Krleža iz Ciste Provo


Ništa više ne treba vidjeti i čuti, ništa više pročitati i znati, ništa se o Hrvatima i Hrvatskoj više ne treba znatiželjeti, ništa više tumačiti, sve je prošlog četvrtka u jedanaest navečer, u magazinu Provjereno na Novoj TV, u par riječi rekao i objasnio stanoviti Ivan iz Ciste Provo, sela u srcu Dalmatinske zagore.

U Cisti je Provo, naime, HDZ i ovaj put osvojio tradicionalnih osamdeset šest posto glasova, pa je reporterka Barbara Golja, istražujući taj prirodni fenomen, na štekatu lokalnog kafića zaskočila i nekoliko gastarbajtera, što su se iz Njemačke u rodno selo vratili samo zbog parlamentarnih izbora. U jednom od najgenijalnijih trenutaka hrvatske televizijske povijesti ukazao se tako i stasiti, dobrosjedeći „Ivan, Njemačka“, pa na pitanje reporterke hoće li nam nakon ovih izbora konačno biti bolje, zavaljen u stolicu na štekatu uz cestu Imotski-Trilj, spremno odgovorio:

„Makar bilo i gore, samo nek' je desnica.“

I onda, taman kad pomislite kako valja isključiti televizor i zakopati ga iza kuće, pa odjaviti TV-pretplatu, boravište i državljanstvo, jer do kraja svog bijednog života nećete čuti ni vidjeti ništa dalje i ništa točnije i ništa hrvatskije i ništa uopće, reporterka je posljednjim snagama upitala „zašto“ - zašto je, zaboga, bolje da je i gore, samo da je HDZ? – a Ivan Njemačka šaolinskom joj mudrošću rastumačio podrazumijevajuće, pa odrezao još jednu kratku:

„Eto zato što je tako uvijek bilo.“

Zaludu je kartu mrčio veliki Ivan Raos iz obližnjeg Medova Doca: deset stoljeća tegobnog života na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije, hiljadu godina na dvomeđi Zapada i Istoka, Venecije i Turske, Austrije i Jugoslavije, životarenja i smrtarenja, cijelo tisućljeće svakodnevne i svakonoćne borbe za goli opstanak, od prosjaka do sinova, od rata do rata, od države do države, stotinu naraštaja živjelih, preživjelih i nadživjelih, svi glasovi utihnuli pod stećcima Crljevice i križevima iza svetog Jakova, sva barila znoja i svi kvintali suza, sva mudrost iscijeđena iz toga strašnog svevjekovnog iskustva, sve je stalo u jednu Ivanovu rečenicu:

„Makar bilo i gore, samo nek' je desnica.“

A onda je iz njega progovorilo da objasni i onih pola stoljeća tegobnog života na tromeđi Jugoslavije, Hrvatske i Njemačke, pedeset godina na dvomeđi Imotske krajine i Baden Württenberga, života i životarenja, pola stoljeća svakodnevne i svakonoćne borbe za bolje prekosutra, od prosjaka do čukununuka, pa od urlauba do izbora, sad već treći naraštaj odlomljen od vrelog kamena i potrpan u kontejnere i barake dalekih bauštela, sva pamet i pamćenje iscijeđeno iz tog poluvjekovnog iskustva, sve je stalo u drugu Ivanovu rečenicu:

„Eto zato što je tako uvijek bilo.“

Zaludu, eto, i velikome Miroslavu Krleži sve knjige što ih je ikad pročitao i sve knjige što ih je ikad napisao, zaludu mu među njima i sve Balade Petrice Kerempuha, i među svim Baladama glasoviti Khevenhiller A. D. 1579., i među stihovima Khevenhillera oni najpoznatiji, neslužbena himna Hrvata, što kažu da „nigdar ni tak bilo/da ni nekak bilo/pak ni vezda ne bu/da nam nekak ne bu“.

Lako je Krležinom Kerempuhu bilo biti pomiren s tim da će već nekako biti - jer nikad nije bilo da nekako nije bilo – 1579. godine, u vrijeme kmetovske tlake i vojščina s Turcima, ali i uzbudljivom vijeku Shakespearea i Cervantesa, Galileija i Giordana Bruna, kad mu pisac zna da je pred Hrvatima još uvijek budućnost - habsburška Austrija, francuska građanska revolucija, 1848. i nejasna ideja o državi. Što, međutim, da očekuje kad budućnost dođe i prođe, i kad je više ne bude, čemu da se nada grabancijaš Kerempuh danas, poslije redovnih parlamentarnih izbora 2015. i izvanrednih 2016. godine, kad su pred Hrvatima tek lokalni izbori 2017., europski 2018., predsjednički 2019., parlamentarni 2020. i izvanredni 2021.?

I kad im Miroslav Krleža umjesto na Gvozdu sjedi u kafiću u Cisti Provo, na cesti Imotski-Trilj, pa kaže - „makar bilo i gore/samo nek' je desnica/eto zato što je tako/uvijek bilo“. Ili, u slobodnom prijevodu, „nigdar ni tak bilo/da ni gore bilo/pak ni vezda ne bu/da nam gore ne bu“.

Zaludu, eto, Krleži sve knjige što ih je ikad pročitao i napisao, ali još su zaludije analitičarima, komentatorima, politolozima i sociolozima, jer ništa se više o Hrvatima, Hrvatskoj i rezultatima parlamentarnih izbora ne treba čuti i znati: sve je u par riječi objasnio gastarbajcijaš iz Ciste Provo na privremenom radu u Njemačkoj. Ne samo da je bolje „makar i gore, samo nek' je desnica“, i ne samo da je „tako uvijek bilo“ - vezda naime HDZ, i vezda gore – nego nam to tumači Ivan iz Njemačke, Ivan što živi, radi, plaća porez i školuje djecu u Njemačkoj, što u Njemačkoj živi i radi upravo zato što je u rodnoj Hrvatskoj „makar i gore, samo nek' je desnica“, pa u rodnu u rodnu Hrvatsku dolazi još samo za Božić i izbore, samo dakle kako bi glasao da u rodnoj Hrvatskoj bude „makar i gore, samo nek' je desnica“.

Zašto?

„Eto zato što je tako uvijek bilo.“

Ništa se više, rekoh, o Hrvatima i Hrvatskoj ne treba znati i ništa više tumačiti. Općina Cista Provo - s Croduxovom benzinskom pumpom kao najvažnijim gospodarskim objektom u općini, i dobrosjedećim gastarbajterima što u kafiću istražuju koja su trojica u selu glasala za SDP - zapravo je maketa hrvatske države: Hrvatska u malom, najmanjem, esencijalnom.

Stara je to dalmatinska župa, prvi put zapisana baš u one godine šesnaestoga vijeka, dok je Krležin Petrica Kerempuh gradio banski festung za generalkvartimajstera Khevenhillera, i kad joj je kurba Auštrija dvjesto godina kasnije prvi put popisala stanovništvo, brojala je Cista tri i pol tisuće duša. Početkom dvadesetog vijeka već ih je tu živjelo četiri i pol tisuće, nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Jugoslaviji, cijelih pet i pol, a nakon Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, bogami i više od šest i pol tisuća ljudi. Sedamdesetih i osamdesetih počeli su iz Imotske krajine odlaziti u Njemačku, ali devedesete je u Cisti Provo još uvijek dočekalo više od pet hiljada stanovnika.

„Makar bilo i gore, samo nek' je desnica“, rekli su onda u Cisti Provo, „makar bilo i gore“, rekli su kad su ono 1989. prvi u cijeloj Imotskoj krajini osnovali ogranak HDZ-a, „samo nek' je desnica“, rekli su kad su se pred izbore 1990. u Cisti pojavili Franjo Tuđman i Vladimir Šeks – bio sam tada tamo, kad se vrtio vol iza crkve – „makar bilo i gore, samo nek' je desnica“, govorili su sljedećih dvadeset pet godina, na svih devet izbora za hrvatski Sabor, na obama izborima za onaj smiješni Županijski dom i na obama izborima za onaj još smješniji Europski parlament, i na svih sedam lokalnih i na svih šest predsjedničkih i na svim izborima što su ikad prošli cestom Imotski-Trilj. I HDZ ih nijednom nije iznevjerio: svaki put je bilo kako je uvijek bilo, i svaki put još gore nego kad je posljednji put bilo gore, kako je uvijek bilo i kako će uvijek biti da je bilo. A uvijek će biti da je općinskom vijeću bilo deset hadezeovaca i par ljutih pravaša.

Danas, dvadeset šest godina i dvadeset šest izbora kasnije, općina Cista Provo – da skratim slavnu povijest - spala je na jedva malo više od dvije tisuće duša, najmanje u cijeloj svojoj pamćenoj historiji, i tri puta manje nego u mrskoj komunističkoj Jugoslaviji. A i to su podaci stari pet godina, s posljednjeg popisa, prije nego je Cista Provo ušla u Europsku uniju, pa u autobusu Imotski-Cista-Knin-Karlovac-München-Karlsruhe više ne traže putovnicu.

Ukratko, ako vam je tako lakše računati i čitati – a divne se Raosove priče i veličanstvene Krležine balade kriju u suhim statistikama s popisa stanovništva i izvještajima izbornih povjerenstava – Cistu Provo, otkako je „makar i gore, samo nek' je desnica“, napustila je cijela polovica stanovništva. Još preciznije: točno dvostruko više ljudi pobjeglo je iz Ciste otkako je HDZ-a i nezavisne hrvatske države, nego što su ih s rodne grude potjerali Jugoslavija, Partija, Tito i Udba zajedno.

A među njima i Ivan, Njemačka, što se i za ove izbore vratio u svoje selo, da bude među onih 86 posto što bi, naravno, da bude „kako je uvijek bilo“, dakle „makar i gore, samo nek' je desnica“.

„Nigdar ni tak bilo da ni gore bilo/pak ni vezda ne bu da nam gore ne bu“, pjeva tako „Petrica Kerempuh, Njemačka“ zavaljen u plastičnu stolicu na štekatu seoskog kafića uz cestu Imotski-Trilj, pa otpije gutljaj i objašnjava reporterki Nove TV: „Kajti, kak bi bilo da ne bi gore bilo/ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo./Ar je navek bilo da je gore bilo/kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo./Tak i vezda bude da gore vre bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo.“

Jer - shvatili ste prije nego ste isključili televizor i zakopali ga iza kuće, pa odjavili TV-pretplatu, boravište i državljanstvo - „nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti/da kmet ne je moral na izbore iti.“



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: