Ne vjerujem, ali sam uvjeren: na slici dječaka iz Alepa pojavio se Bog

Na dan kada je počeo ustanak u Varšavskom getu, 19. travnja 1943., snimljena je jedna od amblematskih fotografija povijesti Holokausta. Ispred grupe ljudi, uglavnom žena, koji dižu ruke na predaju, sasvim mali je dječak s micom na glavi (tako su se u nas u ona vremena zvale gradske kape sa šiltom), možda ima pet-šest godina, drži ruke u zraku, predaje se, sasvim ozbiljna lica, i gleda negdje dolje, onako kako je Židovima bilo naloženo da gledaju.

Povijest nije saznala kako se on zvao, ali njegov je zemaljski kraj sasvim predvidljiv. Bezimeno je stradao, otišao u dim iznad Europe, kao i svih šest milijuna njegovih sunarodnika. Za razliku od njih, on nikome i nije stigao biti sunarodnik, jer je bio samo dječak. Snimio ga je njemački esesovac, za dokumentaciju i za zabavu. Kada dođe kući da svojoj porodici, ženi i djeci, može pokazati gdje je bio i što je radio. Magija ove užasne i optužujuće slike bila je upravo u onome što se ne vidi, u oku i figuri iza objektiva. Nikad poslije toga ubojice nisu bile i fotografi.

To je jedna od rijetkih prihvaćenih pouka Drugoga svjetskog rata: snimak zločina je razotkrivao zločinca.

Taj dječak iz Varšavskog geta bio je prvo dijete na savjesti čovjeka koji je izumio fotografiju. I, naravno, bio je snimljen crno-bijelom tehnikom (iako su Hitlerove trupe ponegdje, recimo u Parizu, koristile kolor film…). Nakon toga je, 1945. rečeno: neka se nikad ne ponovi! Ponovilo se 8. lipnja 1972. u Trang Bangu, u Vijetnamu. Sliku je snimio fotograf AP-a Nick Ut. Gledamo djevojčicu, devet joj je godina, kako gola i uplakana bježi niz asfaltnu cestu. Oko nje su odjevena djeca i ljudi, a iza su vojnici. Snimak je načinjen malo nakon južnovijetnamskog napada napalmom na civile. (Napalm je bio američki, južnovijetnamska vojska bila je američki saveznik u borbi protiv komunističkog Sjevernog Vijetnama.) Fotografija će, lapidarno i cinično, postati poznata kao “Napalm girl”, i poslužit će kao jedan od najsnažnijih simboličkih argumenata za američko povlačenje iz Vijetnama. Djevojčica se zove Phan Thi Kim Phuc. Danas je kanadska državljanka, živi u Aiaxu, Ontariju. Njezina slika koristi se kao najučestalija vizualna ilustracija rata u Vijetnamu, iako priča o ovoj slici nije bila jednosmjerna ni jednostrana. Godinama je Phan bila ikonična figura vijetnamske državne propagande, živa optužba protiv američkoga imperijalizma i intervencionizma. Studirala je na Kubi, i otamo emigrirala u Sjedinjene Države pa u Kanadu. Danas se, pedeset godina nakon rata, Vijetnamci mire s Amerikancima, a jedna se fotografija pretvara u univerzalni simbol epohe. I sve je manje onih koje zanima priča o slici.

Devetnaest godina kasnije, u televizijskoj snimci iz koje će zatim biti izdvojen jedan stop-kadar, jedna fotografija, pojavila se djevojčica u nebeski-plavom, sintetičkom kaputiću. Uplakana i izgubljena, najmanja sestrica jednoga protjeranog i obeznađenog vukovarskog naroda, ona je ljudima koji su na sve ovo gledali preko televizije postala znak i simbol. I nije neobično što je njena slika došla preko televizijskog snimka, a ne preko klasične fotografije. Rat koji je započet 1991, i koji je svoje prve vrhunce imao u Dubrovniku i u Vukovaru, da bi se kasnije, do u beskraj, nastavio u Sarajevu, prvi je televizijski rat u ljudskoj povijesti. S izuzetkom Srebrenice, sav taj rat bio je vidljiv na televiziji.

Djevojčica se zvala Željka, danas se zove Željka Jurić Mitrović, i živi s mužem, vukovarskim veteranom, u selu Berak, na prilazima gradu. Povremeno je se sjete, intervjuiraju je prigodimice za novine ili za televiziju, i to je onda, pomalo, kao razgovor sa slikom. Razgovor sa svojevrsnom svjetovnom ikonom djevojčice u modrom kaputiću. Gledatelj tad biva suočen s fenomenom koji je nastao u kulturi fotografije: živa žena više nije ona slika, pa oko gledatelja vidi jedno, a glava misli drugo. Ikone, međutim, vazda šute.

U posljednjih nekoliko godina, otkada Amerika vodi svoje ratove na Bliskom i Srednjem istoku, i rastura države s muslimansko većinom – tobož u ime demokracije – nastala je svojevrsna inflacija dječje nesreće. Slike, sve strašnija od strašnije, stižu jedna drugu i vode opasnom otupljenju gledateljskih emocija i empatije. Guglajući te fotogafije čovječanstvo je na putu da ogugla. A dječica se ionako već pokazuju o istom trošku kao i kućni ljubimci. Krvava, mrtva dječica.

Slika dječaka Ajlana al Kurdija, snimljena na turskoj plaži, gdje ga je udavljenog izbacilo more, obilježila je jednu sezonu u Europi. Ajlan je s roditeljima bježao u njena spasiteljska njedra, ali Europa ga nije htjela. To je sav smisao ove strašne, iako slučajne fotografije. Nju, naime, nisu snimili ni zločinci, ni fotoreporteri, ni televizijski snimatelji, kao one prethodne, nego – aktivisti. Ova je slika trebala probuditi osjećaj solidarnosti prema izbjeglicama i njihovoj djeci. Nije ga probudila. Po njoj su, nekoliko dana pošto je snimljena, nastali serijali briljantnih, užasno potresnih karikatura, crtanih diljem svijeta. Sve se izokrenulo kad karikature više ne zasmijavaju, nego tjeraju u suze. Ajlan al Kurdi je u času svoje smrti postao amblem usporediv sa Che Guevarom. Ne bi bilo čudno da se slike njegova mrtvog tijela pojave na majicama.

I onda se pojavio dječak iz Alepa. Snimka opet televizijska. Bolničar ga mirno posadi na sjedalicu u vozilu hitne. On desnom rukom dodiruje potpuno krvavu, lijevu stranu lica. Pogleda u dlan, pa lako obriše krv o sjedalicu. Raščupan i prašnjav nastavlja gledati pred sebe. Savršeno miran, bezizražajan i astralan. S njegovom slikom završava ciklus koji je započeo u Varšavskom getu. Ne vjerujem, ali posve sam uvjeren da se na fotografiji dječaka iz Alepa ustvari pojavio Bog. Ako nije tu, neće nikad, nigdje. 








Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: