Ekatarina Velika: Rođeni u getu

Jedna će nova ulica na unutrašnjem rubu Zagreba, u blizini gradskog deponija, biti nazvana po Milanu Mladenoviću. Vijest je stara, ali je za nekog vraga esdepeovci stalno ponavljaju, kad god im zatreba da na čas prikriju višak svojih, reći ćemo tako, kroatocentričnih sentimenata. Tamo na Jakuševcu, gdje se grad prirodno ne širi, nego urasta u sebe kao nokat u meso, u blizini bivše Maršalke, na periferiji koju nikada neće naseljavati dobrostojeći ljudi, naprosto zato što tamo smrdi i što raste ozelenjeni brijeg neprobavljenog zagrebačkog smeća (moglo bi se tamo Kostelićima donirati još jedno skijalište?), bit će, tako se priča, još ulica nazvanih po mrtvim rock muzičarima. Mudro je to: rokeri su svijet koji se neće buniti ako se nađe na gradskome đubrištu, u suburbiji i predmestju. Priča o toj kulturi je otamo krenula, i bila je dobra dok god se nije primaknula središtu grada i rezidencijalnim četvrtima.

Premda je Ekatarina Velika nastala kao bend djece iz rezidencijalnih beogradskih kvartova, posljednje zlatne jugoslavenske mladeži, pametne, pristojne i dobro obrazovane, koja se, početkom osamdesetih, teško nosila s punkerima i radničkom klasom, s tom metaforičnom jakuševačkom ekipom, s onima koji su svoj životni i intelektualni forte pronalazili u pjesmama Azre, Pankrta ili ranih Parafa. Na tome se, više nego na ičemu drugom, raspao i Šarlo Akrobata – artistički najsnažnija pojava jugoslavenskoga novog vala: Milan Mladenović i Koja pripadali su radikalno suprotstavljenim društvenim slojevima i poetikama.

I onda smo se, 1984. godine, kao osamnaestogodišnjaci, trebali opredijeliti između sirove i surove, minimalističke i radikalno alternativne Discipline kičme, i emocijama impregnirane, lirski raskošne, vrlo estetične Katarine II. Kada se na jednoj strani nađe “Nemoj da bacaš betonske table s vrha svoje zgrade, polupaćeš aute, a možda i ljude”, a na drugoj “Kakav radostan dan, crnci pevaju aleluja”, izbor je, u ono vrijeme, za našu generaciju, bio vrlo izričit. Koja je bio nastavak, na kraju i vrhunac, nečega uz što smo prethodno odrastali i što nas je sasvim obuzelo i formiralo nam estetske i političke nazore, a Milan Mladenović je započinjao nešto novo, što je pripadalo sljedećoj generaciji, apolitičnoj i pomalo – djevojačkoj. Mi smo to doživjeli kao izdaju, pa smo se priklonili Disciplini kičme. To će nas držati sve do isteka osamdesetih, do našega kraja i rasula.

Ekatarinu Veliku slušali smo rubno i sa strane. Išli smo na njihove koncerte, ali tada se išlo na sve koncerte – osim na Riblju čorbu, Bijelo dugme, Galiju… – i gledali smo kako djevojčice, već mlađe od nas, onesviještene iznose preko pozornice. Ošamutila ih je slaba ventilacija ili ih je uzbudio fizis i seksus Milana Mladenovića. Nismo bili spremni povjerovati da je u pitanju muzika. Pogotovu nakon albuma Katarine II, koji je stvarno bio dobar (i tada se to moralo priznati), kada je bend mijenjao ime, jer je prava na Katarinu zaštitio gitarist Dragomir Mihailović, s kojim su se bili posvađali. Ekatarina Velika bila je još jedan Milanov korak dalje od onoga što je bio Šarlo Akrobata: zvučali su, s tim očima boje meda, hodanjima i tatuima, kao kopija ranih Depeche Mode, a na sceni su, onako uredni, s modernom neoromantičarskom frizurom basista Bojana Pećara, izgledali upravo onako kako se 1985. nije smjelo izgledati. Istina, tad smo već slušali Davida Sylviana, koji je nakon idiotske epizode s grupom Japan, također bio uredan, poblajhan i zainteresiran za suvremenu umjetnost, snimao je odlične, vrlo pametne albume…

A sad preskočimo cijelu karijeru EKV, preskočimo i devedesete, i zirnimo kako je iz perspektive novog milenija, ili generacija koje se nisu ni rodile u vrijeme Šarla Akrobate, stvar djelovala. Sami među grobovima, udaljeni od EKV za cijeli jedan život, kao što smo mi bili udaljeni od Harmsa, Bulgakova ili Majakovskog, ti su se klinci – u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, jednako kao i u Beogradu – vezali za bend i njegovu poetiku, na način meni nepojmljiv. Ne zato što mi se danas EKV ne sviđa više nego osamdesetih – da, draži su mi od većine onih koji su mi tada bili dragi – nego te klince nisam mogao shvatiti, jer sam se rugao Ekatarini, i ispravno je što sam se rugao, kada sam imao godina koliko imaju oni. Ali nije problem u njima, nego u vremenu koje je na vrlo radikalan način konotiralo sve što su EKV odsvirali i snimili, sve što je Milan Mladenović napisao. Danas, to je soundtrack fantomskog bola, muzika amputiranih udova, fantomskoga sjećanja na Jugoslaviju. Vrijeme koje nije najbolji estetski sudac, jer ono jednima pomogne a drugima odmogne zahvaljujući argumentima povijesti, i na načine koji, često, nisu estetski, nego su politički, ratnički, stradalnički, EKV je učinilo jednim od nesumnjivo najznačajnijih i najživljih kulturnih ili umjetničkih projekata u osamdesetima. Da nije bilo rata, da se država nije raspala i da se kulturni prostor nije toliko provincijalizirao, tojest da u ratu nisu pobijedili Thompson, Ceca i Prljavo kazalište, EKV bi bila manje važna pojava.

Na albumu Katarine II je pjesma “Geto”. Premda na njoj nema izravne posvete, znalo se što je geto: “Vidi kakva predivna zgrada, balkon, zid sa divljim ružama, atlas nosi kuglu iznad glave, Grci, mit i legenda…” A onda su nastavku: “Magla češlja pramen na ulici, hladan dah sa zapada, gar se crni svud po snegu, plava bluza i kifla pred čas…” I onda onaj šarlovski finale, nedovršen i aluzivan: “Rođen sam u getu, rođen sam tačno u čas da vidim…” Nekoliko albuma kasnije, snimit će pjesmu Sarajevo, u njoj će biti i stih, kojim je nadopisan “Geto: “Sarajevo”, od blata i snega”. Često bih zadnjih godina, odlazeći u Sarajevo, po fasadama austrougarskih zgrada na Marijindvoru, i pokraj oronulih ulaza nekadašnjih palača, tražio i nalazio atlase, koji na svojim plećima nose Zemlju, na koju, katkad, naliježe balkon na prvome katu.

Milan Mladenović imao je putanju tipičnu za djecu vojnih lica. Rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu, da bi stigao do Beograda. Prije dvadesetak i više godina, u antikvarijatu rahmetli Bučuka, blizu kafića Estrada i mjesta na kojem je nekad davno stajala porodična kuća oca Ive Andrića, našao sam tanku, broširanu knjižicu s naslovom “Djeca Sarajeva djeci Vijetnama”, nastalu po završetku konkursa koji je početkom sedamdesetih proveden u sarajevskim osnovnim školama. Uz odabrane pismene sastavke i pjesmice suprotiva imperijalizmu i hegemonizmu, na posebnom su mjestu u knjizi istaknuta tri nagrađena rada. Treću nagradu na literarnom takmičenju “Djeca Sarajeva djeci Vijetnama” osvojio je Milan Mladenović, učenik 7c razreda Osnovne škole 29. novembar. Kupio sam tu knjižicu, valjda sluteći da bi mi podatak iz nje jednom mogao zatrebati. Ili zbog plave bluze i kifle pred čas, koji su, kao blato i sneg, kao gar po snegu, kao Atlas i zid sa divljim ružama, fragmenti jednoga sarajevskog, školskog odrastanja, sličnog, ali i posve drukčijeg, od odrastanja u tadašnjim Zagrebu ili Beogradu.

Ali zašto je riječ o getu? Zato što je, sa svih strana opkoljeno brdima, daleko u unutrašnjosti, duboko u utrobi Jugoslavije, obilježeno jakim, vrlo karakterističnim naglaskom, okrenuto samo sebi i legendi o partizanima i revoluciji, Sarajevo bilo zatvoreno, i od svijeta odijeljeno poput geta. Za djecu vojnih lica dvostrukog, privatnog geta, kada bi za očevom prekomandom stizali u Beograd, gdje je svim križnim putevima bio konec i kraj. Današnje Sarajevo, kakvo god bilo i čije god bilo, mnogo je bliže i Zagrebu i Beogradu, nego što je bilo nekad.

Neka je strašna morija pomorila EKV. Prvi je, 1992. godine, umro Ivica Vdović, Ve-de, Šarlov i Ekatarinin bubnjar, jedan od prvih amblematskih likova jugoslavenskoga novog vala. Milan je umro 5. studenog 1994. – baš u vrijeme kada je sarajevska klima onakva kao u dvije njegove pjesme. Bojan Pećar umro je 1998, a Margita Stefanović 2002. Od čega su umirali, to više i nije važno, ali valja napomenuti da svi nisu umrli od droge. Jedini preživjeli je Gagi Mihajlović, onaj gitarist zbog kojeg su Katarini morali mijenjati ime.

Sjećam se kako smo jedne nove godine maltretirali svoje djevojke, redom zaljubljene u Milana i u njegovo stvaralaštvo, i pjevali im: “Pogledaj me, o pogledaj me očima teleta!” Uskoro je, međutim, sve bilo gotovo i više nije bilo ni nas ni naših djevojaka.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: