Mitovi i legende Barbadosa i Grenade


Sad vam je jasno – ne postoji drugi mogući razlog - zašto se SDP, prozrevši HDZ-ov pakleni plan, u protekla dva-tri mjeseca mahnito rastrčao Hrvatskom polomivši se postići bilo kakav pogodak u bilo koja vrata, gol ili autogol, svejedno, jer njima odgovara i minimalni poraz, sve zapravo osim neriješenog rezultata, kada odlučuje gol-razlika...

Domaća momčad vodila je sa sigurnih 2-0 i zaključala se u bunker, kad su gosti u 83. minuti napokon uspjeli smanjiti na 2-1. Nakon toga domaćin je krenuo u opći juriš po 3-1, a gostujući tim očajnički se branio ne izlazeći iz šesnaesterca. U sam smiraj utakmice, par minuta prije kraja, uvidjevši da vrijeme polako curi i da neće uspjeti postići treći gol, stoper domaćih – potpuno sam u svom petercu, jer svih ostalih dvadeset igrača bilo je na gostujućoj polovici - nakon kratkih par dodavanja s vratarom loptu je svom snagom, iz čista mira, zakucao u vlastitu mrežu za izjednačenje, 2-2, i golemo oduševljenje klupe i navijača.

Mislite li da je to nevjerojatno, čekajte da vam ispričam do kraja, jer uslijedile su naj-hm-neobičnije tri minute u pamćenoj povijesti nogometa. Nakon suludog autogola domaćina za 2-2 gostujuća momčad rastrčala se, naime, terenom u namjeri da postigne gol, bilo kakav, bilo gdje, kako god znaju i umiju. I to vrlo doslovno bilo kakav i bilo gdje: jurili su terenom nastojeći loptu ugurati u protivničku ili svoju mrežu, svejedno, dok se jedanaestorica domaćih rasporedila po cijelom travnjaku očajnički braneći i svoj i protivnički gol.

Priča nije groteskni skeč iz neke mintipajtonovske zajebancije, niti je riječ o kakvoj satiričnoj parodiji modernog nogometa s YouTubea. U nogometu, to ste dosad valjda već naučili, osim poraza Njemačke na penale ništa nije nemoguće: opisane bizarne scene zaista su se dogodile prije dvadeset dvije godine, 27. siječnja 1994., na Nacionalnom stadionu Saint Michael u Waterfordu, na utakmici Barbadosa i Grenade u posljednjem kolu Grupe 1 kvalifikacijskog turnira za šesto izdanje Karipskog kupa.

Po tadašnjim teško razumljivim pravilima CONCACAF-a, nogometne federacije Sjeverne i Srednje Amerike i Kariba, utakmice nisu mogle završiti neriješeno, već su u slučaju takvog ishoda pobjednika odlučivali produžeci – s tada modernim pravilom „zlatnog gola“ – ili, ako bi i nakon dva produžetka ostao isti rezultat, jedanaesterci. Da bi stvar bila još blesavija, geniji iz CONCACAF-a su „zlatni gol“ u produžecima iz nekog razloga odlučili računati dvostruko, kao dva gola, volšebno previdjevši scenarij kakav se jednom jednostavno morao dogoditi, i kakav se jednostavno dogodio u posljednjem, trećem kolu: Barbadosu je za odlazak na Karipski kup trebala pobjeda od dva gola razlike, dok bi s minimalnom pobjedom Barbadosa na finalni turnir išla – Grenada.

Sad vam je jasno: uvidjevši da neće uspjeti dati gol za 3-1 i potrebnih dva razlike, stoper Barbadosa Sealy je u 87. minuti nakon par dodavanja s vratarom Stouteom zakucao autogol za 2-2, računajući da u pola sata produžetaka ima dovoljno vremena za „zlatni gol“ koji se računa kao dva, konačnih dakle 4-2 i plasman na finalni turnir. Naravno da su se onda igrači Grenade, shvativši barbadoski pakleni plan, u preostale dvije-tri minute mahnito rastrčali travnjakom polomivši se postići bilo kakav pogodak u bilo koja vrata, gol ili autogol, svejedno, jer njima je odgovarao i minimalni poraz, sve zapravo osim neriješenog rezultata.

U potpuno suludim i nikad više viđenim prizorima s nogometne utakmice, igrači Barbadosa očajnički su branili gol reprezentacije Grenade od njenih vlastitih igrača, na sve načine izbjegavajući pobjedu i čekajući produžetke. U posljednjim se sekundama tako cijela momčad Barbadosa preselila u šesnaesterac protivnika, požrtvovno uklizavajući i bacajući se glavama na kopačke, upravo nadljudskim naporima sprječavajući goste da nekako sami sebi uvale gol.

Godinama je ta bizarna utakmica smatrana urbanim mitom, nogometnom legendom s karipskih mora - poput gusarskih predaja o otocima s blagom, ukletim brodovima, morskim zmijama i jednookim kapetanima – što se kao istinita prepričavala po stadionima, kafićima i kladionicama, uz „pouzdano istinite priče“ o zlatnoj zviždaljci koju je kraljica Elizabeta poklonila sucu čuvenog finala Engleska-Njemačka 1966., ili stotinu hiljada dolara koje je Pele dobio da na prvoj utakmici Mundijala 1970. zakasni na travnjak i sagne se vezati svoje Puma kopačke, kako bi u njemačkoj kompaniji bili sigurni da će ih uhvatiti televizijske kamere.

Danas su, međutim, razvojem interneta postali dostupni vjerodostojni dokazi, službeni izvori CONCACAF-a i arhivske snimke na YouTubeu, što potvrđuju da onodobna karipska legenda o ludoj utakmici na Barbadosu - u kojoj su domaćini bjesomučno branili obje mreže, čuvajući i svoj i protivnički gol - zaista nije urbani mit, i da je ipak, koliko god nevjerojatna, u potpunosti i pouzdano istinita.

Zašto vam sve ovo pričam?

Toga sam se, naime, sumanutog meča - najbizarnije utakmice u cjelokupnoj povijesti nogometa - sjetio prateći ovih dana potpuno idiotsku kampanju za skorašnje hrvatske parlamentarne izbore, kampanju koja ne samo da po svemu frapantno nalikuje na mitski dvoboj Barbadosa i Grenade, nego je jedino tom mitskom utakmicom i objašnjiva.

Razmislite malo: nisu li ono u HDZ-u ovoga lipnja – kad je postalo izvjesno da im tijesna Pirova pobjeda na lanjskim izborima uz pomoć Bože Petrova i Mosta ne znači ništa – u posljednjim sekundama pred saborsku ljetnu pauzu, u 87. minuti, u očaju odlučili zabiti autogol, izjednačiti i pokušati u produžecima zabiti „zlatni gol“? Stoper Tomislav Karamarko i vratar Tihomir Orešković, ima na YouTubeu snimka, u svom su petercu nekoliko puta jedan drugome kratko dodali loptu, a onda je Karamarko svom snagom zapucao u vlastitu mrežu, pa - izglasavši nepovjerenje premijeru kojega je sâm doveo iz Kanade - zabio rijetko viđen, upravo spektakularan autogol za izjednačenje u Saboru, sve računajući na produžetke, izvanredne izbore i samostalnu pobjedu, točno s dovoljnih 4-2, dakle bez Mosta.

Sad vam je, naravno, jasno – ne postoji drugi mogući razlog - zašto se SDP, prozrevši HDZ-ov pakleni plan, u protekla dva-tri mjeseca mahnito rastrčao Hrvatskom polomivši se postići bilo kakav pogodak u bilo koja vrata, gol ili autogol, svejedno, jer njima odgovara i minimalni poraz, sve zapravo osim neriješenog rezultata, kada odlučuje gol-razlika, odnosno - shvatili ste – Božo Petrov i Most. U potpuno suludom i nikad viđenom finišu predizborne kampanje, HDZ na čelu s novim predsjednikom Andrejom Plenkovićem u posljednjim sekundama očajnički tako brani čak i protivnički gol, na sve načine izbjegavajući tijesnu pobjedu i čekajući produžetke.

Pogledajte samo – ima na YouTarnjem snimka – situaciju iz 90. minute, kada se kompletna momčad HDZ-a preselila u SDP-ov šesnaesterac, požrtvovno uklizavajući i bacajući se glavama na protivničke kopačke, nadljudskim naporima sprječavajući esdepeovce da nekako uvale autogol. Kapetan SDP-a Zoran Milanović, recimo, u jednom je trenutku na tajnom sastanku u svom petercu okupio čak i takozvane „branitelje“ iz šatora u Savskoj, svoje arhineprijatelje, pa se – priznajući kasnije kako je znao da se sastanak snima – raskabadahio pred njima poput provincijskog pravaša na šanku u Čavoglavama, vrijeđajući Srbe i Bosance, sve se usput hvaleći djedom ustašom i šeretski zajebavajući Plenkovićevu majku, „vojnu lekarku“.

Očajnički se tako pokušavajući svidjeti šovenskom talogu i glasačima krajnje desnice, ili zgaditi vlastitim biračima, svejedno, kapetan SDP-a napucava, eto, loptu u nadi da će nekako završiti u protivničkom golu, ili vlastitom, svejedno, dok Andrej Plenković prsimice skače na Milanovićeve krampone kršćanski mu požrtvovno opraštajući vrijeđanje majke, ne objašnjavajući previše što je tu točno uvredljivo, već izbijajući loptu na vrh tribina, što dalje od svoga gola, ili protivničkog, svejedno.

Kapetan HDZ-a je, naravno, svjestan da je među „braniteljima“ iz šatora u Savskoj, „djedovima ustašama“ i „majkama vojnim lekarkama“ lopta na njihovoj polovici terena, i da bi – svega par sekundi nakon što je bek HDZ-a Stevo Culej neoprezno na samoj gol-liniji izvrijeđao romskog zastupnika Kajtazija kao „srpskog Ciganina“ - bilo kakav kontranapad bio suviše velik rizik za vlastitu ili protivničku mrežu.

U godinama što slijede ta će bizarna kampanja biti smatrana urbanim mitom, parapolitičkom legendom s Balkana - poput usmenih predaja o Franji Tuđmanu ili Miru Barešiću – sve dok se ne otkrije da se u Hrvatskoj zapravo nogomet tako igra, i da po teško razumljivim pravilima hrvatske parlamentarne demokracije ne pobjeđuje onaj koji osvoji više glasova, već izgubi onaj zabije više autogolova.

Pratimo taj uzbudljiv kvalifikacijski turnir već neko vrijeme. Najprije je, sjetit ćete se, u sezoni 2014/15 SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović, umjesto da samo rutinski zadržava loptu i sačeka kraj rijetko dosadne utakmice, lišene svake neizvjesnosti, u mahnitom finišu utakmice iznenada sa šest sjajnih autogolova – od kojih dva škaricama, jedan petom, a jedan izravno iz auta - izgubio na koncu od bezvoljne HDZ-ove Kolinde Grabar Kitarović. Onda je Karamarkov HDZ u sezoni 2015/16 sa četiri autogola u posljednjih pet minuta prosuo ogromnu prednost i praktički izgubio već dobivene izbore: poraz je ipak nekako potvrdio nakon nekoliko mjeseci, onim opisanim autogolom s Oreškovićem, da bi se već u sljedećoj sezoni, 2016/17, Milanovićev SDP - što je prije samo dva-tri mjeseca imao 5-0 i glatko dobivenu utakmicu protiv polumrtvog, grogiranog i rasutog HDZ-a - u grozničavoj utrci s vremenom rastrčao Hrvatskom zabijajući autogolove iz svih pozicija.

Tko će u toj bizarnoj utakmici na kraju pobijediti, neću vam reći. Imate internet i YouTube, ako vam se da.

Ako vam se pak ne da - dat će ga Milanović.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: