Ljubo Drndić u posthumnoj ilegali


Fotka s mobitela će reći je li Kolinda Grabar-Kitarović dala svoj glas Bruni Esih, koja je kćerki antifašista i antitotalitarista Ljubomira Drndića javno zaprijetila da će se prošlošću svoga oca moći ponositi samo u privatnosti svoga doma, kako ne bi »kontaminirala hrvatski javni prostor«…

Čemu sva ova dreka koja se podigla na glasačicu Kolindu Grabar-Kitarović? Čemu sprdnja i zajebancija po portalima da je predsjednica Republike Hrvatske mobitelom fotografirala svoj glasački listić formata dnevnih novina zato što je »imala zapisano koga mora zaokružiti«? Ili zato »da ne zaboravi za koga je glasala«? Ili zato što »Ćaća ne vjeruje na riječ« pa mu »treba dokaz«?

Čemu oštre kritike na njezin račun od strane Dragana Zelića iz GONG-a koji veli kako »predsjednica RH kršenjem propisa ozbiljno ugrožava integritet izbornog procesa«, te popuje kako »takvo ponašanje ne bi smjelo postati primjer drugima«? Zašto je Zeliću »nevjerojatno da predsjednica ne zna koje su posljedice fotografiranja glasačkog listića«? I što mu znači ona rečenica: »Ne vjerujemo da netko radi pritisak na predsjednicu kako bi kasnije dokazala za koga je glasala, ali takvi dokazi inače se koriste kao podloga za kupovinu glasova.«?

Znam da je mudro i razborito Državno izborno povjerenstvo zabranilo korištenje mobitela na biračkim mjestima i poglavito snimanje tzv. listića, ali isto tako razumijem i glasačicu Kolindu Grabar-Kitarović i njezin poriv da to čudo od glasačke listurine fotografira i sačuva za vječnost. Jer da joj je netko prije samo četiri-pet mjeseci rekao da će svoje pravo glasa na parlamentarnim izborima konzumirati tako što će dobiti komadinu papira na kojoj neće biti imena Tomislava Karamarka, ona – posve razumljivo – ne bi povjerovala u takvu besmislicu.

Ali kad je, eto, već došao i taj najn-ileven da se može glasati za svakoga osim za Karamarka, nadasve je shvatljivo što je glasačica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila ignorirati zabrane i uslikati taj egzotični listak na kojemu je – ako je svoj preferencijalni glas htjela dati Karamarku – morala zaokružiti broj ispred nekog njegovog nicknamea. Naprimjer broj 1 ispred tom broju nepripadajućeg imena Andreja Plenkovića. Ili – još bolje – broj 11 ispred imena Brune Esih, najvjerodostojnije sljedbenice Karamarkova političkog nauka na HDZ-ovoj kandidacijskoj listi za I. izbornu jedinicu, a možda i na cijelom glasačkom listiću, izuzmemo li Božidara Alića i Peru Ćorića.

Pa ako je Kolinda Grabar-Kitarović glasala za bilo koga pod čijim je imenom prepoznala Tomislava Karamarka – pa makar to bila i Bruna Esih – zašto to ne bi i fotografski dokumentirala?! Jedina je šteta što tu fotku nije stavila na Facebook ili na Instagram. Ali i za to ima vremena…

Za očekivati je da je predsjednica Republike živo zainteresirana za javne istupe svoje specijalne izaslanice i HDZ-ove izborne akvizicije, pa stoga pretpostavljam da joj nije promaknuo ni intervju Brune Esih Hrvatskom tjedniku.

U tom intervjuu perspektivna čelnica udruge Hrvatski križni put – odgovarajući na pitanje »Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nedavno je uručila odličje Nikoli Štedulu, emigrantu i žrtvi Udbina atentata. Dan prije, uručila je posthumno odličje Ljubomiru Drndiću, istarskome komunistu. Odličje je primila njegova kći Daša Drndić, poznata po pljuvačkim ispadima prema Hrvatskoj, a i kad je primala odličje, imala je komunistička obilježja srp i čekić, za reverom. Kako komentirate Predsjedničin pokušaj pomirbe dvaju svjetova i mogu li se u Hrvatskoj oni pomiriti?« – kaže i ovo:

„Kći Ljubomira Drndića i dalje će se u privatnosti svoga doma moći krasiti komunističkim obilježjima i ponositi prošlošću svoga oca. Ali znanstveno verificirana povijest i stvarno suočavanje s komunističkim totalitarnim nasljeđem ne će joj dati za pravo da njima kontaminira hrvatski javni prostor. To nije stvar mirenja, već uređenoga i pravednoga društva gdje su nam svima poznate polazne točke svakog dijaloga.«

Budući da ne sumnjam u dobro pamćenje Kolinde Grabar-Kitarović, siguran sam da ju je ova izjava Brune Esih podsjetila na onu glasovitu Karamarkovu poruku odaslanu u eter prije dvije godine, s obnoviteljskog sabora Zajednice branitelja HDZ-a »Gojko Šušak«. Ta umotvorina kojom je Karamarko okrunio tegobnu povijest tisućljetne borbe za slobodnu misao u Hrvata glasi: »Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.«

Tu Karamarkovu velikodušnost u zaštiti čovjekova prava da misli što god hoće, ali da govori samo ono što mu se propiše, baštinila je i izborna uzdanica Plenkovićeva uljuđenog HDZ-a, Bruna Esih. Ona je kćeri Ljubomira Drndića spremna dopustiti da se »u privatnosti svoga doma krasi komunističkim obilježjima i ponosi prošlošću svoga oca«, ali joj – u ime uređenosti i pravednosti hrvatskoga društva – neće dopustiti da se izvan svoga doma ponosi prošlošću svoga oca.

Neće se, dakle, Daša Drndić u zemlji Hrvatskoj – ako u njoj uz Kolindu Grabar-Kitarović zavladaju Andrej Plenković i Bruna Esih – smjeti javno ponositi ni dosljednim antifašizmom i antitotalitarizmom svojeglavog Ljube Drndića, ni njegovim »Proglasom narodu Istre« ni njegovim sukobima s partijskim moćnicima koji su htjeli propisivati što se smije misliti i govoriti a što ne. Ali kao što se Ljubu Drndića nije moglo natjerati da slobodu za koju se borio koristi samo u privatnosti svoga doma i da to što misli slobodno zadrži za sebe, tako se ni njegovu kćerku neće moći prisiliti na pokoravanje karamarkovsko-esihovskom konceptu slobode da se jezik drži za zubima a misao za kućnim vratima.

Kolinda Grabar-Kitarović očito nema pojma koga je posthumno odlikovala. Ako je Ljubi Drndiću dodijelila Red Stjepana Radića zato da bi se – kao što najavljuje njezina bliska suradnica Bruna Esih – njegovom prošlošću smjelo ponositi samo iza zatvorenih vrata, e kako se ne bi »kontaminirao hrvatski javni prostor«, tada to nije samo licemjerno nego i glupo. Jer Ljubo Drndić – znaju to i fašisti i kompartijski šupljoglavci – nije htio mirovati ni u ilegali. Pa bi se u to – ako baš budu inzistirali – mogli uvjeriti i nacionalistički totalitaristi.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: