Naš drugi svjetski rat nije završio, a kad će ne zna se

U ponedjeljak, dan-dva nakon kninskih proslava i mimohoda kojima je slavljena godišnjica Oluje, kolovoza 2016. gradonačelnik Zagreba je na naročito sazvanoj konferenciji za novinstvo obavijestio hrvatsku javnost da je Drugi svjetski rat završen. Iako već neko vrijeme izbjegavam domaću stranačku politiku, većinu tema hrvatskih političkih i ideoloških naravi, iako mi se hrvatska demokracija čini kao contradictio in adjecto, a tamo gdje nije demokracije nema smisla pisati ni o demokratskoj politici, Milan Bandić me je izazvao: ne, Drugi svjetski rat nije završen! I ne samo da Drugi svjetski rat u Hrvatskoj, te u njezinu susjedstvu, u Srbiji i Bosni i Hercegovini, nije završen, nego smo od njegova kraja bitno udaljeniji nego što smo to bili prvih dana mira 1945, ili neke od sljedećih markantnih godina, 1948., 1966. ili 1980. i 1987. Ratovi koji su se vodili oko raspada Jugoslavije, a za koje nismo ni sigurni kada su stvarno započeli, kninskim balvanima po dalmatinskim cestama ili provalom Srbije u zajednički monetarni sistem, krvavim plitvičkim Uskrsom ili ispaljivanjem zolja na Borovo Selo, i koji su se završili krajem Natova bombardiranja Srbije ili, možda ipak, zbacivanjem Slobodana Miloševića, ti su ratovi u velikoj mjeri, iako ne sasvim i do kraja, bili oružani nastavak Drugoga svjetskog rata, koji prethodno nije završio. Kako nije završio ako je Hitlerova Njemačka potpisala bezuvjetnu kapitulaciju i ako su savezničke sile – uključujući i Titove partizane – proglasile pobjedu?

Drugi svjetski rat u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji započinje 6. travnja 1941. agresijom Hitlerove Njemačke, kojoj se odmah zatim priključila fašistička Italija, a za njom Bugarska i Madžarska. Kao očekivana posljedica agresije nastupio je građanski rat, koji se vodio unutar jugoslavenskih naroda, ali i između njih. Hrvati lojalni ustaškom režimu i Anti Paveliću ratovali su protiv hrvatskih Srba koji su tu, u Hrvatskoj, bili zavičajni. Nisu niotkud došli, nego su se tu generacijama rađali. Također, Hrvati lojalni ustašama ratovali su protiv Hrvata antifašista, okupljenih pod Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije (i Komunističkom partijom Hrvatske kao njezinom sastavnicom). Dakle, kako god se u tom ratu opredjeljivali, i na čijoj god nam je strani vjera, prihvatit ćemo da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. Nešto slično zbivalo se i u Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini, gdje su okolnosti bile još mnogo kompleksnije.

Od 1945. i svršetka agresije, te potpisivanja lokalnih i partikularnih dokumenata o bezuvjetnoj kapitulaciji, trajalo je, a ponegdje još uvijek traje, zaključivanje mira, ili svojevrsni umir krvi, s Njemačkom, Italijom, Madžarskom i Bugarskom. Već su sredinom pedesetih, i pojavom prvih njemačkih turista na Jadranu, s Nijemcima udešene kondicije svojevrsnoga građanskog mirovnog sporazuma. Rat je završen kada je i posljednja dalmatinska gazdarica kojoj su Nijemci ubili muža na Sutjesci, ili kojoj su Talijani strijeljali brata u Makarskoj, primila svog gosta Nijemca i Talijana, ne vidjevši u njemu ni ubojicu, ni ubojičina istomišljenika, nego čovjeka s kojim se, barem ublizu i bez izgovorene riječi, slaže o tome što je bio Drugi svjetski rat, ali i tko je u tom ratu pobijedio, u ime koga je pobijedio i kakve je ideje i vjere tom pobjedom promovirao.

Građanski rat, međutim, nije nikad završen. Nije mogao biti završen zato što Jugoslavija nije bila demokratsko društvo, ali i zato što se u nalaženju “istine” o Drugome svjetskom ratu stalno insistiralo na uspostavljanju simetrije među narodima, pri utvrđivanju njihovih uloga u građanskome ratu. Svi su podjednako bili pravednici i svi podjednako izdajnici. A tako u stvarnosti nije bilo, niti tako može biti i u jednom ratu. Pogotovu u građanskom ratu.

Pobjednici su pisali povijest, dok poraženima nije dana mogućnost da ispričaju svoju povijest. Oni su, ratni gubitnici, ili privremeni ratni gubitnici, ustaše i privrženici ustaškoga režima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ili četnici i privrženici okupatora i Nedićevog marionetskog režima u Srbiji, te četnici u Bosni i Hercegovini, nakon 1945. bili osuđeni na šutnju ili na mimikriju. Time su stvoreni savršeni uvjeti za nastavak Drugoga svjetskog rata i za svojevrsnu transgeneracijsku regrutaciju i obuku zaraćenih strana. To što gubitnicima u građanskom ratu nije pružena mogućnost da ispričaju svoju povijest dovodilo ih je u mentalno i emocionalno mnogo teži položaj od položaja u kojem su bili Nijemci. Njima je, makar i s odgodom, dana mogućnost da ispričaju svoju povijest, povijest poraženih. Ali samo Zapadnim Nijemcima. Istočni, oni u DDR-u, ujedinjenje će dočekati u produženom ratnom stanju. Tek u novoj Njemačkoj i njima će završiti rat. Ali ne svima. Zato je u bivšem DDR-u toliko neonacista, i zato profašistička AfD svoju popularnost, ali i vodeće kadrove, crpi iz istočnih dijelova Njemačke.
Gubitnici u građanskom ratu desetljećima su čekali priznanje. Što to znači? Odgovor na to pitanje danas bi bio jedan, dok je u ranim poslijeratnim godinama bio drugi. Danas oni, ustvari njihovi sljedbenici, djeca koja su njihovu traumu prihvatila kao svoju vlastitu, žele izvojštiti pobjedu u Drugome svjetskom ratu, i ništa ih ispod toga ne zanima. Ali pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća oni, ili njihovi duhovni preci, iskali su samo pravo na svoju povijest. I ono što im je bilo još važnije: pravo da steknu budućnost koja pred njihovim neprijateljima neće biti uvjetovana argumentima prošlosti. U Jugoslaviji nisu mogli dobiti takvo što. Upravo suprotno: Jugoslavija je uvelike živjela u ceremonijalima redukcije povijesti na povijest pobjednika. Svaki Dan republike, svaki Dan ustanka, služili su tome da se drugoj strani u građanskom ratu pokaže da nema pravo na svoju povijest.

Netko će sad uvrijeđeno reći da nije moglo biti drukčije, i da bi sve drugo predstavljalo izdaju onih koji su položili živote u borbi protiv fašizma, ali – što je dramatičnije – izdaju stotina tisuća nevinih žrtava koje su pale u ratu u kojemu nisu stigle ni sudjelovati. Dati gubitnicima u građanskom ratu pravo na povijest značilo bi izdaju žrtava Jasenovca. Je li to baš tako? Nije. Ali čak i ako se nekome čini da jest, drukčije se ne može završiti građanski rat.

Prije desetak godina Aleida Assmann, njemačka kulturologinja i književna povjesničarka, objavila je knjigu koja je na ovdašnjim jezicima prisutna zahvaljujući Ivanu Čoloviću i njegovoj biblioteci Dvadeseti vek, gdje je, pod naslovom “Duga senka prošlosti”, i u briljantnom prijevodu Drinke Gojković, objavljena 2011. godine. Riječ je o kapitalnom djelu u kojemu se analiziraju aspekti osobnog, društvenog i kulturnog sjećanja, kao i posljedica koje deficit sjećanja proizvodi na zajednicu. Aleidi Assmann su, naravno, na umu, prvenstveno, Njemačka i njemačke traume sjećanja i “zabrane” sjećanja nakon Drugoga svjetskog rata, ali govori ona i o koječemu što se tiče šire Europe, a onda i nas.

Tako u njezinoj knjizi stoje i ove teške, kao u olovu izlivene riječi: “Zato se posle građanskog rata politički cilj politike sećanja mora prvenstveno usmeravati na poravnanje. Dokle god traje bolna asimetrija sećanja, traje i rat. Trijumfom pobednika opresija se nastavlja i u epohi mira. Građanski rat prevaziđen je tek kad se ponovo uspostavi simetrija sećanja i dve strane u zajedničkom višem okviru ukinu svoje suprotstavljene perspektive. (…) Politika sećanja posle građanskog rata ima zadatak da razgradi destruktivnu energiju sećanja, a to se nikada ne može postići potiskivanjem sećanja, nego samo obostranom saglasnošću. Cilj takve situacije je ‘savladavanje prošlosti'”.

U nastavku, Aleida Assmann vrlo precizno naznačava da se simetrija sjećanja ne uspostavlja između konkretne žrtve i konkretnog počinitelja, niti da ima simetrije između esesovaca koji su sprovodili Židove u krematorije i žrtava koje su tu proceduru slučajno preživjele. Ali čak ni tu se potiskivanjem ni do čega ne stiže…

Bilo bi ljekovito pročitati “Duge senke prošlosti”, pa onda dobro porazmisliti o svršetku Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, koji će se u budućnosti dogoditi, ili će ove i ovih zemalja nestati. Pritom, taj rat neće moći biti okončan partikularno, samo u Hrvatskoj. Bez obzira na to što živimo u suverenim državama, vrlo tvrdih simboličkih granica, građanski rat morao bi se okončati na prethodno definiranom teritoriju, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, gdje god se, u različitim kombinacijama, građanski rat vodio.

I još nešto: građanski rat, dakle Drugi svjetski rat kakav je imao na umu Milan Bandić, sasvim sigurno neće, niti mogu dovršiti povjesničari, koliko god suvremena historiografija, pogotovu ona o Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, bila obzirna i zainteresirana za osobna svjedočenja i usmenu povijest. Zaraćene narode valjalo bi izvesti iz domaćih mitologija kojima je nadomješteno odsustvo gubitničkih povijesti, i vratiti im rasudbene moći i empatiju za drugoga. To je posao za vizionare, velike državnike, pjesnike i proroke, a ne za povjesničare.



Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: