Knjige Nine Knežević

Onoga ljeta, nakon što sam u Drveniku završio prvi razred, zauvijek – čuj mene: zauvijek! – smo se selili u Sarajevo i trebalo me je upisivati u novu školu. Sepetarevac je stao negdje na pola puta između dvije škole, one koja je nosila ime Silvija Strahimira Kranjčevića i druge koja se zvala po narodnome heroju Miljenku Cvitkoviću. Moji su me, iz Bog zna kojeg i kakvog razloga, naumili upisati u drugu školu. Tada sam se prvi put u životu stvarno pobunio, osjetivši da mi je egzistencija u pitanju, da mi je život ugrožen. Mojoj površnoj majci, naravno, nikako nije bilo jasno ono što, možda, nije jasno ni vama: u Sarajevu ne možeš ići u školu koja nosi tvoje ime, pogotovu ako je riječ o imenu koje je u tom gradu vrlo rijetko. Bilo bi socijalno – a možda ne i samo socijalno – samoubojstvo učiniti takvu grešku. Znao sam to vrlo dobro, iako nisam bio skroz ni sasvim Sarajlija – ili Sarajevac, kako se govorilo u Drveniku – kao što to nikada neću ni postati, niti ću ikada skroz i sasvim biti iz nekoga grada ili neke zemlje, nego ću zavazda biti još odnekud, pa ću svugdje biti pomalo stranac. To rano stranstvovanje me je i učinilo osjetljivim za socijalne detalje i opreznim da ne postradam pred podivljalim domorocima. Kakav sam bio onda, takav sam i danas. Tako su me na kraju upisali u Osnovnu školu Silvije Strahimir Kranjčević, a školu Miljenko Cvitković uvijek sam, i kao već odrastao klipan, obilazio sa svojevrsnim strahom i sramom.

E, ali nije ovo priča o tome, nego o nečemu drugom. Mnogo godina nakon mojih osnovnih školovanja, u Osnovnu školu Miljenko Cvitković krenula je Aleksandra Nina Knežević, cura iz Sutjeske, pa se u školu svakodnevno penjala, a silazila bi kući. Poslije je upisala i završila Srednju umjetničku. Ta škola je tik uz moju gimnaziju. Dijelio ih je prolaz prema školskom igralištu, slavnome Metalcu, gdje je danas, u vrijeme Sarajevo film festivala, najveće otvoreno kino u Europi, a uz prolaz je bio kiosk s najboljim perecima na svijetu, i jedno veliko stablo na čije smo gole grane čim ojeseni bacali plastične korpe od smeća, pa bi se u nekoliko tjedaja zašarenilo kao božićno drvce.

Kada je završila i tu školu, Nina Knežević upisala je likovnu akademiju na Cetinju. Dostudirala je dizajn, i onda se vratila u Sarajevo. Bilo je to vrijeme, kratko nakon rata, kada se masovno odlazilo – pogotovu su odlazili ljudi čija su imena u međuvremenu postala rijetka – ali ona se sa studija vratila kući. Što bi jedna grafička dizajnerica radila u razrušenom, opustošenom i ojađenom poslijeratnom Sarajevu, gdje je nekoliko godina nakon rata, negdje do 2001. ili 2003. sve, ipak, bivalo sve bolje i bolje, a nakon toga će, do u beskraj, sve bivati sve gore i gore? I nema mnogo toga za dizajnirati.

E, da, ali petnaestak godina kasnije Nina Knežević je grafička dizajnerica s najznačajnijim i najzaokruženijim opusom u oblikovanju knjiga na prostoru bivše Jugoslavije. I to bez značajnije konkurencije. Na tim malim knjižnim tržištima, u osiromašenim i duhovno opustošenim kulturama, gdje se pazi da sve, pa onda i knjige, bude što jeftinije u izradi i što trivijalnije u ideji, knjige se oblikuju po konfekcijskom principu. To, otprilike, izgleda ovako: ukrade se slika s interneta (najčešće), ili se kupi na stocku (to rade ozbiljniji nakladnici), ili se naruči od domaćeg fotografa (to je već sasvim ekscentrično), pa se unajmi dizajner (u pravilu), ili se redakcijskom grafičaru koji radi na prelomu teksta naredi da dizajnira naslovnicu (često je i to), ili se od prijatelja, slavnoga umjetnika, naruči da izradi gratis naslovnicu (što se onda reklamira na sve strane), i onda dizajner uzme onu ukradenu, kupljenu ili naručenu fotografiju, poigra se malo na Macu, ukrade odnekud fontove, ili se posluži onima koje je izdavač otkupio za stalnu upotrebu, i tako onda nastaju omotnice ili korice knjiga. Među tako zamišljenom i izrađenom konfekcijom nađe se i lijepih radova, kao što se i u Zari nađe pristojnih potkošulja, pa onda po knjižarama viđamo i lijepih knjiga, ali golema većina je ružna i oku mučna, uniformirana poput vojnika koji je u nedjelju izašao u grad.

Nina Knežević je prije desetak godina, ako već ne i više, počela raditi naslovnice za Buybook, najznačajnijega bosanskohercegovačkog knjižnog izdavača. Ali umjesto da montira tuđa slova po kupljenim ili ukradenim fotografijama, ona je odlučila da sve radi sama. Vrlo često sama crta slova, ili izrađuje vlastite fontove, a naslovnu stranicu knjige dizajnira, kreira, slika otprilike onako kako se izrađuju slike. Svaki je element tu njezin. Ako, međutim, i nije njezin, upotrijebljen je kao oblik ili sadržaj kojim ona manipulira u svom radu, a ne kao gotov element u dizajnu. Ona se iznimno rijetko služi fotografijama – naslovnice su joj, uglavnom, zasnovane na spoju i odnosu ilustracije i slova, ili su u čistoj tipografskoj igri. Još od vremena Mihajla Arsovskog – tog zagrebačkog genija grafičkog dizajna – u bližoj okolini i u regiji nije bilo dizajnera koji tako superiorno vlada fontovima.

Knjiški dizajn u pravilu je zasnovan na nizovima, edicijama i bibliotekama. Iznimno rijetko će se jedna sama knjiga istaknuti ljepotom i uvjerljivošću oblikovanja. Tu je stvar kao kod stambenih nebodera – ili tornjeva, kako se to mudrije kaže – da bi bili funkcionalni, ali i da bi izgledali dobro, moraju biti u nizovima od najmanje tri. Upečatljive edicije su, mimo Arsovskog, osamdesetih godina nastale u Znanju, bile su to Hit i Itd, dizajnirao ih je Alfred Pal. U obje biblioteke objavljeno je po nekoliko desetaka, ili koju stotinu knjiga, i one čine moćan vizualni niz, po kojemu se, u određenom smislu, prepoznaje i amblematski identificira jedna cijela epoha hrvatskoga i jugoslavenskog izdavaštva.

Za razliku od Alfreda Pala, čije je oblikovanje bilo zasnovano na postavljenom okvirnom dizajnu, koji je, uglavnom, podrazumijevao tipizirane fontove, koji bi se zatim ispunjavao slovnim i slovnim sadržajem, Nina Knežević svaku svoju naslovnicu i svaki hrbat oblikuje ispočetka. Ali tako da sve njezine knjige, poredate li ih jednu uz drugu, licem, poleđinom ili hrbatom, djeluju kao jedan kontinuiran dizajnerski niz. To je ono što je, doista, fascinantno, i što Buybook izdvaja među drugim izdavačima u najširoj regiji, a Ninu Knežević među grafičnim dizajnerima.

Njezina su remek-djelca naslovnice za više knjiga Philipa Rotha, pa naslovnice za dvije knjige Ive Andrić – što je posebno delikatna i velika stvar: kako oblikovati “Travničku hroniku”, a ne biti banalan, ne skrnaviti klasika, kako izbjeći akademski kič, ali i kič lakih čitača, kič svođenja umjetnosti na dizajn… Nina Knežević je to maestralno izvela. Njezina dva Andrića, uz “Travničku hroniku” još i “Turske priče”, vjerojatno su među najljepšim izdanjima ovoga velikog – i izdavanog – pisca.

Osnovni ton Nine Knežević je blago infantilan. Što je krajnje problematično kada oblikujete knjige za odrasle. Mnogo je šarenila i vedrih boja, naherenih i debeljuškastih slova, djetinjih crtežića. Ali nikad, ili skoro nikad, ne iznevjerava ideju i duh knjige. Osim što je njezin dizajn svojevrsna reakcija iz kontre, zahvaljujući takvom pristupu i duhu Nine Knežević, Buybookove knjige najuočljivije su u svakome izlogu, na svakom pultu. Sve to bez imalo trivijalnosti, bez imalo konzumerističkog i Konzum-skog trgovačkog manipuliranja pažnjom publike. Upravo suprotno: estetika Nine Knežević definira proizvod koji ne košta 19.99, nego 20.01, ne 2.99, nego 3.01. Estetika detalja, raskoš hrbata. Nitko u nas nije dizajnirao tako minuciozne hrbate kao što to ona radi.

Ali što su oskudnija doba, što je veća pustoš krajolika, to je veća potreba za oblikovanjem, za dizajnom. Unutrašna, a ne tržišna potreba. Nina Knežević izrađuje suvenire, kreira genijalne Dingbats fontove za Sarajevo, oblikuje, uglavnom na svoju dušu, cijeli jedan grad – i time, naravno, osvaja već osvojeno srce ovog čitatelja. Radi, vidim, i koješta drugo, ali to nije za ovu priču, jer nju već valja privoditi kraju.

Čini mi se da nikada nisam sreo Aleksandru Ninu Knežević. A ako sam je i sreo, nismo se upoznali. Kada je ona dolazila, ja sam već bio na odlasku. I tako vazda. Ona je završila školu u koju ja ni za živu glavu nisam smio ići. I to iz razloga koji su bliski filozofiji dizajna. Ne može, brate, Miljenko u Miljenka, i to tamo gdje čovjeka unište i za manju stvar.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: