Čiko, mogu li s tobom

Slučaj Dare Sekulić 

Jedne sam subote u antikvarijatu Srce lubenice, na Opatovini, pedesetak koraka od tržnice na Dolcu, na polici među debelim pjesničkim antologijama pronašao pjesničku zbirku Dare Sekulić “Grlom u jagode”. Knjižica od pedeset i pet stranica, jedva veća od dlana, bez teksta na hrbatu, slučajno se tu našla kao zaostatak nečije rasturene kućne biblioteke. Ili je to netko umro, ili se rastavio od žene. Naslovi sarajevskih izdavača, pogotovu ako su domaćih pisaca, rijetki su po zagrebačkim antikvarijatima. Mnogo je više beogradskih ili novosadskih knjiga, življe su bile ovdašnje veze s tim gradovima. Sarajevo je bilo daleko i zatureno, zatvoreno u sebe sama i u svoju književnost. Tako je i ova knjiga, čiji naslov pamtim iz onih vremena, iako je nikada ranije nisam držao u rukama, ravna nekom malom čudu, dovoljnom da ispuni dan.

“Grlom u jagode” bila je druga samostalna zbirka Dare Sekulić, objavljena 1963. u izdanju sarajevske Svjetlosti. Biblioteka se zvala Horizonti, urednik Muris Idrizović. Na predlistu čitam adresu izdavača: Radojke Lakić 7/II. A “Za izdavača”, što je administrativna šifra osobe koja odgovara za knjigu: Abdulah Jesenković.

Na predlistu, uvrh stranice, nalivperom, raspisanim rukopisom: “Mateljan-Vis-maj 65”. Ista je ruka, istim perom, podvukla nekoliko stihova i jedan naslov u knjizi, te ostavila primjedbu na pedesetpetoj stranici, uz podvučena dva stiha: “Htjela sam da mi noći zaborave dane/ i dijete da ostanem ne videći.” Piše: NE MOŽE TO! Ljutit ton. Što ne može.

I to je sve. Nema drugih tragova po ovoj knjizi, koji bi svjedočili o pola stoljeća koje je provela u nekoj zagrebačkoj kućnoj biblioteci. Na Visu je, pretpostavljam, bila kratko. Mateljani nisu Višani ni Komižani. Ovako o njima piše na internetu: “Mateljani su Hrvati, većinom iz okolice Ozlja, a prema nekim izvorima iz Zatražišća na Hvatu ili Košuta kod Sinja, gdje se svaki dvadeseti stanovnik prezivao Mateljan. U Hrvatskoj danas živi oko četristo Mateljana u više od sto domaćinstava. Podjednako ih je bilo i sredinom prošlog stoljeća.” Možda je potpisani  Mateljan maja ’65. bio u vojsci na Visu. A možda se vlasnik knjige i nije zvao Mateljan, nego je iz nekog drugog razloga na knjizi Dare Sekulić napisao tu riječ…

Dugo sam mislio što NE MOŽE TO! u stihovima “Htjela sam da mi noć zaboravi dane/ i dijete da ostanem ne videći.” Ženski, tvrdi i opori, tipično darinski, u koje je upisan trag vremena, akcijaškog, sentimentalnog i patetičnog, bez dubljeg značenja i bez slike u sebi. Pedeset godina kasnije ta dva stiha lako je preskočiti. Nekoć su izgleda nekome nešto značili. To je od vremena. Ili od nečijeg jedinstvenog osjećaja. Time se poezija čita, i kad je dobra i kad je loša: jedinstvenim osjećajem. Osjećajem koji je u svakog različit, kao što nam se razlikuje otisak prsta. Ali u istinski velikoj poeziji susretnu se svi jedinstveni osjećaji. I to je onda jedan od važnijih razloga za disanje…

Zbirku otvara naslovna pjesma, svojedobno prenošena po antologijama i panoramama bosanskohercegovačke poezije:


Grlom u jagode

Grad iz grada nije što i grad sa brda,
došla sam kao grlom u jagode.

Grlo kao zvono a jagode ni za oko,
kako sam se grdno za šaku hlada i šaku jada lomila.
Građane rađala s krupnim očima i nježnim koljenima,
bijelim kruhom ih hranila a samovala
bez slavlja i bez prijatelja.

Kad bih pošla, ne bih mogla od grada do brda
pobijeliću neprilagođena.

Zato djecu iz ulice sazivam za dječje rođendane
i u dane obične da mi djeca zapamte drugove
da se očovječe
i da imaju slavlja i prijatelje.

Zamjenjuju cvijet krompirov s cvijetom djeteline
ali ne sanjaju grad sa brda.
I u život neće kao grlom u jagode
života mi.

Tridesetak godina nakon što je objavila ovu pjesmu u knjizi koja će ju proslaviti i za koju je u tada ozbiljnoj konkurenciji zaslužila godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Dara Sekulić se sa svoje četvero unučadi dala u izbjeglištvo. I tako se iz grada u gradu, kojemu jednom je stigla, vjerujući da neće mimo svoje volje i mimo putničkih razloga iz njega odlaziti, ponovo našla u gradu sa brda. Sve se izvrnulo, riječi su se izokrenule, i više se nije išlo grlom u jagode nego glavom bez obzira. A jedna njezina pjesma postvarila se na nemio način, onako kako to zna biti samo s dobrom i istinitom poezijom. Usto, život Dare Sekulić tim je izbjeglištvom zadobio dramaturški smisao, zaokružen je poput dobre fikcije i dovršen kao bildungsroman s nesretnim krajem. (Iako ni to, srećom, nije bio kraj.)

Iako sam skitao po književnim večerima, bio na svakoj pjesničkoj promociji na koju sam osamdesetih mogao stići, i bilo me je u publici Sarajevskih dana poezije, na kojima je ona bila redovni sudionik – kao jedna među nesumnjivim klasicima suvremene bosanskohercegovačke književnosti – Daru Sekulić nisam upoznao, niti sam je s razumijevanjem čitao. Bio sam pročitao sve njezine knjige, ali nisu me se ticale. Čak ni onaj njezin ciklus o sarajevskim ulicama i toponimima – nisam ga tada razumijevao.

Između nje i mene postojao je generacijski nesporazum, a pomalo i nesporazum u senzibilitetima. Ona je, kako sam je tada doživljavao, bila ovisnica o vlastitoj sudbini, o jednome detalju u biografiji, onom od kojega je započinjao njezin svjesni život, a taj je detalj nama tadašnjima bio gotovo nepodnošljivo arhaičan. Naime, Dari Sekulić su ustaše kada je imala jedanest godina spalili kuću i poubijali sve bližnje. Rođenima šezdesetih ta se 1942. činila strašno davno, a sve je još uvijek bilo udešeno na 1942: i državni praznici, i komemoracije, i školske priredbe, Neretva i Kozara, nagrade i priznanja… Osjećali smo se kao da živimo u antičkim mitovima i legendama, kao da ništa od svega toga nije stvarno i kao da sve to prolazi mimo naših života. Gušile su nas sudbine prethodnih generacija. Ustvari, gušila nas je laž u tom neprestanom ponavljanju istoga. To što je sudbina Dare Sekulić bila istinita i što se ona manirom pravoga pisca bavila onim što su se najviše i tiče, vlastitim slučajem i njegovim posljedicama, toga ćemo naknadno postajati svjesni. Onda kada se nama dogodi neka naša 1942, a Dara Sekulić ponovi svoja znanja iz stradanja.

Mnogo godina kasnije, u ljeto 2014. vozeći se autom preko Korduna, po tragovima jednoga iščupanog i prognanog svijeta, pokušao sam doći do Kordunskog Ljeskovca. U tom selu na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom ona je spaljena kuća. Pokušaj da dođem do nje kao da je bio isprika pjesnikinji na nerazumijevanju. Ali tog dana nije se moglo do Kordunskog Ljeskovca. Put je bio odronjen, rekli su da će ga popraviti za mjesec dana. Kakvo li je to selo koje na popravak puta može čekati mjesec dana?

Odrastala je po sirotištima, školovala se kojekuda, sve dok se nije skrasila u Sarajevu, gdje je završila Višu školu za socijalne radnike. Kao da nikada nije ni izašla iz sirotišta. Misao o djeci, onoj njezinoj ili o djeci iz njene ulice, prisega da “u život neće kao grlom u jagode/ života mi”, nije se ostvarila. Nema gdje ih nema, samo nisu tu…

Prve je pjesme objavila u zajedničkoj knjizi s Lukom Pavlovićem i Pubom Mateovićem. Pa joj je izašla prva samostalna zbirka “Odsanjani dom”. Knjižica “Grlom u jagode” označila je mjeru njezinoga pjesništva i njegova značaja za književnost Bosne i Hercegovine. Dara Sekulić bila je od onih pisaca koji, što stjecajem okolnosti, što vlastitim djelovanjem, nije stekla slavu i značaj unutar matica nacionalnih književnosti. Iako Srpkinja, u srpskoj poeziji ostajala je neprisutna, iako rodom, zavičajem i sudbinom sa Korduna, nikome i nije na um palo da na njezino djelo gleda iz perspektive cjelovitosti hrvatskoga književnog, zemljopisnog i etičkog prostora. Pripada li hrvatskoj književnosti pjesnikinja kojoj su ustaše spalili dom i iskorijenili obitelj? Ja mislim da pripada, i da je malo jačih argumenata nečijega književno-nacionalnog pripadanja.

Vrlo rano je, već 1973. zaslužila knjigu izabranih pjesama, u kanonizirajućoj ediciji Veselina Masleše. Od te knjige, pa sljedećih dvadeset godina, sve do odlaska iz Sarajeva, bila je suvremeni klasik jedne književnosti. Čvrsta tačka tradicije usred žive, nastajuće kulture.

A onda se sve izokrenulo. Netko će i dvadeset, trideset godina kasnije govoriti kako Dara Sekulić nije morala otići. “Nitko je nije tjerao.” Mogla je 1992. ostati, i dijeliti sudbinu grada o čijim je ulicama, ćoškovima i zakutcima toliko pisala. Bio bi to doprinos obrani onih vrijednosti na kojima počiva i njezina književnost. A mogli su ostati i njezini unuci. Možda bi svo četvero preživjeli rat. Možda bi ga i Dara preživjela. Ako i ne bi, ni to ne bi bilo nešto izuzetno: i drugima su ginuli unuci, umiralo se u Sarajevu sve u šesnaest…

Istina je, međutim, malo drukčija. Svatko tko je otišao nakon što se zapucalo, otišao je zato što je morao. Istina, mnogi su ostali. Ali njihov slučaj ne dokazuje ništa suprotno. Odlasci i ostanci ništa ne govore o moranju da se ide.

Osim toga, pitanja progonstva naknadno se razrješuju. U Sarajevu ili bilo gdje drugdje. Današnji grad najbolji je odgovor na pitanje je li se iz jučerašnjeg grada moralo odlaziti. I tko je morao, a tko nije.

U svoj stan u Sarajevu vratila se 2002. Ali njezin život u tom gradu, kao ni životi nekih drugih pisaca Srba koji su se nakon rata vraćali, nije više mogao biti isti. Nekoć velika pjesnikinja, dobitnica Šestoaprilske nagrade i Nagrade ZAVNOBIH-a, najednom više nije ime od kojeg je sačinjena pisana kultura jednoga grada i jedne zemlje, nego je obična građanka ponešto neobičnog i netipičnog imena i prezimena. Nema više njene književnosti, nema kulturne i jezične zajednice kojoj je pripadala. Iako živi u Sarajevu, dvijetisućitih Dara Sekulić pjesnikinja je iz Republike Srpske. Nije to stvar njezine odluke, nego svijeta koji je iskočio iz zgloba i trajno ostao takav, izglobljen.

U knjizi “Grlom u jagode” ima jedna nit koju Dara Sekulić nije nastavila u svojim sljedećim knjigama, niti je naročito držala do nje, jer tih pjesama, uglavnom, nema niti u njezinim pjesničkim izborima i inventurama. Oko nje su te 1963. rasla djeca, njezini sinovi, i njihovi su se glasovi čuli u knjizi. Općenito, više je unutra djece nego što će ih ikada poslije biti.

Tako i u pjesmi koju nikada ranije nisam čitao:


Dječaci ulaze bez ulaznica ako imaju očeve

Očevi nose nedjeljna odijela
i istežu tijela
kao konji na trkama

Čiko mogu li s tobom.

Stadion je užarena svjetiljka
gori kao oči dječaka što čekaju na ulazu bez očeva

Čiko mogu li s tobom.

Tapkaju mali golaći kraj ograda.
Kud prolaze glasovi ne mogu tijela u kratkim hlačama,
kud prolaze dječaci s očevima ne mogu dječaci bez očeva.

Riječi “Čiko mogu li s tobom.” danas su samo stih Dare Sekulić, ali tih se riječi jasno sjećaju oni koji imaju muška sjećanja od prije tridesetpet-četrdeset godina, kada su se oko stadiona na Grbavici vrzmali klinci, dječaci između osme i dvanaeste godine, koji su za rukave potezali osamljene starije muškarce, da ih uvedu na utakmicu. Danas to zvuči skurilno, u eri pedofilnih skandala nezamisliv je bilo kakav socijalni odnos između odraslih muškaraca i mlađih maloljetnika. Ali u ono vrijeme bilo je normalno da te netko uvede na utakmicu. (Ako sjećanja ne lažu, a može biti i da lažu, čini mi se da sam i ja barem jednom tako ušao na utakmicu.)

Ona je u pjesmi našla nešto drugo. Kud prolaze dječaci s očevima ne mogu dječaci bez očeva. To je našla. Možda je mislila na svoje dječake. A možda je i u priči o dječacima bez očeva vidjela sebe i svoju sudbinu. Trebalo je imati oko, pa ih vidjeti, i uho pa čuti tu tisućiti put ponovljenu molbu – Čiko mogu li s tobom. – koja, bez obzira na gramatiku, nije postavljena u obliku pitanja. Dara Sekulić je to imala. Zato i jest pravi, istinski pjesnik.




Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: