Gord prema Crkvi, ponizan prema Bogu

Među tolikim vrlinama koje hvale i veličaju Hansa Künga među ljudima, nije se, izgleda, našla i vrlina skromnosti. Ili barem skromnost nije među prvih stotinu Küngovih vrlina. Svoju duboku poniznost i skrušenost, svoju ljudsku malenost, neznatnost i nesavršenost Küng iskazuje pred Bogom. A možda i pred pojedinim osobama koje njegovoj intimi pripadaju na takav način da ne nalaze mjesta u njegovoj trotomnoj intelektualnoj i duhovnoj autobiografiji, objavljenoj u tri toma i na oko dvije tisuće stranica. Ali pred zemaljskim institucijama i autoritetima, uključujući i onu kojoj pripada pa mu je i hijerarhijski nadređena, pred Katoličkom crkvom, on skromnosti nema. Pred svom tom zlatnom teladi i pred gospodom u ornatima koji su optočeni žeženim zlatom, pred svim vatikanskim teolozima, uključujući i onoga koji je godinama igrao ulogu glavnog inkvizitora, da bi potom i sam postao rimski biskup, pred razduženim biskupom Ratzingerom, dakle, svojim bivšim prijateljem, Küng ne samo da nema poriva skromnosti, nego je na pomalo začuđujući i uveseljavajući način spreman biti otvoreno razmetljiv. Osim što se razmeće svojom intelektualnom superiornošću i znanjima, katkad mu dođe pa se razmeće i materijalnim dobrima. Istina, Küng nije bogat, ali jesu njegovi sponzori, uglavnom prosvijećeni njemački industrijalci i bankari, koji su tridesetak godina spremno financirali njegove duhovne, intelektualne i kulturne pothvate. Ozbiljno se držeći načela da mira u suvremenom svijetu nema bez mira među religijama, više je puta oputovao Svijet, i na licu mjesta se, sve u razgovorima i raspravama s drugima i drukčijima, učio o islamu, židovstvu, indijskim i kineskim religijama, ali i o religijama Afrike i Oceanije, kao i izvornih naroda Latinske Amerike. Valjda nitko među kršćanima o vjerovanjima drugih ne zna koliko Hans Küng.

Ali nije on fah-idiot ni duhovni tehnokrat. Upravo suprotno. Ako je Bog beskonačan, jedinstven i sveprožimajući, teologija ne samo da na sebe ne preuzima božanske atribute – blasfemično je to i naglašavati – nego teologija sama i bez pomoći drugih intelektualnih i umjetničkih disciplina po Hansu Küngu ne samo da se ne može do kraja kompetentno obraćati ljudima i sudjelovati u životu zajednice, nego ne može sama rasuđivati ni o pitanjima božanskog. Küng je, dakle, krajnje upućen u književnost, u poeziju njemačkog jezika i, naravno, u glazbu. Izvrstan je politolog. Podrazumijeva se da o filozofiji i političkoj ekonomiji zna onoliko koliko je profesoru iz Tübingena primjereno znati, pa još malo više preko toga. Darovit je antropolog, otvoren prema urođeničkim zajednicama koliko i prema svijetu moderne Amerike – o kojoj ispisuje neke od najfantastičnijih stranica u svome trećem, oproštajnom tomu – i u toj Americi neskriveno i razmetljivo uživa, ne odbacujući ni sve blagodeti konzumerizma, ako mu mogu pomoći u spoznavanju svijeta i u divljenju svijetu. Recimo, divna je ona scena kada Küng s prijateljima leti iznad kanjona rijeke Colorado, u iznajmljenom avionu…

Treći su tom, kao i prethodna dva, u prijevodu i u suizdavaštvu objavili riječki Ex libris i sarajevski Synopsis, s tim da je Ex libris nositelj izdanja. (Ne samo uzgred: u ukupnom hrvatskom nakladništvu, u toj moralnoj i profesionalnoj bijedi, tri su istinska čuda: Fraktura, Fibra i Ex libris. Po svemu drugom Hrvatska je duboko ispod ne samo europskih izdavačkih standarda, nego ispod moćnoga srpskog nakladništva, dok su Fraktura, s izdanjima beletristike, Fibra sa stripovima i Ex libris sa sjajnim i neortodoksnim programom teologije onaj najviši europski standard.) Zaključnu knjigu, naslovljenu “Doživljena čovječnost: Sjećanja” odlično je, s brigom o jezičnoj ljepoti i terminološkoj preciznosti, prevela Blanka Will. U njoj se Küng bavi disidentskom dionicom svoga života, nakon što mu je administracija biskupa Ivana Pavla II krajem 1979. praktično zabranila i osporila poučavanje vjere i bavljenje službenom rimskom teologijom. Profesuru mu, međutim, nisu mogli ukinuti jer su čak i teološki posli na Zapadu podložni autonomiji sveučilišna i sekularnoj znanstvenoj hijerarhiji.

Hans Küng insistira na povijesnosti svetoga teksta – dakle, na tome da se Biblija ne može čitati na isti način u desetom i u dvadesetom stoljeću – ali i na tome da ono što nije dio svetoga teksta ne može biti tumačeno i prihvaćano kao sveti tekst ili sveta zapovijed. Recimo, vrhovnopoglavarski status rimskoga biskupa. Papu on poštuje, podčinjava mu se, ne napušta Crkvu – iako na mnogim primjerima dokazuje kako je u Wojtylino i Ratzingerovo vrijeme značajnim teolozima, pa i svećenicima i biskupima, napuštanje Katoličke crkve bilo jedinim razumnim izborom – ali dekonstruira dogmu o papinoj nezabludivosti kao neku vrstu formalno-političke, svjetovno-vladarske konvencije. Također, on u izvornom učenju Crkve ne nalazi podlogu za odbijanje svakoga razgovora o možebitnom ređenju svećenica. U svjetonazorskome, u političkom smislu Hans Küng je liberal – od one dobre i prosvijećene, pomalo starinske vrste, od ljudi koji neće za druge paliti lomače, ali će zbog vlastitih uvjerenja sami spremno poći na lomaču – svojedobno je bio antikomunist, dok je to još imalo smisla, ali je u svemu, osim u pitanjima vjere, krajnje nedoktrinaran, otvoren prema novim idejama i saznanjima, i u toj svojoj otvorenosti – radikalan. (Da, kada riječ ne bi krivom upotrebom bila potrošena, a pomalo i ozloglašena, najtačnije bi bilo da se kaže kako je Küng ustvari radikal.)

Ali kada je riječ o teologiji, strog je i dosljedan, u određenom smislu i konzervativan. Također, kritičan je i prema sekularnom naslijeđu moderne Europe. Ta dvojnost između svjetovne otvorenosti, političkoga liberalizma i radikalizma, te teološkog konzervativizma, koja je još osjetnija u Küngovim teološkim i teološko-povijesnim djelima, u “Biti kršćanin” i u “Postoji li Bog”, nego u njegovoj autobiografiji, pruža vrlo uzbudljive i čitateljski poticajne učinke. I nadaje se neočekivanom, paradoksalnom zaključku: time što je u intelektualnom i političkom smislu otvoreniji, to je Hans Küng dosljedniji u tumačenju Biblije. Ali ostavimo to onima koji vjeruju da se čitajući Künga sa samima sobom dogovore u što, zapravo, vjeruju. Čitatelju, međutim, koji čita Künga s nevjerničkim iskustvom, ostaje čarolija njegova teksta – doista, ima toga i u memoarima – kad argument Boga biva uvjerljiv poput argumenta umjetnosti. Kao u rijetkom kojem piscu u povijesti, u Küngu su se susrela dva talenta: analitički i imaginativni. Dok misli o Bogu, on je poput Ludwiga Wittgensteina u čiju se dušu i glavu naselila ona Alisa iz zemlje čudesa.

Duhovit je, i u toj svojoj duhovitosti ponekad dječački zloban. Recimo, ne može da ne citira ono što je čuo na otvorenoj raspravi u župnome dvoru tibingenške Crkve svetog Ivana: “Katolička je crkva institucija koju nose žene, a vode je muškarci u ženskoj odjeći”. (Ne daj Bože ni pomisliti što bi se dogodilo s onim, makar i ateistom, tko bi se u Hrvatskoj javno, a ne u župnome dvoru, tako narugao biskupskim haljecima i papinim cipelicama, pa to još u raspravi o ređenju žena…)

Wojtyla u svom dugom pontifikatu nikada nije odgovorio na Küngove zamolbe da ga primi i s njim razgovara. Tri je duga desetljeća šutio, da bi tek Ratzinger, na veliko teologovo iznenađenje, odlučio da razgovara. Ali na kraju je i taj razgovor bio samo formalne prirode. Kada je došao Franjo, Hans Küng je već svodio svoje zemaljske račune, dovršavao posljednji tom memoara i umirovljavao se. Ali vrlo je pomno pobrojao sve Wojtyline i Ratzingerove vladarske postupke, od likvidiranja latinoameričke teologije oslobođenja, aktivne podrške fašističkim diktatorima, naročito Augustu Pinochetu, preko pasivne podrške režimu aparthejda u Južnoj Africi i izoliranja biskupa Desmonda Tutua, sve do prikrivanja pedofilskih skandala, zaštite biskupa koji su u takve skandale bili direktno umiješani, do kadrovske politike i politike beatifikacije, i dokidanja ekumenizma i svih pozitivnih učinaka Drugoga vatikanskog koncila. Pisao je o Wojtylinim preskupim i spektakularnim putovanjima po svijetu, o njegovome borbenom antikomunizmu i političkom angažmanu na rušenju komunističkih režima, ali i odbijanju da sudjeluje u uspostavi elementarne rasne jednakosti… Prema Ratzingeru je još i zadržao neko davno poštovanje, dok je prema Wojtyli bio nemilosrdan. Ne prekršivši pritom zadanu mu subordinaciju.

Neki vražićak ga je naveo da ispriča i ovo. U veljači 1986. Küng se sastao s tanzanijskim predsjednikom Juliusom Nyerereom, i u opuštenom mu razgovoru ispričao vic: došao papa pred dragoga Boga, pa zainteresiran za to kako će dalje stvari ići s crkvom Božjom dobi od Vrhovnoga dopuštenje da mu postavi tri pitanja: “Prvo: ‘Hoće li za mog života biti ukinut zakon o celibatu?’ Odgovor odozgo: ‘Ne’. Drugo pitanje: ‘Hoće li za mog života biti uvedeno ređenje žena?’ ‘Ne’. Treće: ‘Hoće li još jednom koji Poljak biti papa?’ Božji odgovor: ‘Za mog života ne!’”

Vrlo uzbudljiva knjiga. Posljednje riječi u njoj su: “Hvala ti, moj Bože,/ jer si dobar/ i tvoja milost traje vječno./ Amen. Neka bude.”



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: