Književno prokletstvo Alije Isakovića

Alija Isaković pisac je monumentalne javne i društvenopolitičke sudbine unutar izdvojene bošnjačke kulture i književnosti. Posljednjih desetak godina života proveo je kao njezin svepoštovani prorok i navjestitelj. Krajem osamdesetih, u vremenima kada su se raspoređivale funkcije i položaji koji će važiti u vječnosti, nacionalnoj vječnosti, i kada je Dobrica Ćosić postao veliki šaman srpskoj naciji, isti takav položaj bio je namijenjen Aliji Isakoviću. Zasluživao ga je time što je petnaestak godina ranije, u Zagrebu 1972, objavio “Biserje” i podnaslovio ga kao “izbor iz muslimanske književnosti”, čime je, kako legenda kaže, na utuk nacionalistima i jedinim i drugim za sva vremena u knjizi utvrdio kulturnu, jezičnu i književnu samobitnost i drukčijost muslimanskog naroda u Bosni i u Jugoslaviji. To “Biserje” postalo je kultna knjiga koju, kako to biva s kultnim knjigama, gotovo nitko nije ni pročitao. Stvoreno je i šireno uvjerenje kako je “Biserje” bilo zabranjeno, a njegov autor progonjen i sumnjičen. I sad je, u časovima narodne samospoznaje i demokratizacije, izašao pred ljude iz mraka noći, granuo skupa sa suncem, da stane na čelo i da vodi.

U ono dugo predratno vrijeme, koje nam se čini dugim ne iz razloga koji bi proizlazili iz kalendara i iz nizanja dana, mjeseci i godina, nego zato što je to vrijeme bilo ispunjeno nevjerojatnom množinom sadržaja, i što su se u tom vremenu ljudi preko noći preobražavali, Alija Isaković davao je intervjue u svim glavnim jugoslavenskim novinama, od Ljubljane, preko Zagreba i Beograda, sve do Skoplja i Prištine, i u tim je intervjuima govorio kao glasnogovornik nacije. Nije to više bio njegov izbor: takva su mu pitanja postavljali i na taj su ga tron postavili. Nije se on tome, istina, protivio. Odgovarao je ono što ga se pita, ne dovodeći u sumnju motive pitalaca, niti to što pitaju upravo njega. Osim što mu je, kao i drugima, godila uloga certificiranog vodiča kroz nacionalno pitanje, nije on imao perspektivu koju mi danas, možda, možemo imati, niti je na sebe i naciju za koju se založio mogao gledati iz daleke budućnosti i s objektivizirajućih visina. Da je to mogao, valjda bi šutio kao zaliven. Valjda bi, jer samo ta pretpostavljena šutnja mogla bi biti razlog da i danas govorimo i mislimo o Aliji Isakoviću. Ne bi on postajao veliki šaman muslimanske, a uskoro i bošnjačke nacije, e da je mogao vidjeti da postaje upravo to: veliki šaman.

Krajem osamdeset i osme, ili je već bila osamdeset i deveta, iz Zagreba mi je telefonirao Nihad Volić, bivši urednik sarajevskog Svijeta, a tada urednik Oka, i ponudio suradnju. Obećao je, a da ga ništa još nisam ni pitao, mastan honorar, i ja sam, tada dvadesetdvogodišnjak, pristao počašćen značajem koji mi je najednom dat. Volića su najprije zanimali intervjui s dvojicom opasnih i kontroverznih sarajevskih pisaca. Prvo sam razgovarao s Ivanom Lovrenovićem. Petnaest dana kasnije i s Alijom Isakovićem. S obojicom sam se nalazio u kancelarijama velike i nove poslovne zgrade Svjetlosti, i prolazio pokraj portira koji je legitimizirao goste i posjetitelje – što je u to vrijeme bio običaj samo u političkim institucijama i komitetima. Sve je tu bilo sjajno i moderno. Budućnost je istovremeno djelovala opasno i obećavajuće.

Pamtim atmosferu ta dva razgovora više nego njihov sadržaj. Slično je bilo njihovo držanje, čak su i odgovori bili slični, obojica su govorili o Bosni kao o kompozitnoj kulturnoj zajednici, i obojica su govorili u vlastito ime, ne podrazumijevajući kako iza njihovih odgovora stoji bilo kakva zajednica. Lovrenović je i u to vrijeme u Sarajevu od pisaca komunista i ponekog staljiniste bio sumnjičen kao hrvatski nacionalist, dok Isaković još nije bio ni za što sumnjičen. Ono “Biserje” iz 1972. bilo je i od zvanične partijske kulturne politike upisivano piscu u zasluge. Iza Alije Isakovića je u tih nekoliko predratnih godina stajalo opće dobro, koje će se s vremenom pretvoriti u partikularno i u nacionalno dobro, a on će biti promoviran u muslimanskog pa bošnjačkog prosvjetitelja, pa i u neku vrstu bošnjačkoga Dobrice Ćosića. Iza Ivana Lovrenovića, pak, nije stajalo ništa. Djelovao je kao savršeni osamljenik, i onda kada je gradio veliku mistifikaciju o bosanskim franjevcima i njihovoj apartnoj duhovnosti kako u povijesti tako i u suvremenosti, i onda kada se zalagao za bosansku cjelovitost pa se suprotstavljao Tuđmanovoj politici podjele, i onda kada su ga lirski poklonici široke ruske duše optuživali za nacionalizam, i onda kada su ga za nacionalizam optuživali bošnjački kleronacionalisti, Lovrenović uza se nije imao predsjednika, vojsku ni policiju, tajne službe, akademiju ni Crkvu. Ništa od svega što nacionalnog vođu čini vođom. Malo pomalo, Alija Isaković je sve to stekao. Nešto svojom voljom, a puno više od toga stjecajem okolnosti.

Nakon što se Sarajevo zateklo u opsadi, otišao je u Beč po diplomatskoj službi svoje žene. Tamo je dočekao kraj rata, u društvu vrlo zanimljivom i specifično bosanskohercegovačkom. Melankolija egzila među intelektualcima i domoljubima bila je ušla u modu. Umjesto prljavog potucanja po svijetu, života bez papira i grizodušja zbog počinjene izdaje – jer izdaja je biti tamo gdje tvoji ne umiru, tako se to onda smatralo i osjećalo – bivanje u Beču bilo je čista lirika, praćena slatkom iluzijom o koristi koju Bosna ima od svojih izmještenih rezidenata. Istina, sam Isaković nije agresivno zastupao ništa od toga, niti se kitio svojim tobožnjim egzilom. Bio je čovjek sa stilom i integritetom. A nije mu ni trebalo da dolaguje i dopunjuje legendu o sebi, jer je sa stanovišta nacionalne stvari već bio toliko neprikosnoven da nije ni bilo važno nalazili se u Sarajevu ili u Beču, u Salzburgu ili u Tuzli, u Srebreniku ili u Grazu. Kao neupitni nacionalni bard, bošnjački Dositej i Vuk u istoj osobi, Alija Isaković bio je sveprisutan.

U Sarajevo se vratio s krajem rata. Umro je posljednjeg tjedna zime 1997, na dan 14. ožujka, i bio sahranjen uz sve najviše vjerske i državne počasti, u džamijskome haremu, onako kako se sahranjuju muslimanski zaslužnici i visoki vjerski službenici. Nekoliko dana se na sve strane o njemu pisalo i govorilo. Mjesecima i godinama zatim dovršavala se javna i službena legenda o Aliji Isakoviću, nakon koje će nastupiti brzi zaborav. Njegovo ime ponijele su neke ulice i sokaci, od njegovog djela započinjala je svaka priča o modernoj bošnjačkoj naciji, o bosanskohercegovačkim muslimanima i njihovoj samobitnosti i različitosti, a onda i o svemu onome po čemu se oni ne samo razlikuju od svojih srpskopravoslavnih i katoličkohrvatskih komšija, nego su im i superiorni. Kako to već biva, tokom posmrtnih počasti piščevo je djelo nadograđivano i nadopisivano svime onim što njemu živom ne bi bilo ni na kraj pameti ni da pomisli, a kamoli da kaže. Nacionalne kulture na Balkanu opsjednute su mrtvim velikanima, opsjednute su smrću, jer pokojnici ne govore, rahmetlije šute poput kamena, a s ovjerom njihovih velikih, nijemih i mrtvih imena, može se narodu podmetnuti i pripisati svaka zamisliva gadost.

Nacionalni bardovi, vuci i dositeji, i sve te dobrice aralice, svojim su djelom, manje ili više uspješno, a uglavnom neuspješno, svjedočili o besmrtnosti naroda i o velikim fragmentima vremena, mnogo dužim i obuhvatnijim i od najdužih ljudskih života, a naciju su u pravilu doživljavali kao pčelinju košnicu ili mravinjak, u kojima životi pojedinih organizama nisu važni, nego može biti važna samo njihova smrt, i to samo kad je nasilna, pa se može obračunati u završnome računu i u ratnoj statistici. To je razlog zašto su dobrice aralice u suštini neprevodivi, i što su njihova djela nečitljiva i nerazumljiva izvan nacionalnog diskursa. Da bi čitao Aralicu, čitatelj makar i napoprijeko, makar jednokratno, mora postati dobar Hrvat. Da bi čitao Dobricu, mora postati Srbin, i izdržati kao Srbin sve do posljednje stranice njegovih podebelih knjiga. S Vukom i Dositejom, s Križanićem i Starčevićem, naravno da je drukčije. Ali oni su ionako mitske ličnosti, kiklopi, vilenjaci i dobri šumski duhovi, te se ne mogu ni uspoređivati s historijskim osobama, niti se na njihovome djelu može nadograđivati veliki narativ nacije, nego samo stoje brončani na sredini svakog trga i čine orijentir puku da zna što je lijevo, a što desno.

Nevolja Alije Isakovića sastoji se u tome što je on, mimo svih tih biserja, gramatika, pravopisa i enciklopedijskih natuknica kojim ga se prigodno kiti kao što komšije kršćani kite svoje božićno drvce, ustvari jedan drukčiji pisac. Ono što je sastavio i napisao za naciju, uglavnom je trivijalno, prigodno, prolazno i normativno – kao što su normativ svjetla na semaforu koja se pale i gase – beznačajno za sve koji baš i nisu Bošnjaci, bosanski muslimani. Rijetki su, ako ih uopće u suvremenosti ima, nacionalni prosvjetitelji i književni očevi čiji rad na nacionalnoj stvari nije suštinski trivijalan i književno-umjetnički beznačajan. Možda je Krleža posljednji naš ozbiljan otac. Ali i on kad o svome narodiću i o svojim narodićima govori rugajući im se, nalazeći im sve same mane i nedostatke. Alija Isaković poštovao je i volio Krležu, ali ga u tom smislu nije slijedio.

Rodio se u Stocu 1932, odrastao po đačkim domovima, školovao se diljem Jugoslavije, od Bitunje i Stoca, preko Zagreba, Crikvenice, do Pančeva i Beograda. Po zanimanju bio je geološki tehničar, kao istraživač (prospektor) urana mladost je provodio po provinciji, u tajnovitim ekspedicijama koje je vazda pratio mit o jugoslavenskoj atomskoj bombi, o nuklearnoj energiji kao energiji budućnosti… Iako je u Sarajevu studirao i završio jugoslavenske književnosti, u formativnom i u suštinskom smislu Alija Isaković bio je geolog. Ali nije to jedni paradoks njegove biografije. Osim što je bio geolog, on je, zapravo, bio i Beograđanin. Bosanac iz Hercegovine – ne Hercegovac, jer je riječ Hercegovina po njemu bila proizvod hohštapleraja hercega Stjepana – živio je u Beogradu, i posvetio mu nekoliko vrlo dojmljivih i intenzivnih proza, dok je Sarajevo po mnogo čemu bilo grad u koji se doseljavao tek na kraju, kada je sve bilo gotovo. Vrlo rano je u životu Alije Isakovića sve već bilo gotovo.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih radio je po sarajevskim izdavačkim kućama, i vrijedno pisao i objavljivao. Svoj prvi roman, naslova “Sunce o desno rame”, objavio je kod Matice srpske u Novom Sadu, godine 1963. Zatim je u Bosni, u Sarajevu i u Mostaru, objavio nekoliko knjiga pripovijedaka i putopisa, i još samo jedan, ali kakav!, roman, naslova “Pobuna materije”. Iako nije napisao mnogo, iako je dvaput započinjao kao romanopisac, i oba puta nije nastavio i nadogradio ono što je napisao, iako je i pripovijetke pisao kampanjski, a na putopisima se zadržao kratko, više se baveći onim što su drugi napisali, Alija Isaković je, bez ikakve sumnje, jedan od najzanimljivijih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca nakon Drugoga svjetskog rata. Baštinik tradicije “pripovjedačke Bosne”, koji je istu tu tradiciju vrlo svjesno i ciljano iznevjeravao još od prve svoje knjige. “Taj čovjek”, knjiga priča, briljantni je vrhunac jednoga do kraja neostvarenog pisca usred jedne isto tako neostvarene književnosti. Knjiga, pritom, koju nitko živ nije pročitao. “Jednom”, knjiga je putopisa, suprotnih, po svemu drukčijih, u stilsko-strateškom smislu čak i neprijateljskih u odnosu na kanone što ih je lokalno zadavao Zuko Džumhur, koji neodoljivo podsjećaju na putopise što će ih četrdesetak godina nakon “Jednom” pisati sjajni austrijski pisac Christoph Ransmayr, moderni u zamisli i ostvarenju, jedan su od stvarnih vrhunaca poslijeratne bosanskohercegovačke književnosti.

Posebna priča, posebno poglavlje u imaginarnoj povijesti jedne iščezle književnosti pripalo bi romanu “Pobuna materije”, svojevrsnom science-fictionu s geološkim slojevima u ulozi književnih likova. Jedna od najneobičnijih i najnemogućijih knjiga naših jezika napisana je skoro usput, objavljena bez velikih ambicija i u vrijeme kada je Aliju Isakovića sve više obuzimala nacionalna stvar. U biti “Pobuna materije” bila je njegov veličanstveni oproštaj sa književnošću. Objavio ju je 1985, dvanaest godina prije smrti.

Književno prokletstvo ovoga pisca sastoji se u tome što ga nema tko čitati. I neće u budućnosti biti onih koji bi ga mogli čitati. Oni koji Aliju Isakovića prihvaćaju kao oca prosvjetitelja, bošnjačkog bisernika, autora nacionalnih rječnika i pravednika iz džamijskog harema, nemaju nikakve potrebe za njegovim književnim djelom. To književno djelo zbunjuje, plaši i odbija. Osporava ono što je Isaković učinio kao bošnjački dobrica aralica, kao muslimanski Vuk i Dositej.

Oni, pak, drugi, jer i takvih u Bosni i u Sarajevu ima, koji su, makar između četiri svoja zida, alergični na bošnjačku nacionalnu stvar i na muslimanske zaslužnike, neće čitati Aliju Isakovića već i zato što ih njegovo ime odbija, što je označeno i kontaminirano nečim što nema baš nikakve veze s njegovom književnošću.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: