalnim islamom općenito prihvaća i predmnijeva, ali bogami ni o iznenadnoj brojnosti takvih, tradicionalnih muslimanki u Sarajevu - ili barem onih što se pod tradicionalnom burkom općenito kriju - ništa kraće i preciznije nije rekao od Najdine kćerke. Sve o tome stalo je u njenu po svemu historijsku rečenicu: “Mama, ja ovu ženu viđam u gradu svaki dan!“
Čudo je Najdina mala, ali još je veće čudo rečena gospođa u crnom. Svuda je po Sarajevu ima, svugdje i u svakom trenutku, od Ferhadije do Ilidže, pa stigne još i cijelom Bosnom skitati, da je viđaju od Zenice do Cazina. Više je po Sarajevu ima nego rimskog pape: Bakira Izetbegovića pred izbore nema toliko po zemlji Bosni, koliko ima te tajanstvene žene u crnom. Dobro kaže Kožo - bogami su dvije, pa se mijenjaju. Ne bi mogla sama stići.
Svakako, ne bi ta gospođa pod burkom mogla stići gdje sve ovoga ljeta stiže. Na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, vidjeli ste i vi, stigla je nastupiti i za američku reprezentaciju u mačevanju, i za iransku žensku ekipu u odbojci na pijesku. Stiže sad već svuda po svijetu, puni je i sarajevski bazeni i francuske plaže. Na bazenu ili u moru, jasno, nije pod burkom, već je u burkiniju, osobitom kupaćem kostimu dizajniranom po tradicionalnim islamskim propisima, ili barem po onome što se pod tradicionalnim islamskim propisima općenito prihvaća i predmnijeva. Eno zbog nje bazen u Nedžarićima već zovu Burkini Faso, na kupalištu u Cannesu zbog svog je odijevanja kažnjena novčanom globom, na plaži u Nici četiri su je policajca natjerala da se skine - valjda po tradicionalnim građanskim propisima - a uza sve to stiže se kupati i u našoj uvali.
Živim, naime, u malom ribarskom mjestu na dalmatinskoj obali, što se ljeti pretvara u turistički pakao, pa mi domoroci bježimo od turista na jednu neveliku, izoliranu i nepristupačnu plažu. I svaki put tamo - ona. Jedanput u burkiniju boje ciklame, drugi put u plavom, treći put u ljubičastom. Cijelo je ljeto na našoj plaži. A ako je tamo - u zabitoj uvali do koje se stiže samo brodicama ili strmom kozjom stazom - znači da je zaista svugdje.

Ni o čemu se tako ovoga ljeta u svijetu ne priča nego o toj zagonetnoj ženi iz sarajevske Ferhadije, što je Najdina mala viđa po gradu svaki dan. Tko je ona? I - to je, čini se, ključno pitanje - zašto se krije pod burkom i burkinijem? Je li pokrivena svojim slobodnim izborom, ili možda tuđim? Sakriva li ona tijelo onako kako ga zapadne žene otkrivaju, dakle slobodnom voljom, ili ga možda zapadne žene pokazuju onako kako ga ona krije, dakle zbog kulturne i društvene prisile?

Istu ženu koju po cijelom gradu viđa Najdina mala, vidjela je naposljetku i Lejla Čolak, sarajevska novinarka: ona, recimo, misli da je burka vjersko obilježje, jer ako i ne nose sve muslimanke burku, bogami su sve koje je nose - muslimanske vjere. Iz premise da je vjera intimna čovjekova stvar, poput seksualnosti, ona je burku kao agresivni vanjski znak vjeroispovijesti u jednom svom statusu na Fejsu nespretno i nesretno usporedila s golemim dildom kojega bi jednako tako žene mogle nositi po ulici kao javnu demonstraciju intimnog. Nespretno, rekoh, i nesretno, jer podrazumijeva da ona žena burku nosi isključivo kao znak svoje vjere, baš kao što bi nespretno i nesretno bilo zaključiti kako svaka ona polugola djevojčica s Facebooka svoje tijelo pokazuje isključivo kao znak ženske emancipacije.

Što bi rekla Najdina mala, viđa je na Instagramu svaki dan.
Već sutradan, uostalom, Lejla Čolak je bila zasuta najstrašnijim uvredama i prijetnjama. “Ima li kakav dobrovoljac da siluje lijepu Lejlu, lično ću ga isplatiti?“, javno je tako pod punim imenom i prezimenom, sa svoga profila na Facebooku, uzvratio stanoviti Mirza Džidić, pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Toliko, eto, i o Lejlinom pravu na svoje mišljenje, i o ženskom pravu na svoje tijelo.

Prije šezdeset šest godina, recimo, u jesen 1950. godine – nakon što je Narodna skupština Bosne i Hercegovine donijela zakon o zabrani pokrivanja lica - iste ove novine koje držite u rukama javljale su kako se u Butmiru i Hrasnici natječu gdje će s više žena skinuti zar ili feredžu, a Oslobođenje je tada zabilježilo i nekoliko fizičkih napada na žene s pokrivenim glavama, pri čemu je odveć revni borac za emancipaciju žena zbog “izazivanja vjerske i nacionalne mržnje“ kažnjen zatvorom i oduzimanjem građanskih prava.
Građanska prava u međuvremenu su mu, kako vidimo, vraćena. Zatvor mu je učinio dobro i lijepo se rehabilitirao, pa danas ima profil na Fejsu i slobodno šeće ulicama.
Viđaju ga u Sarajevu svaki dan.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: