Mitsko čudovište Goran Babić

Goran Babić rođen je 1944. na Visu, odakle nije bio nitko njegov. Otac iz doline Neretve, Hrvat, komunist; mati Beograđanka, iz jevrejske obitelji u kojoj je nakon rata ostalo malo živih. Oboje partizani, pa su sina donijeli na svijet tamo gdje je tih tjedana i dana boravila glava pokreta. Djetinjstvo je provodio u Mostaru, gdje je završio gimnaziju, a u Zagreb je došao kao što će, sve do danas, dolaziti hrvatska djeca iz Hercegovine: na studije. Upisao je i završio ekonomiju, kojom se u životu neće baviti. Odrana ga je – opet hercegovački sindrom? – uzela politika. Oko 1968. bio je radikalni ljevičar, među onima koji su protivni režimu, ali uskoro je njegovo bavljenje javnim stvarima zadobilo konvencionalnu formu. Prošetao se Babić komitetima, postao drug s drugovima, i započeo u Zagrebu život kojim bi, to je sigurno, živio i danas, e samo da se držao forme i njenih socijalnih transformacija, ali i da je prihvaćao kako svako malo, svakih deset do dvadeset godina, valja zaboravljati ono što nije za pamćenja jer škodi životu među ljudima koji žive tako što stalno zaboravljaju. Na kraju, možda bi mu bilo i oprošteno to što je pamtio i što se držao svoga, samo da nije bio došljo i da se u Zagrebu znao ponijeti po mjeri mjesnih adeta i običaja.

Osnivač je, prvi tajnik i urednik izdavaštva Centra za društvene djelatnosti omladine pri Republičkoj konferenciji Saveza socijalističke omladine Socijalističke republike Hrvatske, gdje će tokom sedamdesetih i osamdesetih uhljebljenje naći pisci, kritičari, pjesnici i karijerni uhljupi mlađe generacije. Od kraja šezdesetih objavljuje knjige pjesama. Upečatljivih metafora, izraženog osjećaja za ritam, obuzet poviješću i zajednicom, onom zajedničkom intimom naših naroda i narodnosti, Babić piše o onome što u to vrijeme živi i vidi. Negdje oko 1971. objavljuje pjesmu “Gori li to Hrvatska”, koju će, četvrt stoljeća kasnije po Zagrebu spominjati tko god stigne, ne bi li preko nje dokazao navodnu Babićevu prevrtljivost i pristajanje, makar i kratkoročno, uz argumente hrvatskih nacionalista s rubova i margina takozvanog Maspoka. Ali pjesmu, kako to u nas već biva, znaju samo po imenu. Niti su je čitali, niti su u stanju da je citiraju, makar jedan jedini njezin stih koji bi svjedočio o Babićevoj idejnoj opačini i izdaji ideala revolucije. Ali ne, svih tih godina, pa sve do dana današnjega, “Gori li to Hrvatska” nije nanovo otisnuta u hrvatskomu tisku, e da potvrdi kako su progonitelji bili u pravu kada su pjesnika prognali iz Hrvatske. Ta pjesma, necitirana i spomenuta samo po naslovu, trebala bi poslužiti jedino tomu da mu i u Beogradu, kamo je 1991. Babić dognan, život učini nemogućim.

Ovakva je legenda o toj pjesmi: u ljeto 1971, kada se Hrvatska bila zažarila žarom nacionalnog preporoda, kojemu je i Tito dao snažnu potporu, a onda se najednom predomislio, u to ljeto, dakle, kada je Hajduk nakon dugo godina postao prvak države, pa su širom Dalmacije na prozore kao barjaci slobode i pobjede bili isticani čisti bijeli lancuni, i ti si, čitatelju, jednoga jutra hodio Drvenikom, bilo ti je pet godina, i živim čudom si se čudio kako je na baš svakom prozoru, osim na prozorima vikendaških kuća, izvješen bijeli lancun, u to ljeto kada se, eto, žarila simbolična Hrvatska, i kada je legendi i mitova posvuda bilo za jedno prebogato djetinjstvo, tada su, valjda, i temperature bile više od ljetnih prosjeka, pa su se na sve strane po obali užegle i užarile borove šume. Gorilo je tog srpnja i iznad Drvenika, bio je to veliki događaj za dječaka, i njime inspiriran postao si, barem nakratko, piroman, pa si sljedeće zime susjedima zapalio šupu, ali to je već druga priča, izvan legende o jednome ljetu i o jednoj pjesmi Gorana Babića. Tome se vratimo: tog ljeta, dakle, počeli su se širiti glasovi kako to Netko pali dalmatinsku borovinu. Nepoznat i strašan Netko pali hrvatske šume. Dobro se sjećaš toga, Nonetove i Nonine brige – njima je mirisalo na rat – i prijezira s kojim su ispratili Furdu s naših vrata, jer je Furda govorio da su to sigurno Srbi zapalili našu drveničku borovinu. Jer tko bi bio taj Netko ako ne Srbin? Istina, mi nismo trebali imati brige oko te stvari, Nono i Nona nisu bili Srbi, i nitko nam nije bio Srbin, ali neki duboki i neizgovorivi osjećaj, nazovimo ga ovom prilikom samopoštovanjem, tjerao ih je da se umiješaju i da Furdu potjeraju s naših vrata. Vođen tim osjećajem, možda, čitam Gorana Babića, i već godinama njegove knjige tražim po zagrebačkim antikvarijatima.

Bezbeli, nikada nije uhićen nijedan pališuma, nijedan palihrvat, iz ljeta 1971. Ali je legenda ostala. Najprije zatvorena u ljudskim dušama i iza dvaput zaključanih vrata privatnih kuća i stanova ojađenih Hrvata kojima je nakon preporodne 1971. stigla preobražajna 1972, kada su nesretnom Furdi u Drveniku kamenovali njegovu montažnu kuću, a Furda je pobjegao da se više nikad ne vrati. Kuću su mu razbijali oni koji su do jučer-prekjučer skupa s njim optuživali Srbe da pale borovinu. Samo što je Furda bio iskren, on je vjerovao, dok su oni živjeli u skladu s logikom društvenopolitičkog trenutka. Kada se trenutak promijeni, oni će prvi biti pravednici, pa će osvetiti Jugoslaviju pred hrvatskim nacionalistima i razbiti će Furdinu kuću.

Na kraju, legenda je trebala stići i Gorana Babića, u njegovu beogradskom surgunu. Gori li to Hrvatska? Vazda gori. Jedni se na njezinom plamenu ogriju, drugi u njemu izgore. Treći se na hrvatskom plamenu smrznu.

Nakon što su pali Savka i Tripalo, a u Hrvatskoj započela duga šutnja, praćena munjevitom promjenom barjaka i ličnih uvjerenja, Goran Babić postaje glavni urednik novina za kulturu Oko. Od dosadnoga forumskog glasila, kakvih je jednako bilo po svim jugoslavenskim metropolama i predstavljale su maticu pisanoga novinarstva, Babić je uspio da napravi dobar, uzbudljiv i mnogo čime iritantan list. Najprije i najviše iritirao je domaću, zagrebačku sredinu, i one najšutljivije dijelove njezine kulturne elite, koji su žudjeli liberalizaciju i demokratizaciju, ali nisu bili spremni da za nju išta riskiraju, a ponajmanje svoj životni komfor. Babić je zauzeo radikalni antinacionalistički stav, nije imao previše milosti ni razumijevanja za uhićene, osuđene i progonjene maspokovce. Često je nastupao kao ponosni boljševik u sasvim neboljševička vremena, i u atmosferi koja nije nagovještavala revoluciju, niti je bila njezin odjek, nego je bila označena sivilom osobnih oportunizama i svojevrsnim, najčešće vrlo nezdravim, suparništvom među republikama, u koje su se uključivale i one dvije pokrajine, koje je, to suparništvo, zamjenjivalo i nadoknađivalo strogo zabranjeni nacionalizam. Babić je u tom i takvom Zagrebu, fragilnom i osjetljivom na sve i svakoga tko bi remetio mir među elitama, djelovao kao razbijač i mali tiranin. Nije on imao veliku moć – osim moći da izriče stvari, i da ono što izrekne bude objavljeno – ali mjera njegova govorenja i svojevrsna glasnoća u nastupu, nadmašivali su ono što je Zagreb mogao otrpiti. Tako je, nekad davno, posljednji put krajem tridesetih, u Zagrebu znao zagrmjeti samo Miroslav Krleža, ali bila su to druga vremena. I skupo je Krleža platio svoju grmljavinsku narav, pa se nakon rata strateški i životno mudro utišao. Goran Babić očito se nije znao ni mogao utišati. Ili, unatoč svome proročkom gardu, ali i stvarnim moćima predviđanja svake nevolje koja se imala dogoditi, nije znao kakvo zlo on čini Zagrebu, i kako će ga skupo plaćati.

Vrlo rano je, uređujući Oko, stekao neprijatelje unutar Partije. A s njima i svoga velikog zaštitnika Stipu Šuvara. Kada bi se Hrvati ozbiljno bavili svojom sudbinom i poviješću, kada bi im vlastita sjećanja bila važna i kada bi se, na koncu, ikako bavili književnošću, netko bi jednom napisao usporednu biografiju te dvojice ljudi: Šuvara i Babića. Šuvar je bio cinik, romantični idealist i Jugoslaven, Hrvatina među Jugoslavenima, koji je za interese svoje republike, ali još više – njezine kulturne i književne samobitnosti, učinio veća djela i teže naškodio beogradskim unitaristima od svih očeva domovine i njihove agresivne nacionalističke dječice. Kada je u još uvijek snažnoj federaciji, sve u sklopu politike ekonomske stabilizacije, promoviranoj odmah po Titovoj smrti, donesena zabrana svih “neproizvodnih institucija”, čime je, uza koješta drugo, trebalo biti dohakano ideji o izgradnji nove nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Stipe Šuvar je hladno prešao preko svih direktiva i zaključaka, a golema i arhitektonski neobično uspjela knjižnica projektirana je i skoro do kraja sagrađena za vrijeme njegove neprikosnovene vladavine. Istina, otvorena je kada je već Tuđman vladao zemljom. Njemu, naravno, nisu poslali ni pozivnicu za otvorenje, niti ga je itko ikad više i spomenuo u govoru o zaslugama oko izgradnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Bese da o Šuvaru valja šutjeti kada se o nečemu govori dobro držali su se jednako za svojih mandata i desni i lijevi.

Kada je pobijedio HDZ, njega su opozvali iz Beograda, gdje je bio hrvatski član predsjedništva SFRJ. Zamijenio ga je Stipe Mesić, u to vrijeme desničar i nacionalist, pun oduševljenja za Tuđmanov politički projekt. U političku mirovinu i u povijest Stipe Šuvar u Zagrebu je ispraćan s podsmijehom. Kako i ne bi kada je okolo hodao u starom odijelu ili bi se vozio u prastarom golfu jedinici, ne stekavši u svojoj skoro dvadesetogodišnjoj karijeri hrvatskoga kulturno-prosvjetnog komesara ama baš ništa. Sve što je stjecao bilo je za javno dobro ili za dobro Partije i neke njegove imaginirane i imaginarne revolucije. Bio je tih devedesetih siromašan čak i za kriterije skrajnutoga sveučilišnog profesora, što je, zapravo, i bio, predajući na Filozofskom fakultetu sociologiju sela. U tome je bio šarmantna sveznalica i čudak svoga zanata. Poznavao je valjda sva hrvatska prezimena. Kada sam ga upoznao, a bilo je to u Ivanić Gradu, na promociji „Sarajevskog marlbora“, na koju je iz Zagreba došao u svom golfu, da podrži mladoga pisca, iako te 1994. takvu podršku nitko – osim mladoga pisca – ne bi poželio, Stipe Šuvar mi je u deset minuta ispričao kratku genealogiju Jergovića, sve s etimologijom prezimena, njegovom učestalošću i rasprostiranjem. A Jergovići su malo pleme – svi redom od Ličkog Lešća – o kojemu ne piše u knjigama, i nije se Šuvar mogao tek tako pripremiti za naš susret…

Godinama se po zagrebačkim novinama o njemu pisalo kao o posljednjoj ništariji. I godinama je među hrvatskom kulturnom i književnom elitom trajala diferencijacija, tokom koje su se bivši poslušnici, poniznici i partijski podvižnici, ti monasi lenjinizma, odricali Stipe Šuvara, i putem tog odricanja stjecali pravo građanstva i pravo zaborava u novome režimu. On je, idealist, osnovao svoju partiju, koja niti na jednim izborima i nigdje u Hrvatskoj nikada nije imala nikakvih šansi, osnovao je, uređivao i za svoje novce, bez ičije pomoći, izdavao Hrvatsku ljevicu – mjesečnik u kojemu su surađivali raznoliki nevoljnici, društvo kao sišlo s ulja Brueghela i Boscha, a na ulici je Stipe Šuvar dobivao – i do doista i stvarno, pred očima policije, u Petrinjskoj ulici – batine od ražalovanih ustaša, nakon čega bi o tome novine objavljivale rugalačke članke. Bio je to Zagreb devedesetih. Malo bolji nego što će biti Zagreb u drugom desetljeću novoga stoljeća, nakon što Hrvatsku na prijevaru i na crno uđe u Europsku Uniju.

Kada je krajem lipnja 2004. iznenada umro Stipe Šuvar, članak o njegovoj smrti u beogradskom je Ninu objavio Goran Babić. Ganutljiv i zanesen, najvažniji pisani tekst o Šuvarovoj smrti, silan u svojoj retorici, iako sasvim kratak, bio je to važan tekst velikog pisca, i bio je to manifest jednoga vrlo intimnog gubitništva. Revolucija se, naime, u međuvremenu pretvorila u intimu onih koji se revolucije nisu odrekli. Njih dvojice Hrvata: Šuvara i Babića.

Za razliku od Šuvara čija je narav, ipak, bila nagodna i prihvatljiva zagrebačkim mentalitetima, od Šuvara u kojem su živi bili i njegovi imoćanski zavičaji, pa će ga, živog i mrtvog, braniti i hvaliti mnogi njegov zemljak, novouvojačeni ustaša, sve govoreći da je Šuvar čestit Hrvat, čemu ne može naškoditi ni njegov komunistički idealizam, Goran Babić bio je u suštinskome smislu čovjek bez zavičaja, potpuni osamljenik i pustinjak usred Zagreba i Hrvatske, još u vrijeme kada su ga okruživale divizije prividnih istomišljenika, koji su mu adorirali sa još više sluganske poniznosti nego Šuvaru njegovi. Osim toga, u Babiću su se stekle dvije po čovjeka opasne osobine: vrlo snažna imaginacija i inatljiva narav. Šuvar je umio biti kriptičan i dvosmislen, znao je govoriti u dvostrukim šiframa, kojima bi otključavao po dvije brave: komunističku i nacionalnu. Ipak su njemu, i to s jako dobrim razlozima, skandirali prepuni nogometni stadioni u Splitu i u Zagrebu, kada se 1988. i 1989. usprotivio Slobodanu Miloševiću i srpskom nacionalizmu. Suštinski, bila je to ista ona publika koja će dvije-tri godine kasnije klicati ubij ubij Srbina, starija braća i očevi dječaka koji 2016. kao jedan kliču ajmo ajmo ustaše i pozdravljaju svoje nogometne junake sa za dom spremni. Mogao je Šuvar tada, da nije bio ono što je bio, osvojiti Hrvatsku i postati novi otac nacije, ili hrvatski pandan Slobodana Miloševića. Ali on to nije učinio, niti mu je na um padalo da se iz taktičkih razloga zaodijeva u nacionalista. Znao je da tako preuzeta krinka redovito srasta s licem, a da crne ustaške odore puštaju boju koju je nemoguće saprati s kože. Ali valja evidentirati da je on takvu priliku u životu imao, a da je Goran Babić, zahvaljujući svojoj naravi, nikad nije mogao imati.

Babić je bio pjesnik u narodu koji nikada nije držao do pjesnika, općenito do pismene čeljadi, iako se naširoko, diljem južnoslavenskog prostora, ponosio svojom tobožnjom kulturom i književnošću. I vjerovao je da mu je kao pjesniku štošta dopušteno. Na nogama je podnosio udarce, a udarali su ga jako, kad god bi imali priliku. S jedne strane scene bili su postrojeni njegovi drugovi, s druge strane svi oni koji su u unutarpartijskim ratovima bili protiv Stipe Šuvara. Takve je personificirao Mika Špiljak, i bez velikog razloga ih se smatralo liberalima i reformatorima. Uz njih bi se prišljamčila neovisna inteligencija, pisci i pjesnici koji su zglajzali po Maspoku, poneki klerikalac i crkvenjak, budući Tuđmanov veleposlanik u Washingtonu. Uz njih je, naravno, bio slobodarski i liberalni Beograd, uključujući i notorne srpske nacionaliste, Dobricu Ćosića i ostale, kojima je Stipe Šuvar bio crvena krpa (i ne zna se što je jače u toj složenici: pridjev ili imenica…) Zahvaljujući njima, Goran Babić je u godinama oko Titove smrti u Beogradu bio ozloglašen, a u Zagrebu omražen. Je li on to osjećao? Vjerojatno jest. Imao je razvijen osjećaj za oluju. Bio je, iz perspektive neovisne inteligencije i uglednih naših pisaca, paranoik staljinskoga tipa. Priviđali su mu se, naime, nacionalisti. A njih, je li tako, nije bilo na vidiku.

U polemikama i javnim obračunima bio je grub čovjek. Njegov veliki esej posvećen Antunu Šoljanu, naslova “Strašno lice ništavila”, djelovao je, u davno vrijeme svoje objave, poput zlokobne potjernice za pjesničkim sudrugom iz neprijateljskoga rova. Kada ga danas čitamo, u vremenu neusporedivo žešćih, zlokobnijih i po zdravlje pojedinca škodljivijih hrvatskih potjernica, Babićev tekst djeluje kao uzaludno proročanstvo, u kojemu Babić varira misao kako se njemu, Šoljanu, neće dogoditi nikakvo zlo, niti će imati ikakve štete od onoga što piše i govori, dok će druga strana postradati na svaki način…

Tukao je po Igoru Mandiću i Branimiru Donatu. U tom sveopćem novinskom krvoproliću, stilski briljantno izvedenom – i to, u pravilu, s obje strane – nikada se nije štedjelo na teškim građanskim i moralnopolitičkim diskvalifikacijama. Da su Babićevi protivnici doista bili onakvi kakvim ih je on prikazivao i titulirao, završili bi u zatvoru. (Ili, možda, ne bi, jer se sve ovo, uglavnom, zbivalo u zagrebačkim i beogradskim novinama i časopisima, a ne u Sarajevu, tom bastionu pravovjernog partijaškog bratstva&jedinstva…) Međutim, jednoga dana oni će etikete što im ih je on nalijepio moći da nose kao odlikovanja, dok će on njihove etikete do vijeka nositi kao stigme. Tako se okrenula gospođa Historija, tako su se okrenuli naši lokalni vjetrokazi, pa je Goran Babić od velikoga i nedovoljno priznatog hrvatskog pjesnika – nedovoljno priznatog u vremena kada je bio u moći, a nepostojećeg zatim – postao književni lik. Ponuđena figura u nekoj velikoj romanesknoj hrvatskoj fikciji koja, naravno, nikada neće biti napisana, jer Hrvati tradicionalno baš i nemaju odvažnih i darovitih romanopisaca, a da bi fikcija s Babićem u glavnoj ulozi bila velika morao bi je napisati neki Hrvat. Ako ne Hrvat, onda Danilo Kiš.

Njihove meteorske putanje najbliže će se naći jedne godine s kraja sedamdesetih ili početkom osamdesetih, u Sisku, za vrijeme književne manifestacije na kojoj će Kišu biti dodijeljena Nagrada željezare Sisak za “Čas anatomije”. Bit će da je to bila 1978. Četrdesetak godina kasnije, u minieseju napisanom po narudžbi, a u povodu neke godišnjice, Babić piše kako mu je Kiš tada u kafani zamjerio to što je u Oku objavio denuncijantski tekst Predraga Golubovića, koji prethodno nisu htjele objaviti nijedne beogradske novine, a kojim je i započela afera oko “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Babić mu je oštro odgovorio kako je neobično što on, borac za slobodu javne riječi, njega, prononsiranog zatiratelja iste slobode, optužuje jer nije cenzurirao i zabranio jedan tekst. I još mu je rekao da je on, Babić, po materi Židov – a zna se da se židovstvo nasljeđuje po majci – dok je Kiš po materi Crnogorac, iako insistira na svome židovstvu. Na kraju je sve mirno završilo. Mimoišli su se, jer nisu pripadali istome društvu ni svijetu, iako su jedan drugome mogli biti fikcionalni likovi.

Babićeva stvarna ili glumljena ideološka zadrtost, sklonost da traži nevolje i da svijet podlaže zakonitostima fikcije, njegovo komesarsko ordiniranje, a potom martirstvo i duga desetljeća progonstva iz kojega se nikada neće vratiti kući, tema su za Danila Kiša. Kao što je Kišov borbeni antikomunizam, o kojemu će se, istina, više saznavati tek nakon njegove smrti, tema je za Gorana Babića. Ali onoga Babića koji je ostao u Zagrebu osamdesetih, sam i prezren, na liniji kojom je hodio uz Stipu Šuvara i uz fascinantnu armadu lažljivaca, kriplova i falšnih sudbina, koji su se tada, međutim, pričinjali ljevičarima.

Sve su to epizodisti iz velikoga romana o Goranu i njegovoj sudbini. Među njima, recimo, jedan je koji će se u Tuđmanovoj eri premetnuti u predgovaratelja Hitlerovom Mein Kampfu, ljutog filonacista i antisemita. Pa drugi koji će uzrasti do glavnog komentatora ultradesnih glasila, zaduženog za odstrel Srba, Jugoslavena i komunista. I još jedan, istaknuti pisac leksikografskih natuknica, najfrekventniji autor Hrvatske književne enciklopedije, istovremeni suradnik ultradesnih i ultralijevih glasila, koji je, ponesen novim i starim uvjerenjima, u zagrebačkoj Književnoj republici napisao da je u opsađenom Sarajevu bilo šteta metka za Jergovića, preporučivši me tako – nožu. Ova jasenovačko-ustaška metafora u ime lijeve ispravnosti i u lijevom glasilu zapravo je amblematična za ono u što su se u Zagrebu pretvorili bivši Šuvarevi i Babićevi ljudi. Usred “preokreta” iz 1990, kada je Hrvatska ostvarila samobitnost po mjeri snova i očekivanja svojih kaptolskih duhovnih čuvara i političke emigracije u Kanadi i Americi, te po mjeri potisnutih sjećanja onih koji su 1945. izgubili rat, ali, ponajviše, po mjeri otužne prevrtljivosti dojučerašnjih radnih ljudi i građana, Šuvarovi prateći moralno-politički bataljuni pristali su uz falange nacionalnih pravednika, okrenuli se Bogu i novim zemaljskim bogovima, povremeno, tek, opslužujući i svoju lijevu bratiju. Naime, čim bi se u Hrvatskoj ljevica ukazala na vlasti ili pri državnom proračunu, oni bi se, profesionalci iz kupleraja, vratili svojim lijevim izvorištima. I onda bi im se stvari malo pobrkale u glavi, pa bi, sve u lijevoj Književnoj republici i u ime lijevih ideja, u ime uštede municije poslužili jasenovačkim kamama.

Ali nisu ni Šuvar ni Babić odgovorni za živote i priključenija jučerašnjih svojih sljedbenika, a još manje za način što su svoje sudbine iznijeli drukčije nego njih dvojica. Još bi se i našlo takvih koji su uspravno ispratili i podijelili Šuvarevu sudbinu – iako ih se teško sjetiti više od dvojice-trojice – ali nitko, baš nitko nije učinio ono na to se odvažio Goran Babić. Jednako tako, nitko od bivših suboraca u Zagrebu, osim Pere Kvesića, nije s empatijom govorio o Babiću. Kvesić ga se sjetio desetak godina kasnije, početkom dvijetisućitih, kada je u Jutarnjem listu kratko govorio o okolnostima Babićeva odlaska. Bila je to jedna od onih strašnih noći s jeseni 1991, kada je Tuđman objavio da se prekidaju svi pregovori s Beogradom i kada se mnogima činilo da im je smrt bliža od ovratnika. Sljedećega jutra Goran Babić je, po Kvesićevu svjedočenju, bio s obitelji na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Čekao je koji će vlak prvi naići, onaj za Beograd ili onaj za Sarajevo. I prvo je naišao vlak za Beograd. “Da je otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka” – misli Pero Kvesić. I naravno, sasvim krivo misli. Da je tog jutra Goran Babić otišao u Sarajevo, njegov bi život svakako drukčije izgledao, ali ne bi bio ništa manji izdajnik nacionalne stvari. Pogotovu u Zagrebu. Samo što ga ne bi smatrali srpskim boljševikom i četnikom, nego bi im bio muslimanski boljševik i balija.

Veliki i neshvaćeni čudak njemačke književnosti, još jedan gubitnik po vlastitom izboru, Arno Schmidt, ovako je rekao: “Umjetnik može da bira samo to hoće li postojati kao čovjek, ili će postojati kao djelo; u drugom slučaju najbolje je i ne gledati onaj defektni preostatak.” Babić je odabrao da postoji u svome djelu – političkom i pjesničkom – ali je sudbina odredila da i to djelo velikim dijelom bude sačinjeno od okolnosti njegova živa života i jedinstvenosti njegova zemaljskog slučaja. Proklet u svome narodu kojemu ne treba ni njegovo ni bilo čije pjesništvo dok uzgaja mit o svojoj predestiniranoj pravednosti i žrtvi, Babić je prvorazredna hrvatska pjesnička činjenica. Živi, neželjeni stih. Genijalna kletva usamljenika.

U Beogradu Babić je priskrbio kućerak u sirotinjskom kvartu u središtu grada, uz koji je prislonio rashodovani kiosk, u koji je smjestio dio svoje biblioteke i dokumentacije, i improvizirao radnu sobu. U bizarnoj stambenoj povijesti hrvatske književnosti, u kojoj se nađe svega, od zagrebačkog podstanarstva Nikole Šopa do ubožnica i ludnica svih onih polić-kamova, čerina i vidrića koji do dana današnjeg udaraju u lirsku žicu masterdžija i doktoranata sa zagrebačkih, gospićkih i babogredskih filozofskih fakulteta, nastamba Gorana Babića možda je i najbizarnija. I to ne zato što ne bi bila dostojna pjesnika i književnog proletera, nego stoga što Goran Babić unutar hrvatskoga poetskog, književnopovijesnog i žurnalističkog kanona ustvari živi u nekome luksuznom kadrovskom stanu na Dedinju ili na Senjaku što mu ga je dodijelio sam Slobodan Milošević na račun toga što je izdao Hrvatsku. Ovu mnogo puta ponovljenu i službeno ovjerenu laž, koja je odavno postala istinom na hrvatski način, posljednji je ponovio Željko Krušelj u inače prilično korektnoj knjizi o historijatu zagrebačkog omladinskog lista Polet. I uzalud je onda Babiću što u Beogradu nije dobio stan, niti je dobio išta drugo, nego živi na svoj račun i o vlastitome trošku, kad oni kažu drukčije. Oduvijek je u svjetskoj književnosti bio zanimljiv odnos između stvarnosti i fikcije. On biva tim zanimljiviji u totalitarnim režimima i u društvima koja su dubinski impregnirana nacionalizmom, gdje se pitanja stvarnosti i fikcije ne tiču samo književnoga teksta nego i književnikova života. U Hrvatskoj je Goran Babić mitsko čudovište koje ako je ikada i imalo veze s građaninom Babićem već odavno je nema.

U nekoliko prilika – kad ga je o tome pitalo – ponovio je isto: u Hrvatsku i u Zagreb neće se živ vratiti. U jednom eseju, objavljenom u časopisu Prosvjeta, koji izdaje Srpsko kulturno društvo Prosvjeta iz Zagreba, meditirajući o mjestima na kojima bi mogao ili po redu stvari trebao biti sahranjen, spominjao je i zavičajni Opuzen, te rodni Vis. U Zagrebu se, kaže, ne bi ni ukopao. Ali, ipak, u mislima mu je, makar i prigodimice, bilo da se mrtav vrati u Hrvatsku.

Čovjek, međutim, katkad nije tamo gdje mu je tijelo. Ovaj Babićev čitatelj o tome se posvjedočio u eksperimentalne svrhe i na vlastitom primjeru. Njemu je, opet, Hrvatska opsesivna, u mnogo čemu i jedina tema. I dalje za sebe govori da je Jugoslaven, ali Jugoslavija mu se, dok živi u Beogradu, uveliko svela na Hrvatsku. O njoj misli, govori i piše. U njezinoj prošlosti živi, svađa se s njezinim avetima i duhovima, i u najvećoj mjeri, koliko god je to pjesniku i književnom lunatiku dano, percipira Goran Babić u hrvatskoj kulturi. Kao da mu nikad nije na um palo da bi mogao postati srpski pjesnik, iako je već dobru trećinu ukupnoga zemaljskog života proveo u Srbiji, iako srpsku književnost smatra svojom kao i sve druge književnosti svoga jezika. Ali uzalud, kada je temom i sudbinom, i tvrdoglavošću svojom i nepokornošću, Babić hrvatski pjesnik.

U Sarajevu ga se rado i s nježnošću sjete. I to ne samo njegovi pjesnički drugovi i vršnjaci. Osamdesetih, u doba svoje najveće moći, i dok je upravljao Okom, surađivao je u izdanjima Oslobođenja. U Svijetu, a kasnije i u Nedjelji, imao je svoju kolumnu – svojevrsni dnevnik – koji će kasnije izrasti u knjigu, u izdanju zagrebačkog Augusta Cesarca, što ju je danas još i mnogo zanimljivije čitati nego u vremenima njena izdanja. Abdulah Sidran posvetio mu je pjesmu iz Sarajevske zbirke. Ini ga se sjete u svojim tugaljivim kolumnama, pa hvale Babićevu dosljednost. Iako se nikada, nijednim svojim tekstom nije našao u antologijama bosanskohercegovačke književnosti, niti se o njemu, dok god je bilo te književnosti, govorilo kao o bosanskohercegovačkom pjesniku, Goran Babić je danas, više nego ikada prije, bosanski pisac. Takvim ga je učinila jedna drukčija legenda od one zagrebačke, ali koja se, također, više tiče mitskog čudovišta zvanog Babić, nego živa čovjeka i pjesnika. Kao i zagrebačka, tako je i sarajevska legenda temeljena na nacionalnoj ili već nacionalističkoj pretpostavci.

Pjesnikov grijeh prema naciji Sarajeva se, bezbeli, ne tiče. Ali iz banalnog razloga što je Babićeva nacija hrvatska. Također, ne tiče se pjesničkog i književnog Sarajeva ni Babićev prijezir prema Zagrebu. Što bi bilo sasvim ispravno, i Sarajevo bi oglasilo većim gradom od narečene svehrvatske metropolice, e da nije nekih drugih slučajeva, da nije nekih drugih umjetnika koji su se, biva, ogriješili upravo o Sarajevo. Da nije, tako, Emira Kusturice ili, još bolje, Neleta Karajlića, kojega je policija morala ispraćati do entitetske granice kada je ono prvi put pokušao posjetiti rodni grad. Na nekoj tržnici grijeha, kod Kineza ili kod mjesnih švercera, moglo bi se izvagati i je li grešniji Kusturica Bošnjacima ili je grešniji Babić Hrvatima, ali je Karajlićev grijeh naspram Babićevog neznatan i skoro neustanovljiv. Kao što ni Karajlićev doprinos bošnjačkoj kulturi nije usporediv s Babićevim. Ili je, možda, riječ o tome da ratna patnja Zagreba nipošto nije, niti bi i u jednoj pa ni u nacionalističkoj fantaziji mogla biti usporediva s ratnom patnjom Sarajeva? Ali patnja nikome ne daje veće pravo na prijezir prema drukčijima, makar se drukčijost interpretirala kao izdaja. Kusturica, koji je među najznačajnijim europskim filmskim redateljima s kraja prošlog vijeka, a sa svoja dva filma golemo je pridonio diferenciranoj bošnjačko-muslimanskoj kulturi unutar bosanske kulture, nije se, ama ni za riječ više zamjerio dominantom bošnjačkom Sarajevu, nego što se Goran Babić, veliki pjesnik hrvatskoga jezika, zamjerio dominantnom hrvatskom Zagrebu. I kad je već tako, valjalo bi svoju moralno-političku ispravnost trenirati na svojim, a ne komšijskim grešnicima, jer je baš to, nagla ljubav prema tuđim disidentima, znak najperfidnijega i najjadnijeg nacionalizma.

Goran Babić milosti ne traži. Nakon onog što je izdržao, milosti mu i ne treba. Nije njegova patnja u ovih četvrt stoljeća progonstva bila najveća. Daleko od toga. Drugi su patili više i mučnije. Drugima je bilo gore. On je sa ženom i kćerima sačuvao živu glavu i prst obraza. Ono, međutim, po čemu je neusporediv jest samoća. Njegov slučaj je jedinstven. Drugog takvog nije bilo. Jedinstvena je njegova sudbina. Ni sa kim je nije podijelio.

Pritom, nije usamljeničke naravi. Pače, vrlo je druželjubiv. I rado prepričava događaje koji su se davno zbili, u svijetu koji odavno ne postoji. Nije to anestezija ni iluzija: svjestan je stvarnosti današnjega svijeta, svjestan je da njegove priče nikome više ništa ne znače, svjestan je da on sam ponajviše znači upravo njima, hrvatskim nacionalistima. Ostali su ga zaboravili. Njegova javna osoba još živi u njihovoj mržnji.

Babićevo djelo danas izniče na krajnjim rubovima, u autsajderskim izdanjima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, u nakladama fantomskih banjalučkih izdavača, u skrajnutim nakladama i svojevrsnim samizdatima koji se ne mogu naći u knjižarama. U socijalnom smislu taj pjesnik je i danas dio onoga sve malobrojnijeg izbjegličkog svijeta hrvatskih Srba u Beogradu. Ti ljudi se snalaze, mijenjaju, odlaze i umiru. Adaptiraju se, asimiliraju i nestaju. Goran Babić, jedini među njima koji nije Srbin, ostaje. I tako će biti do kraja.

Ovo je njegova pjesma:

Laž i petokraka

Postoji, postoji i prilika, slučaj,
kad se i onaj,
što u mraku vidi petokraku,
smije i može (a možda i mora)
poslužiti neistinom.

Kad je čak poštenije
da slaže
nego da govori istinu.

Ako ti umire drugarica, drug,
ako primijetiš da oko gasne, tamni,
i ako te zadnjom snagom upita
jesmo li izgubili?

Tad! I samo tad,
na uho koje jedva čuje,
u povjerenju šapni
– Nismo!

(29.8.2003.)



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: